Ne valja te vidjeti s Raspuštenicom

Kada život ti na poklon donese okean suza, onda umjesto onih što suze brišu, obično u paketu s okeanom, dođe još jedno more takozvanih dobronamjernih, od kojih poželiš postati Trnoružica, i nikada se ne probuditi iz ružnog sna. Nikada nisam mogla dokučiti, šta je u onima koji imaju potrebu pričati o svom idiličnom životu u onom trenutku kada onom koji sluša život se kotrlja nizbrdo brzinom lavine, duboko u ponor. Isto je to kao da čovjeku koji je u snažnom zemljotresu izgubio kuću i sve što vrijedno je, kojem život izgubi smisao u par sekundi, pričaš o čvrstim temeljima predivne kuće tamo gdje nikada nije niti može da bude zemljotres. Kao da majci koja sahranjuje jedino dijete, pričaš o ljepoti majčinstva. Izbjeglici bez domovine, o ljepoti življenja na rodnom tlu.

-Uh, nedaj Bože da se to meni dogodi ! Ne znam kako bih ja preživjela razvod.

Rekla je bez imalo emocije u glasu, i stresla se cijelim tijelom, kao da je upravo pregrizla nenadano kiseli krastavac. Izraz lica joj je bio, kao razmaženoj pekmezi, kada osa ljeti uleti u čašu soka. Znala sam, to je jedna od vojske onih što dodaje sol na ranu. Nastavila je dalje o svom odličnom braku, kojem je prethodila višegodišnja veza. Počela je baviti se analizom propasti mog braka. Nakon, nazovimo, milion dobronamjernih pitanja, došla je do zaključka, da ljudi trebaju upoznati se dobro prije braka, pa tek onda stupiti u njega. Poslušala je savjet svojih roditelja, koji su rekli, da trebaš s nekim vreću soli pojesti, da znaš kakav je. Skoro da je tako i uradila. Nakon izvrsno usklađenih religioznih, moralnih, materijalnih, demografskih i geografskih podudarnosti, znali su da to je to. Znali su da su jedno za drugo. Čak su se i dosta prije ulaska u brak usaglasili o imenima muške i ženske djece jednog dana kad ih budu imali. Dok ih smrt ne rastavi, je bilo ono što se podrazumjeva.

A ja, slušala sam je radujući se njenoj sreći, i umirući od straha od svega što u paketu dobiješ uz status razvod braka. Raspuštenica ! Epitet koji kao težak vuneni šal uvijek ti je za vratom. I ljeti kad upeče, i kad ne treba ti, i zimi kada od surovosti hladnoće štiti te. Raspuštenica! Vječita briga zbog visine i kašnjenja alimentacije. Raspuštenica! Strah koji ledi krv u žilama da iskompleksirana socijalna radnica ne umanji u tebi majčinski instikt, i dijete ne dodijeli na odgoj ocu. Raspuštenica ! Umorna od težine života, lagan plijen za obećanja odličnih radnih mjesta i ogromne ljubavi od umalo razvedenih poslovno uspješnih muškaraca. Raspuštenica ! Rastrzana između računa za struju i sve ostalo što platiti se mora, i onog što uspije ostati za ponešto hrane, ista priča iz mjeseca u mjesec.
Od svega navedenog, počeh se tresti. Kafa? Da dođem malo sebi, espreso kraći, dobro bi mi došao. Pozvah je da sjednemo preko puta na kafu. Za stolom, uz miris espresa, nekako manje strašno izgleda sve što čeka me.

Nemam vremena, neki ćemo drugi put, Imam neke obaveze…

U očima joj iskrila laž. Njeni lažni moralni ego sateliti govorili joj “Ne valja te vidjeti s raspuštenicom!” Poslušala ih, izmislila žurbu i neki drugi put, kojeg znala sam, da neće biti. Ostavila me da sa stolom sjedim sama sa espresom, životom koji poput lavine jurio je u provaliju i šalom oko vrata što zvao se raspuštenica.

Decenija poslije.

Gradu nije bila zanimljiva ni važna utakmica niti novi štrajkovi upozorenja skoro pa svih sindikata. Važnija je bila priča o raspadu njihovog stabilnog braka. Kad se u žurbi zaboravi isključiti Internet, kad padnu maske i oni koji nikako ne smiju da vide, baš oni ugledaju kompletan razgovor njega čestitog moralnog muža i neke ni po čemu slične dame. Preko nekih kako zovu ih „stranica za odrasle“, on pronađe, zaljubi se, prizna sve i podnese zahtjev za razvod braka. Ostavi sve i ode u jedno malo mjesto na jugu bivše nam zajedničke iste države, dami par godina starijoj od sebe, totalno različitoj, s kojom nije vreću soli prethodno pojeo, ali je ipak došao do spoznaje, da baš nju, cijeli život čekao je.

A ona… nekada sretno udata žena,što svojom srećom nekada znala je postidjeti mene nesretnu, postade ista kao ja. Raspuštenica! Da je sretnem, sjela bih s njom, čak i da stvarno žurim negdje. Tek toliko da je podsjetim, da sve što bacimo uzvodno nedugo poslije sačeka nas nizvodno…



(Next News) »



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *