Očaj očajnika

Pročitala sam negdje, da očaj navodi očajnika na pogrešan potez. A reći njoj, da je očajnica, značilo je potpisati pakt s vječitim problemom, kojeg ova istina o njoj, izrodila je. Nikome nije smetalo, kad od besmisla rata, došla je prije nekih dvadesetak godina u naš Grad. Donijela je sa sobom, more suza i tuge, zbog vatre koja gutala je krovove omanjih kuća njenog rodnog sela. A mi smo ti u Gradu našem, slabi na suze očajnika koje nevolja donese u naš lijepi Grad. Tada otvaramo ormare i poklanjamo obe košulje koje imamo, i gaće sa sebe skidamo ako treba, samo da tugu ublažimo i suzu obrišemo, njoj koju nevolja otjera s rodnog praga. I otvorismo srce, kao bukvar na dlanu dadosmo ga njoj, koja nije jedna od nas, ali čovjek je. A nama ti je ovdje jedino važno da budeš čovjek, ako te Bog čovjekom stvorio.

Ali, Bog ponekad u ljudski oblik stavi lukavstvo lisice, grabežljivost hijene i otrov zmije otrovnice. I da ti slobodnu volju, da sam odlučiš šta ćeš s tim uraditi. Poslati životinjama gdje navedeno i ide uz njih, ili ostaviti za sebe i suzama okupati oči onih što otvarali su ormare i poklanjali obe košulje baš njoj, koju tuga dovela je u naš lijepi Grad.

Ona je odlučila sve ostaviti za sebe. U očima njenim pisalo je… nekad sam plakala ja, a sada ćete plakati vi… Ispred sebe imala je cilj. Koračajući prema njemu, zapinjala je za one koji su posrnuli i pali zahvaljujući upravo njoj. Nije joj bilo važno. Od običnog u selu njenom čestog imena, dobila je umiljati nadimak Maca! Koja uvreda za tako divne istinski umiljate životinje, što zovu se mačke.

I tako Maca, zaboravi koliko suza isplakala je, zbog krovova koje plamen je gutao u besmislu rata, njenog malog sela. Odavno rat je završio, neke dobre države dale pare i popravili se krovovi, tako da Macino selo nikad ljepše nije bilo, ali Maca nikako kući svojoj da vrati se.

Zaljepila se za naš Grad, k’o za vruć katran, pa nikako da odljepi, lijepo se pozdravi, zahvali na gostoprimstvu za tolike godine, i kući svojoj pođe. Kući? Kojoj kući ? Pa ovo je njena kuća. Tako ona kaže, i bolje joj je vjerovati, nego otkaz rizikovati. Jer Maca to može. Ona je direktorica, stranka je izabrala, živčana je od našeg čelopeka, maše se po cijeli dan kineskom lepezom, i gazi sve one koje sjećanje nije izdalo na onaj dan kad od milja zvana Maca pobjegla je iz besmisla rata svog malog sela u naš Grad.

„Moj Mostar“- Maca je napisala uz selfi, dok u pozadini vrištao je Stari most, „Nisam njen, ne vjerujte joj, ona laže!“

A narod k’o narod… povjerova Maci, što zbog radnog mjesta što zbog izbora jer Macina stranka je jaka i sigurno će pobijediti. Maca ima veze na svim fakultetima, i može upisati koga ona želi bez plaćanja čak i s lošim ocjenama iz srednje. Maca zna svakog u inspekciji i ima veze u poreskoj upravi. Maca ako nazove ne treba se na magnet u bolnici čekati tri mjeseca, nego samo tri dana.

Zbog svega ovoga što Maca jeste i što Maca može, zaboravi narod vrisak svog poštenog i iskrenog Starog mosta, da on niti je Macin, a niti je Maca iz njegove vale. Zaboravi narod pa ispod slike napisa „ Naša lijepa Mostarka!„

I natjera tako očaj očajnike na pogrešan potez… Napisaše, a Mostu ne povjerovaše.






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *