Izvadi ruke iz džepova, sine

„Odgoj je moćna stvar: imate mogućnost promijeniti svijet odgajajući zadovoljnog i samosvjesnog mladog čovjeka spremnog da bude pošten i human prema sebi i drugima“

Bio je i prošao još jedan Dan učitelja. Učitelji su taj dan obilježili tiho i dostojanstveno. Malo prije toga su im obećali povećati plaće. Da će malo više vrednovati njihov rad. Njihovu brigu za odgoj djece. I obrazovanje djece. Ali, uvijek se odgoj čini važnijim. Znanje je danas nadohvat ruke, a odgoj kao da postaje neka zastarjela kategorija.

Svi kao jedan

Djeca sve više žive u virtualnom svijetu okružena novim herojima. Tamo imaju svoje prijatelje. Gradove u kojima žive. Svoje kuće koje osvajaju ili grade već sa desetak godina. Svoje plaće koje zarađuju. Biljke koje uzgajaju i prodaju. Imaju sve. I onda u susretu sa svojim susjedima zaborave reći: „Dobar dan“. „Oprostite, da Vam ponesem ceker?“ Zaborave izvaditi ruke iz džepova kad razgovaraju sa starijima jer toga nema u njihovom virtualnom životu. U njihovim igricama. A nekad, ne tako davno, djeca su se utrkivala da pomognu starijima. Da razgovijetno pozdrave. Da ne bacaju smeće oko sebe. E, zato se danas čini da učitelj mora više odgajati nego podučavati.

Sjećam se jedne učiteljice koja je prvih školskih sati učila učenike pojmovima: korpa za otpatke, vješalica i klupa sa pregradom za torbe. Njen predmet je bio nov učenicima i nabrojani pojmovi nisu imali nikakvu vezu s tim predmetom. Gledali bi je u čudu, ali ona nije odustajala. Pitala ih je što znače ovi pojmovi i čemu služe. Onda, negdje drugi, treći sat bi ih pitala, kada bi utvrdila da znaju čemu služe i vješalica i korpa za otpatke i školska klupa, zašto smeće bacaju po školskim hodnicima, jakne drže kao podmetače za glavu na klupi, a torbe na njima. Odgovoriti joj nisu znali, osim: „Pa, navikli smo.“

Eh od toga „pa navikli smo“ ona bi počinjala svoja predavanja pitajući ih da li i kući smeće bacaju na ćilim? Da li spavaju na ruksaku i pokrivaju se jaknama umjesto jorganima. Učenicima je to bilo smiješno, ali su polako počeli da shvaćaju. Ako to ne rade u svojim domovima, zašto bi radili u školi u kojoj provode možda čak i više vremena nego kući? Škola je njihov drugi dom i to ne smije biti samo fraza. To mora biti način života. Njihovo uvjerenje. Ali i njihovo povjerenje prema školi.

Tamo negdje, već peti-šesti sat, učiteljica je počela primjećivati da učenici ne drže torbe na klupama, jakne ostavljaju na vješalicu, a da je korpa za otpatke u njenom kabinetu puna. Malo zatim počela im je davati vježbe na satu. A vježbe su se sastojale od izrezivanja nekih sličica iz novina, lijepljenja papira i crtanja. Pred kraj sata učenici bi je pitali da li mogu od spremačica uzeti metle i krpe da očiste nered nastao njihovim radom. Punog srca bi im odgovarala da mogu i kasnije ih gledala kako vrijedno čiste otpatke iza sebe i sve vraćaju na svoje mjesto. Radili bi to podjednako i mladići i djevojke. Svi kao jedan.

Vječne lekcije

Na kraju godine kada bi se rastajali, učenici bi joj zahvalili, ponajprije, na tri lekcije: korpa za otpatke, vješalica i klupa. Rekli bi da ih nikad neće zaboraviti i da će ih prenositi dalje. Eto, ma zapamtili su oni ponešto i iz predmeta koji je predavala, ali ove tri izdvojene lekcije će uz njih biti uvijek. Ma čime se u životu bavili. Ma što studirali. I još nešto. Ovim lekcijama će naučiti i svoju djecu.

Stoga, Dan učitelja je dan kad preispitujemo kako i koliko radimo s našom djecom. Koliko i kako ih odgajamo. A odgoj nije lekcija u knjizi, nego sve ono što nosimo sa sobom gdje god da smo i što god da radimo, jer odgajamo čak i onda kad mislimo da ne odgajamo. Sve što smo mi – često odgaja našu djecu i bez govora i truda, samo od sebe.

Piše: Sanja Vlaisavljevic



« (Previous News)
(Next News) »



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *