Moda moje mladosti

Tih poslijeratnih godina, tamo negdje ranih šezdesetih, malo se čega imalo. U svemu se oskudjevalo. Hrane nije bilo (Trumanova jaja su svima izlazila na nos), da ne pričamo o nekim luksuznijim stvarima kao što su odjeća i obuća. Ukratko, narod se , što bi se reklo, slabo “nosio” sa modom tih dana. Štof za šivanje odijela je dolazio vrlo rijetko, a kada bi i došao, nije ga bilo dovoljno. Onih nekoliko sretnika bi, kada bi materijal došao u magazu, kupilo štofa da si sašiju kakvo odijelo, dok bi ostali rasparivali već nekoliko puta rasparivane dzempere i ponovo bi se pleli poloveri sa nekom drugom, ko biva novijom i modernom mustrom.

Legenda kaže da je jednom magacin bio obijen i štof je nestao u nepoznatom pravcu prije nego što je uspio da se iznese i na brzinu proda onim najbržim ili onim guzatorima sa debelim vezama. Taj dogadjaj bio je , za malu varošicu poput Broda, ravan najvećim svjetskim senzacijama. Nekoliko dana, uz kafu i pokoju ljutu, se prepričavalo, pretpostavljalo, nagadjalo ko je to mogao da uradi. Narodna milicija je tapkala u mjestu, privodila pa otpuštala lokalne sitne kriminalce , polako gubila nadu da će slučaj biti riješen i vjerovatno bi se i stavio “ad akta”, da “lopovi” nisu učinili jednu kardinalnu grešku u, inače, savršenom poduhvatu.

Naime, dva naša sugradjana, koji su (kasnije su vrlo brzo priznali sve) “posudili” štof iz magacina, su isti upotrijebili onako kako bi ga upotrijebili i da su ga sasvim normalno kupili u trgovini. Ljudi su od nestalog štofa napravili sebi ( dva ista ) odijela i onda su se ,k’o Džon Vejn i Gari Kuper onomad, prošetali korzom (od opštinskog suda pa sve tamo do kuglane u parku) i svima je sve bilo jasno. Dezen materijala, da ne kažem kakvoća, je otkrio “tatove” vjerodostojnije nego što bi to danas učinila tehnika sve sa DNA testom i otiscima svih deset prsta. I tako, zbog mode, najebaše naši brodski “manekeni”…

Kao osnovci mi smo, ko švabe od Tihija i Prleta,  bježali od tih štofanih (skrojenih kod Danke preko puta pekare) “na peglu” hlača. Džins je bio u modi. U početku (4-8 razred) nije bila bitna marka. Znam da sam negdje u 5-om s ponosom furao “farmerke” koje su ( umjesto levis) nosile oznaku “Ukrina”. Istoimena tvornica iz Dervente ih je pravila za radnički proletarijat, omladince i pionire širom naše lijepe zemlje. Kad se sve oduzme i sabere i “ukrinke” su popularnije od peglanih.

Kasnije, kad se krenulo u srednju, u Pavlika, apsolutno se pazilo na marku. Marka je bila zakon! Pronosat’ “Ukrinke” u Pavliku moglo se samo sanjati u noćnim morama najgore vrste. Rifle koje su mogle “proći” u srednjoškolskom centru otprilike su isle ovako ( od gorih prema boljim i po Vuku) : Doringo, Rifle, Vrangler, Karera, Levis. Pažljivijem oku zapašće da se Rifle spominju dva puta. “ U nas” se sav džins zvao “Rifle”, mada je to u stvari samo jedna marka. Džins se nakon izvjesnog vremena počeo klasificirati. Tako su na Svijet došle nove kategorije. Izblijedjeli džins, poderani džins i brušeni džins. Kad “rifle” izblijede prilikom milion nošenja to nije dovoljno. Treba to još izblijediti. Uzme se varikina i lavor i onda se “rifle” podvrgnu dodatnom specijalnom tretmanu. Blijede uske rifle su bile “in” tih dana. Poderani džins se furao i ljudi su jednostavno žiletima sjekli svoje “pantole” da bi izgledale – poderano. O brušenom “teksasu” ne znam mnogo, znam da se pripisivao frajerima iz pasivnih krajeva.

Jedna od glavnih fora u osnovnoj je bila otići “prijeko” do komisiona, stajati na trotoaru i gledati unutra u izlog. A unutra…..ikebana. Kožne jakne, leviske (dvoje čak ), kazetofoni, stranjski sa dvoja vrata, stereo, satovi zlatni, telefoni, majice sa kul natpisima i ostala roba, prispjela vjerovatno sa tršćanske pijace, koja je nama značila čitav svijet. Komision je bio nas “Versaće”. Ma kaki Versaće……Tiito !!!

Pri kupovini patika i trenerki nije se puno bilo izbirljivo. “Fluktuacija” je bila velika jer su se patike i trenerke brzo derale i cijepale. Posebno je to važilo za mladji uzrast. Adidas je, bez imalo konkurencije, bio na vrhu. To je bilo najbolje i mnogi su vjerovali da se u “adidaskama” bolje šuta. Mi, ovi ispred zgrada, što smo igrali “na male”, vjerovali smo samo u dvoje “universal” i“roma”. Jedne su imale 3 crne pruge a druge su imale 3 plave pruge. Isto su zabijale golove.

Puma je bila na drugom mjestu samo zbog jedne stvari. Neko je smislio da je Puma zapravo skraćenica za „ Pedersko Udruženje Mladih Amatera” i sjeb’o stvar. Niko nije htio takvo nešto nosit’..puj puj…nedaj Bože…

Kao pandan ovima gore bila je naša JASA (Jugoslovenski Asortiman Sportskih Artikala). Kakvo “genijalno” ime i još mu bolja skraćenica. Znak je bio nešto k’o zvijezda. Furalo se i to, nije da nije. (Nemoj mi samo pume, matere ti !).

U drugom srednje izlazilo se uveliko u SB, barile se Slavonke, kopirala se moda. Na njihovom korzu su se “toptenke” i“Nike –patike” nosale uveliko, a bilo je i njih desetak sa “starkama”. Jedan od najvećih frajera, kozera, tih dana im’o je žute. Dobro, u Bos Brodu se nije smjelo ići tol’ko daleko ( vidi pod PUMA), ali vrijedno je napomenuti da su samo Cifut i Dzigi (obojica Aćimovi…nažalost) imali starke u Brodu, prije nego što su starke prosetane i u našem naselju, u Lamelama. Sjećam se dobro svojih crvenih. “Ciga” u BG-u nudio mi, ispod podvožnjaka, dvoje “Blue Star”, još duboke, za milion (ondasnjih dinara), a ja k’o sivonja zapeo za “All Star” ili ništa. I izvuče Cigo ko Madjioničar Bole  “All star” negdje iz gepeka, uze moj milion, a ja tek u vozu primjetih da moje, za razliku od Glujinih i svih ostalih starki na Svijetu, nemaju one dvije ventilacione rupice sa strana. Jebiga…

Ovdje bih volio napomenuti da je postajalo nešto što bi se moglo svrstati kao pretača starkama. To su patike koje su se mogle kupiti u trgovini “Borovo”, a u narodu poznate kao “Šangajke”. Bile su plitke i duboke. Plitke su imale zelenu liniju oko sebe, dok su duboke imale crvenu. Nije zgoreg napomenuti da je Borovo imalo i svoju kopiju “Šangajki” koje su slovile kao dno dna svih mogućih patika.

Borovo je kasnije sve to ispravilo sa patikama koje su bile najviše upotrebljavane u Domu Sportova za malog nogometa, dok su neki, u nedostatku boljih patika, išli u njima i u “pičarenje”. Zvale su se “startasice”. U početku bijele, a kasnije u svakakvim bojama. Kad bijele “startasice” malo požute od znoja i koječega ukrade se kreda iz škole i onda se lijepo “prekredaju” obe patike i moli se boga da ne padne kiša.

Cipele su se slabo furale za moje mladosti i momkovanja. Znam da su jedno vrijeme bile popularne tzv. “Koledžice”. Neke poluotvorene cipele bez pertli – navlakuše. Imale su nazad, kod gleznja, britansku zastavu – onu sto podsjeća na veliku micu. Nije ovdje zgoreg ni da spomenem rupičaste majice-potkošulje u raznim bojama koje su se nosile na obične majice kratkih rukava. Fuj ! Isto tako jedno 2 godine su se “šetale” i kaubojke. Njih se moglo kupiti kod privatnika i koštale su čitavo malo bogatstvo. Lično nisam volio “špicoke”, više sam gotivio one sa “odrezanim vrhom”.

Lakosta majice su, bez ikakvog dvoumljenja, bile #1 za sve ostale. Ako si im’o “starke” dole, “leviske” na nogama i “lakostu” gore – imo si sve i bio si prva-liga-frajer. Cure su se ljepile u “Narcisu” ko muve na…….lubenicu.

Dobra kombinacija je bila topten-vrangler-majica sa dobrim natpisom. Sve ostale kombinacije su bile riskantne. Za njih si trebao biti lijep i pametan, mada ni to nekad nije pomagalo…

Nakon dvadeset godina u Americi još nisam kupio druge farmerke osim leviski. Starke sam batalio i kupujem patike koje su dobre za noge i kičmu. Lakost isto ne nosim, većinom bijele majice bez ikakvih znakova 100% pamučne. Medjutim, ako ponude nešto što su ponudili Noletu…razmislio bih.



« (Previous News)
(Next News) »



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *