Vazda u životu

Kada se umoriš, dovoljna je tamna prostorija, nekoliko sati sna, dva tri duža espresa, i opet si k’o nova.Još ako ti neko onako usput kaže da vidno si smršala i da izgledaš u licu kao djevojčica, tvoj je cijeli svijet. Prštiš od snage, i koračaš dalje.

Ali, kad u tebi ubiju i posljednju iskru, na koju potrošila si bezbroj kutija šibica da ponovo i ponovo zaiskri u tebi, ti je palila, a oni je gasili, tada nastaje problem. Sjećam se bajke “Djevojčica sa šibicama”. Potrošila je sve šibice da se ugrije u hladnoj zimskoj noći, i na kraju promrzla i sama, zauvijek zatvorila je oči. Zbog ove bajke, prestala sam čitati i sve ostale, jer strah me bilo tužnog kraja.

A šta ćemo mi? Mi koji toliko godina palimo šibice što bljesnu nekim lijepim sjajem. Neki taj titraj svijetla zovu nada, ljubav, pomirenje, oprost… Nekim drugima, taj sjaj zaslijepi vid i pomuti razum, i ugase ga. I tako godinama… Mi palimo, a oni drugi gase.

I gdje smo sada? Nakon toliko godina, opet na početku. Kao nekad davno, kod Hita, kad’a morali smo se „pisati“ da se vidimo na 15 minuta, i da pokušamo prošvercovati 20 deka kafe, da policajac ne vidi.

Tada smo barem pričali jedno drugom, ko je poginuo s čije strane, a da ga oboje poznajemo. Tada smo znali, da naučit ćemo nešto iz besmisla besmislenog rata, i da više nikad se nećemo gledati preko nišana. Nikad više.

A vidi nas sada? Nišan je ovo plastično cvijeće na stolu, pa preko njega ciljamo jedno drugo, ravno u srce. A možda je do omorine, neda nam se pričati, ljeto je ove godine nikakvo i ubi nas sparina. Nekada nam nije bilo važno jeli kava ili kafa, važno je da je dobra, a da ne bude ni po čijoj, zvali smo je espreso. Pa ja!

Sve nam se ove godine potrefilo. I rupa na Bulevaru, i kasne kolektori, i migranti nam toliki dođoše, i utakmica, i tamo poslije zapjeva Tomson, i ono malo derle golobrado baljezga o nožu i žici, i srce meni k’o Hum veliko zbog srebra na Svjetskom, a i tebi drago a nećeš da kažeš glasno. A opet,ovo nam plastično cvijeće nišan, a mi jedno drugom meta za nešto…

Jer tvoji su ovakvi, a moji su onakvi. I padamo izgleda na iste fore kao nekada, a tamo kod Hita, pod onim šatorom, kleli smo se da nikada više besmisao rata neće biti dio nas.

Da ti iskreno kažem, nemam volje više paliti šibice što svijetle iskrom ljubavi… pomirenja… praštanja… A opet, ako prestanem, bojim se da će nastupiti tama, a duša će mi se smrznuti i umrijet ću od tuge, baš kao ona “Djevojčica sa šibicama” iz bajke.

Onda, hoćemo li je piti i sutra ili nećemo?

Vazda u životu! Naruči mi duži espreso, i ja stižem!

I reci konobaru da skloni ono plastično cvijeće sa stola, ne zbog nišana, nego da mi je lakše da te dokučim, i poljubim…






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *