Dio historije jednog vremena i njegovih ljudi

Kao vrstan lovac, Muho je teško doživio rat kad se nije moglo ići u lov, bio je prisiljen da proda kerove, a pušku je morao predati ustaškim vlastima te je tako kraj rata dočekao bez osnovnog oružja i sredstva za lov. Nekako je nabavio pušku, ali mu je nedostajao ker.

U našoj mahali je živio u to vrijeme čovjek koji je bio poznat kao Šaro zato što je imao nekakve plikove po licu po kojima je dobio ime. Šaro je bio spadalo i čovjek koji je, nemajući zanata, radio šta je stigao. On je saznao da Muho traži kera i da je spreman dobro platiti.

Sudbonosni susret

Uistinu, Muho je imao veliku bašču u kojoj je sijao kukuruz u vrijeme kada je vladala velika oskudica u brašnu. Šaro je želio da dođe do kukuruza, a Muho do kera. Šaro je znao da okolo luta mnogo slobodnih kerova, a njegova žena Hava je zahtijevala da se pobrine za djecu i tako se dogodio sudbonosni susret kad je Šaro Muhi kao slučajno rekao: “Eto, radio sam nešto za jednoga seljaka, on nije imao novca da mi plati pa mi je poklonio jednog kera, a ja sam kera isprobavao, odličan je.” Muhu je priča zainteresirala pa je rekao: “Pa bi li mi tog kera doveo?”, na što je Šaro odgovorio: “Bih, ali prvo da ga probaš, ako ti bude valjao, prodat ću ti ga.”

Jednog dana su zajedno otišli na Han, a Šaro je obukao kabanicu i kera držao uza se. Kad su došli, Šaro je rekao: “Idem ja kera pustiti.” I odveo je kera u šikaru. Tako je nestalo Šare i kera, ali se ker povremeno javio u maniru kako to rade vrsni psi. Sve je teklo po planu jer je Šaro uspješno imitirao pseći lavež. Muhi se svidio lavež kera i pristao je da ga kupi za harar (80 kg) kukuruza, 500 dinara i kozu. Transakcija je izvršena, Muho je doveo svog kera kući, a Šaro kukuruz, kozu i 500 dinara odnio svojoj kući.

Kad je došlo vrijeme lova, Muho je sa svojim društvom otišao na teren, pustio kera i nikada ga više nije vidio. Shvatio je šta se u tom momentu zbilo i rekao: “Šaro, Šaro, morat ćeš mi platiti.”

Kad je kasnije zatražio od Šare da mu vrati kukuruze, pare i kozu, Šaro mu je rekao: “Pare sam propio, kozu moja žena voli više nego mene i ne bi je dala za živu glavu, a kukuruzi su u hali”. Tako je Muho digao ruke od toga i shvatio da svako može biti prevaren ako neko ima namjeru, a drugi pohlepu.

Inače je Muho bio poznat po svojim doskočicama u lovačkom restoranu koji se nalazio nekada kraj bivše željezničke stanice u Banjoj Luci. Tamo su se skupljali lovci, a najviše je tamo bilo demobilisanih oficira i penzionera i ljudi koji su imali puno vremena i dobre prihode pa su vrijeme provodili pričajući priče. Među njima je bio najpoznatiji izvjesni Milančić Miljević, koji je važio za velikog junaka u ratu, a ostao je poznat po tome što je okupirao jedno njemačko imanje 1945. godine i nije ga htio napustiti dok mu nisu dali posebnu kuću s velikim komadom zemlje i to u centru grada.

Jednom prilikom Milančić je, po običaju, pripovijedao svoje junačke poduhvate o tome kako se borio s grupom Nijemaca pa je razvezao, te oni njega gone te on njih, te oni na njega pucaju te on na njih, i tako dalje, oduživši s tom pričom do te mjere da je Muho doviknuo: “Daj, brate Milančiću, ili pobij ti njih ili nek’ oni tebe ubiju jer ćemo mi svi izginuti.”

banja-luka

Banja Luka: Đuro je odmah shvatio o čemu se radi i rekao: “Pse vratite u kola, a vi pješice dođite i javite mi se u Komitet”

Novonastala gospoda

Posebno su interesantni Muhini doživljaji kada su lokalni politički rukovodioci odlučili da se i oni počnu baviti gospodskim sportom, tj. lovom. Muho i njegov dugogodišnji prijatelj i kolega u lovu Emin Čejvan zvani Kec, nekada čuveni centarfor kluba Borac, jedini su preostali lovci koji su imali ugled, poznavali su terene oko Banje Luke i vladali svim lovačkim vještinama, stoga ih je ova novonastala gospoda tražila da bi uz nju i oni naučili kako loviti.

Sam Muho mi je ispričao dva zanimljiva slučaja, a prvi se dogodio tako da su tada šef socijalnog u Banjoj Luci koji je tamo služio po kazni Ahmed Šehović zvani Šeho, sekretar Gradskog komiteta Partije Momir Kapor, zatim Drago Mažar, tada upravitelj pozorišta, i još neki drugi pozvali da ih on odvede na njemu poznati teren za lov na zečeve i lisice, a za transport do mjesta lova Šeho je angažirao dvoja ambulantna kola. U jednima su prevoženi kerovi, a u drugima budući lovci. Teren se nalazio na lijevoj obali Vrbasa između Karanovca i Krupe na Vrbasu, gdje su se zaustavili na cesti i počeli istovarati lovačku opremu i izvoditi kerove.

Desilo se da je inače poznati ranoranilac Đuro Pucar to jutro rano krenuo iz Sarajeva da obiđe Banju Luku i naišao je kraj ambulantnih kola misleći da se radi o nekoj nesreći, odnosno hitnoj medicinskoj intervenciji. Rekao je svom šoferu da zaustavi svoja kola i vrati nazad i tako je Đuro Pucar došao do ambulantnih kola upravo u momentu kad su budući lovci izvodili kerove iz ambulantnih kola. Đuro je shvatio odmah o čemu se radi i rekao:  “Pse vratite u kola, a vi pješice dođite u Banju Luku i javite mi se u Komitet.”

Može se misliti kakva je žalost nastala uhvaćenim na djelu. Jedino je Muho bio smiren. Kad su ga pitali: “Što se ti, Muho, ne sekiraš?”, on je odgovorio: “Drug Đuro će vas poizbacivati iz Partije i s položaja, a mene nema odakle izbaciti. Ja sam odavno izbačen iz svega, čak me ni moja Vera više ne benda.”

Drugi slučaj koji mi je, također, ispričao Muho desio se kod Šipraga, mjesta u blizini Kotor-Varoši. Tamo se pojavio nekakav medvjed koji je provaljivao u torove i pravio ogromnu štetu seljacima. Oni su se žalili i došlo je do toga da je lično Đuro Pucar odlučio da dođe i da on ustrijeli tog medvjeda, jer je tada postala moda među najvišim rukovodiocima da se svaki zakiti trofejom medvjeđe kože. Tadašnji moćni čovjek u Banjoj Luci, bivši mesarski pomoćnik Niko Jurinčić, prije rata poznat kao centarhalf fudbalskog kluba Borac, organizirao je taj lov i kao glavnog organizatora pozvao Muhu. Muhi se nikako nije išlo u Šiprage u takav lov.

Kako da ne pije

Niko je upotrijebio sve moguće argumente i na kraju je rekao Muhi: “Ma daj bolan, Muho, organizuj tog medvjeda da nekako proleti ispred druga Staroga samo da on opali i da ga prođe merak, pa nije važno ubio ga ili ne ubio”, na što mu je Muho odgovorio: “Pa, Niko, ja znam tog medvjeda, on je vrlo čudne naravi. Neće se on dati naćerati, nego ja imam bolji prijedlog. U mene ima povelika međeđa koža, s glavom. Hajd’ ti metni na sebe tu kožu pa proleti ispred Đure, nek’ on opali, kako kažeš neće ni pogoditi, a ako i pogodi, neće biti neke velike štete”, na što je Niko opsovao Muhi sve odreda i otjerao ga.

Postoji bezbroj takvih anegdota koje su zapravo istinite i nisu anegdote, nego dio historije jednog vremena i njegovih ljudi.

Ostao mi je u sjećanju i jedan razgovor s Muhom kad sam primijetio da prilično rano pije i rekao mu: “Pa, Muho, nemoj piti, bolan. Smanji ako ne možeš ostaviti. Nije dobro da već u podne budeš pijan.” On mi je odgovorio: “Kako neću piti, Tunjo. Ona Vera stalno namrgođena, a kad ja jednu popijem čim ustanem, ona se smije na mene i zove me: ‘Jesi li ustao, dragi Muho?’, popijem drugu, a Melika mi popravila sve jedinice u školi, kad popijem treću u firmi, svi zadovoljni, fale me: ‘Muho je dobar direktor, baš nam odgovara’; i niko nije namrgođen i ne gleda me poprijeko, pa sad ti meni reci kako da čovjek ne popije.” Muho je bio autentična ličnost i bilo je zadovoljstvo poznavati ga.

 






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *