Dario Džamonja

Poruka u boci

Sad znam kako je to. Čini mi se da već stoljećima sričem slova, oblikujem riječi, pa ih nekako vežem tankim koncem smisla, gradim od njih krhki splav kojim krmanim u noći po moru koje sam iznevjerio, ka obali bez svjetionika, lukama čija svjetla trepere nekom drugom; mrznuo sam sa Gordonom Pimom u bijeloj tišini, sa albatrosom vezanim oko vrata sam plutao pod tropskim suncem, so mi je nagrizala dlanove, alge trunule u kosi i često sam zabo ravljao hodati po čvrstom tlu, igla se na mom kompasu okretala u krug, ali sam se održavao na površini znajući da nekad i negdje moram stići.

Sad znam kako je iz broda koji tone izbacivati vodu plastičnom kašičicom za espreso-kafu. “To ti je”, kažem svom prijatelju Zvonku, “kao kad te otac posadi za sto i počne ispitivati o nekom sranju koje si jučer napravio. Kaže ti: neću se ljutiti, samo mi reci istinu, nemoj mi lagati – jesi li uradio to-i-to? Kažeš da nisi. Pljus! Šamarčina! Zašto lažeš? Kažeš da jesi. Pljus! Šamarčina! Jesam li ti sto puta rekao da to nikad ne radiš? U svakom slučaju ti ne gine šamar.”

Jučer sam planirao otići kod njega da mi prevede pismo koje moram napisti američkom ambasadoru, jer Ambasador jedini ima diskreciono pravo da mi omogući ponovo vidjeti svoju djecu. Padalo mi je na pamet da napišem samo ovo: “Molim Vas da mi odobrite povratak u USA jer ne mogu živjeti bez svojih kćerki.” Onda bi slijedilo “pljus”: “A, kako ste ih mogli onda ostaviti?” “Jer sam budala”, pokorno i iskreno bih odgovorio i primio slijedeći šamar: “Budala? Znači li to da niste mentalno zdravi? Tu Vam ja ne mogu ništa pomoći.”

Nisam znao šta mi je raditi. Nisam čak znao ni kako nasloviti pismo (nisam znao da li se to šalje u formi pisma ili se ispunjava neki formular), nisam znao ni kako se obraća nekom ambasadoru (jedini s kojim sam u životu ikad razgovarao bio je Nijaz Dizdarević, njega sam zvao čika Nijaze, što u ovom slučaju ne bi pilo vode), znao sam da ne bi bilo prikladno ni “dragi Ambasadore”, nisam znao ništa: razgovarao sam s bivšom ženom, Dijanom, koja mi je savjetovala da budem “bolno iskren”, drugi su mi savjetovali da budem kratak i koncizan, treći da budem odlučan, četvrti… U pisaću mašinu je bio uvučen papir i na njemu sam samo uspio otkucati: “To whom it may concern.”

Prilegao sam ne bi li mi se sve ono komešanje u glavi, koje je teško nazvati mislima, malo smirilo, a kiša me uspavala. Probudio me telefon. Bio je to američki ambasador. Čuo je da ga trebam i pitao da li bi mi smetalo da sad svrati do mene. Rekao sam da nema problema, da ću sve vrijeme biti kući, da dodje kad mu odgovara…

Izračio sam kuću, ispraznio pepeljare i oprao ih, sklonio cigarete sa stola – znao sam da Amerikanci pušače gledaju kao kriminalce i ubice. To se pokazalo sasvim izlišnim, jer je prva stvar koju je Ambasador uradio i sjeo bila da izvadi kutiju Pali Malla i zapali. Ponudio je i mene. Pitao sam ga hoće li kafu, a on je rekao da obožava bosansku kafu. Morao sam ga razočarati – imao sam samo Nesscafe. Pitao me imam li šta za piće, a ja sam rekao da bi se moglo naći neko pivo.

“Ništa jako?”

“Žao mi je…”, raširio sam ruke: “Mogu trknuti do granapa u prizemlju da uzmem nešto. Za šta ste?”

“Pivo je O.K.”

Sad sam ja izvadio kutiju škije i smotao jednu.

“Mogu li?”, pitao je.

“Znate li sami smotati?”

Nasmijao se: “Svi smo mi motali šezdesetih. Neka to ostane medju nama.”

Pokazao je slike na zidu: “To su vam kćerke? Kako ono rekoste da se zovu?”

“Starija – Nevena”, objašnjavao sam: “To je ime jednog cvijeta. Na engleskom je to Marigold, ali na našem znači da nikad ne vene. Mlada je Vesna. Rodjena je dvadeset i osmog maja, u proljeće, a staroslovenska božica proljeća je nosila to ime.”

Ćaskali smo o svemu i svačemu, ali ja sam jedva čekao kad ćemo preći na pravu stvar, ali mi se činilo nekako nepristojnim da ga ja podsjećam radi čega je on ovdje, koja je svrha ove posjete, pa sam pustio da on prvi pokrene to pitanje.

Pogledao je na sat, ustao i rekao: “Naravno, morate mi dati njihove adrese, da im javim da im tata dolazi…”

Laknulo mi je – ni sanjati nisam mogao da će to biti tako bezbolno i jednostavno: “Zapisaću vam.”

Uzeo sam olovku i papir, a onda me je uhvatila panika. Nisam se mogao sjetiti njihovih adresa, ni grada, čak ni države u kojoj žive. U glavi se pokvarila traka i čuo sam samo ponavljanje: “New York… Washington… New York… Washington… Boston…” Ni blizu Wisconsina, Madisona, Dodgevilla…

Kao što me padanje kiše uspavalo, tako me i prestanak probudio. To i unjkavi glas s televizora, slike koje nisu imale nikakvog smisla, prizori iz nekog filma koji se snima… Satima sam sjedio ispred televizora. Kutija je bila do nokata ispušenih čikova skije – ni traga Pali Malla. U pisaćoj mašini je blještao bijeli papir i na njemu čamio besmisleni početak: “To whom it may concern…” U slobodnom prevodu: “Bilo kome, ikome na svijetu ko bi mi mogao pomoći…”

S.O.S. poruka u olovnoj boci bačenoj u beskrajno more.



« (Previous News)



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *