A moja zemlja spava

Hladno zagrebačko jutro se utrlo u kosti. Ne znam je li zbog magle ili ove metalne klupe na kolodvoru, ili od pogleda na dvije putne torbe u koje sam spakirao sav svoj život, ne znam je li od izgubljenih lica ili meni pomalo stranog grada, osjećam neki promrzli prasak u prstima. Kao da mi se kosti lome u njima dok motam duhan.

Slabo mi je. Možda od puta Mostar – Zagreb, cijelu noć smo vijugali Bosnom.

Neki studenti su tulumarili na zadnjem sjedalu autobusa, deda do mene je mirno spavao, često bi mu moje rame postajalo jastuk. Nisam ga budio. Vozač je raspucao klimu i neku pevaljku sa CD-a, valjda da ne bi zaspao.

Cijelu noć sam gledao kroz prozor obrise gradova koji promiču i nestaju u mraku.

Mostar sam ostavio dok spava. Nekako mi je lakše otići kad nije budan. Da me ne čuje Radobolja i stari mlin.

Da me ne čuju kino Zvezda i kino Partizan. Iako ih više odavno nema, bojim se da me ne čuju.

Da me ne čuje robna kuća Hit, iako od nje nije ostao ni kamen na kamenu. Ali bojim se da me ne čuje i onako mrtva.
Otišao sam noću da me ne ispraćaju jesenje lipe na Rondou, miris vrućeg kestena na uglu Ekonomske škole.

Da me slučajno ne upitaju: Hej, kuda ćeš, gdje si pošao? Zar ćeš moći disati bez nas?

Otišao sam noću i prošao nijemo kroz sarajevske obrise moje mladosti. Miljkacka je još spavala. Banjalukom mi čeonim režnjom prostrujaše Balaševi stihovi:

Ko ukleti jedrenjak
u gusti modri mrak
uranja kolodvor.
O, dobra noć Banja Luko..

Spavala je moja zemlja dok sam odlazio. Zaspala je još prije više od dvije decenije.

Netko je ugasio svjetlo. Nestalo je struje one noći kada je pukla cisterna u Mostaru.

Kada su skloništa postali novi domovi.

Struja se vratila, ali svjetlo više nikada.

Ona plava tuba u kojoj je pečat fakulteta već godinama skuplja prašinu na polici. Nisam je ponio. Tamo gdje idem ne trebaju mi uspomene ni lažne nade. Neka je mama čuva kao uspomenu, relikviju u koju je vjerovala.
Gradovi su strujali noćas pred mojim pogledom. Gradovi zemlje koja spava vječni san.

Kroz Banja Luku sam promrmljao: “Sretno Dragičeviću, sa svijećom na grobu tvoga zvjerski ubijenog sina upalio si maleno svjetlo bar kao znak zore i buđenja.”

Ali ja nemam više vremena. Moje kosti se već savijaju od puzanja po podu biroa za zapošljavanje.

Čeka me bauštela u Munchenu.
A godine se broje i sila gravitacije uzima svoje.
Granica sa Hrvatskom..

Vozač je rekao da iziđemo, pripremimo dokumente i stanemo u kolonu.

U meni misao ko porota: Zašto nisam otišao u nekoj koloni izbjeglica dok su gorili Hit, kino Zvezda i kino Patrizan…

Stotine zašto od kojih sam bježao kao vrag od križa.
Mislio sam, kad upale struju bit će i svjetla.
Izbori od prije petnaestsak dana su k’o čekić o glavu utvrdili san moje zemlje. K’o anestezija bez šanse za buđenjem.

Autobus za Munchen s perona 505 polazi za deset minuta”, spikerski glas kao presuda..
Ustajem s metalne klupe, gasim cigaretu, vadim kartu za Munchen iz džepa. Vozač stavlja torbe u buksu, ulazim u prepun autobus. U njemu oči u kojima strah možeš rezati kao da je živo tijelo.

Polazimo.

Sava je nekako mutna, promiču pored nas neki meni sve straniji gradovi…
Prve zrake sunca mi udaraju u potiljak. Negdje sa istoka.
Baš od tamo… Gdje moja zemlja spava.



« (Previous News)



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *