Ljubav i njeni ostaci

Dok počinjem da pišem ovo, svira Nik Kejv. “Into my arms”. Znalački, mimo patetike, stvara usporedbu svoje osobe s anđelom.

Vjerujem da sam i ja jednom imao svoju, a baš takvu.  U oktobru 2016. godine me čekala jedno veče ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu. Sjećam se da sam namjerno zakasnio deset minuta, da ne provali koliko mi se dopala u sedmicama koje su prethodile. Kako prilazim, iako nisam mutav, niti imam tremu – tada sam se nekako tresao. Dolazim, prilazim – ona je tu. Prva stvar, njene oči. Sada, ne znam šta je sa mnom, ali ono što može da me dotakne momentalno, to su oči koje imaju dubinu. Je li to pamet, prosto ljepota koja sija, oštrina. Ona ima takve oči, koje te prozru, koje savršeno pristaju tom legendardom licu kidoa (eng. kiddo), kako sam je kasnije počeo zvati. Ja sam bio gotov – tu i tada. Šetamo prema gradu, “gdje ćemo”, “ajmo u Ribicu”..”ajde”. Pijemo tamno pivo cijelu noć. Smijemo se, ja je gledam i razmišljam “po uzusima ne smiješ reći odmah da si se zaljubio”, ali ja jesam i to kao govedo. Otprilike sve što sam cijeli život zamišljao, bar podsvjesno, sam vidio tada.

Njene oči su pametne i tamne kao borovnice, a usne pune. Jagodice su joj blago naglašene, a na usnama ne nosi ruž, nego kako ona obično kaže “samo podlogu”, ostalo preskoči. Zajebant moj maleni. Kad se ona nasmije, Bože moj, imam osjećaj da cijeli svijet dobije dašak svjetlosti, kao da se sva djeca ovog svijeta smiješe. Čak je i njen glas odgovarao nečemu o čemu sam od malena sanjao. Ima specifičan način da naglasi riječi, na primjer, kad kaže “Trasa”, njeno “as” u toj riječi je izduženo i naglašeno. I to sam zavolio i kasnije je oponašao. Smijala se tome. Visoka je 168, iako smo se dogovorili da uvijek kažemo da je to 170. Ja sam oko 195, pa da budemo bliži.

Poljubio sam je na trećem izlasku. Sjedili smo u Von Habsburgu, na spratu, otprilike na sredini reda okrenutog ulazu. U trenutku dok smo pričali o nečemu jako bitnom, kad počneš da se osjećaš kao da si baš ti bitan toj osobi – približio sam je i poljubio je. Imam nekoliko bitnih prvih poljubaca, no svi su ovime obrisani. Tada je već bila noć i ono prigušeno svjetlo u kafani i njen džemper i osjećaj kao da ljubim, kako bi Bajaga rekao, “zgažene trešnje”. Bože, kako sam blaženstvo osjetio tada. Sada je oktobar 2018., a ja se sjećam svakog pokreta. Rekao sam joj: “ti si S. kao muzika”. Ona se nasmijala i rekla da joj to nikad niko nije rekao. Nisam joj vjerovao. Ako joj i nije rekao, onda mora da je osjetio. Takve osobe upoznaš jednom u životu. Zavolio sam je. Tada. Mada čvrsto vjerujem da sam ja nju volio i prije nego što sam je znao. Samo ju je trebalo pronaći.

Kako su dani prolazili, ja i ona smo padali sve dublje jedno u drugo. Pili smo tamno pivo i pratio sam je do trole, grleći je sa svih dva metra ovih ruku. Kada mi je opisivala svoje strahove i bolove, često je spominjala loš odnos sa tatom, odnosno nepostojeći. Ja nisam mogao da vjerujem da je moguće da neko ne komunicira sa njom, takvom, mojom. Htio sam da to nadoknadim kako znam i umijem. Ljubio sam joj oči, kada zasuze, pričajući o tome. Ja prosto nisam mogao, ja sam bio razoružan pred tim stvorenjem, koje se odjednom pojavilo i napravilo od oktobarskog smoga najljepšu pozornicu života. Jednom je došla da prespava kod mene, prvi put. Sjećam se da sam osjećao slabost, ne znajući kako da je dotaknem, a da to bude s dovoljno ljubavi. Zaspala je kraj mene. Ona je zaspala kraj mene. U neko doba sam se probudio i složio njenu odjeću, jer nisam htio da prolazi kroz razvlačenje ujutro. Gledao sam je kao svoju ljubavnicu, saborca, drugara (kao što bi rekao Đole). Iako mi je uvijek bila teška pomisao da se vežem, tada sam pomislio – volio bih bit s ovom osobom i za pet godina. I za petsto, realno.

Možda najnježniji moment u mom životu je bio kad smo išli u Beograd, ja i moj Kidou, sa još nekolicinom prijatelja. Ona je išla s jednom grupom ranije, a ja popodne – poslije posla. Došao sam naveče u 11 i požurio do apartmana. Ulazim, prolazim kroz hodnik i gledam lijevo. Ona, sjedi u fotelji u pidžami i čizmama. Tada mi je sinulo, moj mačak u čizmama. Osjećam onu poznatu slabost, gotovo da trčim do nje i tada me pogledala na način, koji upravo sada u glavi vidim. Oči su joj se zasmijale i onda u trenu počele da se sklapaju dok sam joj žurio u zagrljaj. Grlio sam je, i osjećao kao da misli “ah, konačno si tu”. Koliko sam je tada volio, koliko mi je samo bilo bitno da je utoplim i da je volim.

Veza s njom, ipak, nije bila laka. Ni sada ne znam da li sam ja kriv, ili ona. Uvijek joj je bilo malo pažnje i kada se ne bih javio par sati, dok sam na poslu, uvijek bi se desila svađa. Kada smo zajedno i dalje je bilo divno, ali sam se s vremenom počeo bojati ako se ne javim na telefon. Ne znam da li sam ja kriv, ili ona, ali znam da sam se potrošio s vremenom kao kreda kojom ocrtavaš teren. Jer, nisam mogao da shvatim kako ne uspijevam s osobom koju volim najviše na svijetu. To je nešto što se i danas pitam. Čak sam izgubio vjeru u sebe, ne znam da li uopšte poznajem sebe i da li je to moje “sve”, ustvari tako malo.

Išli smo nekako naprijed, ali sam počeo vjerovati da nećemo uspjeti. A kada čovjek to vjeruje, tako obično i biva. Onda se desilo da sam dobio master u Americi. Niko ne zna koliko sam tada osjećao da sam je iznevjerio. Došao sam kući, nakon tog saznanja i plakao. Pokušavao sam na sve načine da joj pokažem da je volim i da prosto ne mogu cijelo vrijeme biti dostupan, što nema veze s time koliko je volim. Stalno sam padao na tom ispitu. Ono što sebi ne mogu oprostiti sada, je što sam tada htio da prekinem s njom, da se desi da nismo zajedno nekako. Mog kidoa, moju ljubav? Gluperdo jedna.

U junu smo prekinuli i tada sam površinski osjećao olakšanje, a znao sam da postoji rupetina, prazan prostor koji ću tek osjetiti. I tako je i bilo. Molila me da se vidimo u junu, a ja prosto nisam mogao. Bio sam kao ruke onih boksera, koji udaraju u drvo – blunt je engleska riječ, a naša bi bila: obamro. Ipak, vidio sam je dva dana prije odlaska na master. Oba dana. Kada mi je prilazila, opet sam osjetio onu slabost. Zagrlio sam je i opet smo bili mi, dva mjeseca nakon i opet sam otkrio da je i dalje volim, a i kako ne bih. Teško bi bilo opisati kajanje što moram da idem od nje, dok smo hodali i pili pivo u Trasi. Bio je kasni jul. U predveče ispred Trase prodiru samo zrake sunca, između onih austrougarskih zgrada. Očajnički sam je ljubio i grlio. Očajnički sam joj pričao sve banalnosti i bez onog tereta neuspjeha koji smo doživjeli. Kao da se sve očistilo. Mi smo opet mi.

Onda sam morao da odem. Taj master mi je bio najmučnija godina u životu, jer je u meni postojala rupa, tupa bol koja se periodično pojavi, ili bude izazvana nečime što vidim. Nečime čega se sjetim. Opet smo prekinuli, nakon odlaska tamo. Tada sam pomislio da bi bilo pametno da se više ne čujemo, pošto nisam vidio način kako da je učinim sretnom više, nisam mogao ništa za nju uraditi s drugog kontinenta.

Posmatrao sam sebe i kako ništa što vidim tamo nije imalo nikakav utisak na mene. Jedan dan sam izašao iz metroa na One World Trade Center stanici, ili kako se zove. Svi oko mene su otvorenih usta gledali u grandioznost te građevine, a ja sam zamišljao nju kako prelazi ulicu i baca mi se u naručje. Ja sam razmišljao, koliko bi bolje sve bilo, da je ona tu sa mnom. Njujork ne može da se poredi sa Kidou.

Onda se desilo ono iz čega se pokušavam i danas izvući, pišući ovaj tekst. Nekad sam pročitao negdje da ženu čovjek može prežaliti, tako što je stavi na papir.

Naime, 30. oktobra 2017 godine, dan prije najtežeg ispita – javila mi se. Rekla je da me više ne voli i da je sada s drugim. Opisala mi je gdje će s njim za Novu godinu putovati. Dok mi je to pisala, osjetio sam provaliju koja se otvara u meni. Najprostije rečeno, slomila me. To je ustvari teško opisati, taj osjećaj. Osjetio sam da sam osobi koju volim – zrno soli. Kao da te majka rođena prestane voljeti, takav je bio intenzitet toga. Vratio sam se u sobu, društvu s kojim sam spremao ispit. Pošto su mi to bili dobri drugari, ja sam počeo da plačem. Nisam osjetio takav bol u prethodnih dvadeset i pet godina života.

Otupio sam. Sve do proljeća ove godine. Ležao sam na krevetu jedan dan i napravio grešku da uđem na njen instagram. Slike nje i momka su bile svuda, skijanja, putovanja. Tada sam opet osjetio tu bol i provaliju. Tada sam se uvjerio, da ono što sam ja dao, da je bilo ništa. Tada sam vidio da su pive sa mnom, koji od posla ne stižem ništa, bile samo intro u prave stvari. Tek tada sam vidio da sam zaboravljeno siroče, koje nemušto maše za svojom osobom koja odlazi.

Tada je nastupio period kojeg nazivam Velika bol, a koji smanjenim intenzitetom traje i dalje. Prvih mjesec dana nisam mogao da spavam. Nisam mogao da dođem sebi od tog osjećaja gubitka. Kada me ta Bol ugrize, izobliči mi lice, pa taman da sam i u teretani u pola vježbanja. Ako bih zaspao, dobio bih samo par sati sna i onda bi me izmučeni um opet pozvao na odgovornost. Zašto se nisi više trudio, zašto nisi bolje? Često sam je sanjao. Uvijek kad bih je sanjao, svoju osobu kojom slažem odjeću u tri ujutro – ona bi odlazila. Kazala bi da ne možemo sad zajedno, a ja bih pitao je li to samo znači sad, ili zauvijek? To je Bol koja me izlomila, ispresavijala, zakovala u zemlju, nije mi dala da spavam, a ni da budem budan.

Taj početni intenzitet je prošao, mada rupa je i dalje tu, osjećam je. Kao pokvaren zub kojeg možete osjetiti, ako ga cimnete jezikom. Svijet više nije isti, moj život više nije isti. Po povratku mi ni Sarajevo više nije isto. Izbjegavam Narodno pozorište, jer sam je tu uvijek čekao. Opet sam otišao. Ne pomaže. Druge žene ne postoje, postoji samo Kidou. Nikada nisam bio fatalista, i prethodno mi ako mi je i trebalo vrijeme da prebolim nekoga, to bilo do mjesec dana. Sada brojim već godinu i pol.

Krivica i žaljenje me pojedoše. Uhvatim se kako razmišljam, kako je nikada neću pustiti, ako dobijem još jednu šansu. Ali u principu, nema novih šansi. Fulaš gol za Ligu prvaka, gotovo je. S vremenom se aktivni intenzitet bola smanjio, no i dalje je često sanjam. Neki dan sam ovo zapisao: Sanjao sam te jutros. Na nekoj zabavi, kad osjetim da je neko sjeo do mene. Pogledam, kad ono – ti. Sreća, sreća, “gdje si bila”, grlim te! Grlim te dijagonalno s boka, obavijam ove svoje ruke od dva metra, konačno to opet ima smisao. Opet ti se primičem, opet sam ti blizu. Ljubim ti vrat, osjećam miris tvoje kože. Ti se blago smiješiš, kao “bilo je već i vrijeme”. Gledaš me tim svojim bademima od očiju. Iako si najljepša osoba koju sam vidio, da se sve promijeni, volio bih te zbog tih očiju. Iako ja sviram, ti sada uzimaš gitaru i sviraš Žute dunje, samo uvod. Ne mogu da dišem od sreće. Sve vrijeme te zovem Kidou, od svih nadimaka, taj si najviše voljela. Budim se, 04:36. Pada kiša, nema grijanja još, soba je hladna. Trgni se čovječe, zar ti nije rekla “nikad više, nikad više”. Nema te duže od godinu, a ja osjećam bol koji ne nastupa, nego se povlači kao voda negdje unutra. Bar sam naučio da proživotarim kroz ovo.

Nisam fatalista i vjerujem da sigurno ima divnih žena na ovom svijetu, no ne znam da li i za mene. Ne znam, da li sam izgorio u ovome, da li mogu još neki put? Tako duboko i tako suštinski. Sumnjam sam u sebe. Kidou je sada negdje na Malti, nekada je bila dalje od grada i živjela je u kući koja je imala malu baštu. U bašti je uzgajala maleni kaktus, a meni oči zasuze svaki put kao pomislim kako je ona uzgajala taj kaktus, svojim rukama, u ovo pasje doba. Ne znam da li sam fulao, ono što nisam smio.

Jednom sam pisao o našem putu u Mostar: Čudan je osjećaj znati da osoba kojoj sam nekada čuvao ramena od hladnoće i kritikovao kad ne ponese rukavice i gledao kako se budi i puštao da me grudva kao u “Glup i gluplji” i osjećao joj tijelo i pronalazio je u pjesmama Pabla Nerude i šetao s njom gelerima izbrazdanim ulicama Mostara u predveče, slušajući je kako mi priča o sebi i koju sam volio kao blesav – znati da me kod nje više nema. Da je gotovo dvije godine sretna (kao nikada sa mnom) koliko ja nisam i da sam izbjeglica, neugodno sjećanje koje valja zaboraviti. Čudan, da ne kažem bolan i ponekad iscrpljujući.

Volio bih nastaviti. Volio bih da to jednom poželim, a da pri ideal ljubavi ne bude ona. Ne želim da završim kao Dobri dečko u “Avanturama nevaljale djevojčice”, Vargasa Ljose. Htio bih da budem sretan. Nadam se da je i ona sretna i da sve ono što ja nisam znao nadomjestiti, sada umije neko drugi.

Nikada se nisam nadao da bi se ovako što akutno moglo desiti meni, a eto desilo se. Mogu se sad jebat’, što rekao onaj starac na upit o tome za koga je glasao. Volio bih da ozdravim od ove tuge.



« (Previous News)
(Next News) »



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *