Mostar – čaršija kakve više nema

NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Hilmija Šiširak, u mostarskoj informativnoj reviji MM, u brojevima 9, 10 i 11, u periodu od februara do aprila 1997. godine. Pred kraj teksta primjetit ćete da on kaže kako je ovaj tekst proizvod njegovih vlastitih sjećanja na pojedine dijelove mostarske čaršije od prije pedeset godina, što znači da su ovi opisi pojedinih dijelova Mostara kakvi su izgledali neposredno poslije Drugog svjetskog rata (ili približnije, iz 1947. godine), preuzeto sa mosheristorija.

Karakteristika razvoja Mostara u toku turskog, a donekle i austrougarskog perioda, bila je da se širio koncentrično i pretežno uz Neretvu, a poslije Drugog svjetskog rata ravnim prostorima nizvodno i uzvodno Neretvanjskom dolinom. Mostar, koji se razvijao pod uticajem orijentalne i zapadno-evropske kulture, pokazuje dvije osnovne i sasvim različite cjeline: čaršija i mahale sa sokacima direktno uz Neretvu i po okolnim padinama Brankovca, Mazoljica i Bjelušina, i noviji dio grada, izgrađen na nekadašnjim baščama i vinogradima.

Mostarske ulice, često s gusto zbijenim i širom otvorenim dućanima, očuvanim kućama i čardacima orijentalne arhitekture, sa kupolama džamija i munarama, bitna su obilježja današnje cjeline čaršije i Starog grada.

Međutim, poslije Drugog svjetskog rata, izgled čaršije se mijenja, posebno u užem dijelu grada, na lokalitetu Glavne ulice i Fejićeve ulice sa priključnim sokacima. Sa lica mjesta nestaju divni mahalski ansambli – objekti orijentalnog tipa, bezbroj starih dućana i magaza sa svojom originalnošću i ljepotom. U mnoge stare objekte sa avlijama, ulazilo se direktno sa ulica, a ulazna vrata imala su svoje karakteristike, kako po izradi, tako i po dimenzijama. Krila vrata, rađena od čamovine, bila su izrezbarena, sa ukrasnim motivima u drvetu, i sa dodatnim elementima, kao što su zvekiri, mandali i krekuni.

U malo kojoj avliji da nije bilo zasađene voćke, a naročitu ljepotu davale su mirisne ruže. Preko kamenih zidova avlija padale su grane kajsija, šipka, smokve, vinove loze, a ponegdje šandude i mušmule.

Na prostoru od stare Pošte do Tepe mnogo toga više nema. Tako su nestale i dvije stare kuće, porodica Humo i Tiberio, koje su se nalazile između stare Pošte i objekta, vlasništvo Merdže, u čijem poslovnom dijelu je bila Torlina brijačnica i prodavnica “Kraš”. Malo niže, uz Pecin sokak, na samom uglu bio je mali dućan-ćepenak, vlasništvo Hume, a preko puta, gdje se danas nalazi kafana Muje Kahrimanovića, bila je jedna mala mahala, u koju se ulazilo kroz Begov sokak, u kome su stanovale porodice Alajbegović, Rajković… Posebnu ljepotu, uz samu Fejićevu ulicu, davao je stari turski objekat Kapetanovića-Ljubušaka, koga su Mostarci zvali i Ljubušakov čošak. Sa sjeverne strane Ljubušakova čoška nalazio se lijep objekat porodice Fejić. Odatle, prema kinu “Zvijezda” (ranije “Central”) bilo je nekoliko starih turskih kuća, a ulazi su bili iz Fejićeve ulice. Uz kino je bila slastičarna, vlasništvo Štauda, a lijevo od nje ulazilo se u Policijski sokak (danas Huse Maslića). Tu je bila Miletića kovačnica, a svi objekti i avlije činili su splet stare arhitekture, koji se graničio sa Brkića ulicom i starom Vatrogasnicom. Završnicu prema sjeveru činila je radionica familije Rendulić, kao i podrum vlasništvo Loza. Od Rendulića radionice, pa do Rizikalove ulice, bilo je dosta dućana i magaza, a posebnu ljepotu davala je džamija na samom ulazu u Ulicu Huse Maslića iz Glavne ulice. Tu se sada nalazi park.

Preko puta kina, od Kljunova sokaka do Roznamedžijine džamije bio je niz malih dućana: fotograf Kolaković, voćarska radnja Avde Fejzića, brijačnica Hume, zvanog Rus, trafika i prodavnica novina u kojoj je radio Tonko Matulić, stanar zgrade u kojoj je živio popularni mostarski ljekar dr. Rizzo. Uz trafiku je bila aščinica, vlasništvo Gaševića. S lijeve strane, niže Policijske zgrade (tu je kasnije bio Zavod za zapošljavanje), bila je trafika, u kojoj je radio Meho Kapetanović-Cojla, kasnije poznati ulični prodavač novina, zatim radionica precizne mehanike, vlasništvo Mirka Vlahe i kafana koju je držao Šerif Frko. Malo niže, do 1945. godine, bile su stolarska radionica, vlasništvo Kuljića i bravarska radnja Bega Bilalovića. Preko puta, u Salatića kući, bila je prehrambena radnja, pa radionica za opravku naliv-pera, vlasništvo Blagajca, te popularna radnja za izradu šešira, u kojoj je radio Marko Terzija. U Karađozbegovoj ulici, s lijeve strane, bile su stolarska radionica Sulejmana Balića i vulkanizerska radnja Drage Trajkovića. U zgradi, gdje se donedavno nalazilo Socijalno i penzijsko osiguranje, a sada MUP, bila je mala kafana, čiji je vlasnik bio Sandžaktar, a južnije porušeni Dom staraca (prije se zvao Uboški dom). Na toj ruševini, raja je napravila malo igralište, gdje se igralo “krpenjaka”, a igralište je nazvano “Monte Karlo”. Zašto, to niko nije znao.

Preko puta, na ulazu u Telčevu ulicu, s lijeve strane bio je jedan fini objekat sa aralukom, u kome su stanovale porodice Momirović i Isak, a istočno se naslanjao na objekat porodice Hadžimusić. Izlazeći na Glavnu ulicu, i danas postoji zgrada, u kojoj je bio hotel, vlasništvo Jelčića. U istoj ulici, bilo je kino “Korzo”, a u njegovom podrumskom dijelu bila je Fronta – kasnije MZ Brankovac-Mejdan.

Ono što upotpunjuje kompleks centralne mostarske čaršije na lijevoj obali Neretve su džamije, impozantne građevine, na kojima se najljepše stilski ocrtava graditeljstvo i umjetnost orijentalne i seldžučke građevinske tradicije.

Upravo oko Karađozbegove, Roznamedžijine, Ćosa Jahja hodžine i Ćejvan Ćehajine džamije izrasla je i mostarska čaršija. Duboki utisak ostavljaju odnosi građevinskih masa – od malih dućana i ćepenaka, pa do visokih objekata, kao što su stara zgrada Opštine, banke, bivše policije i druge. Jasno se vidi da je riječ o jednoj urbanoj cjelini, sa raznolikošću krovova i vanjskih fasada, ulaza i izloga “auzlaka”.

Zbog toga i podsjeća na život u čaršiji, nostalgično potkrepljuje uspomene na pojedine detalje toga ambijenta. Izlazeći iz Telčeve ulice prema Tepi, s lijeve strane uz Kajtazovu kuću, bio je ulaz u dvorište tada Učiteljske i Osnovne škole. Tu su bila lijepa dvokrilna željezna vrata, sa nizom ornamentalnih detalja i sve je bilo ugrađeno u okvir od tesanika. Dolazi onda stara kuća porodice Frlj, u čijem prizemlju su se nalazila dva mala dućana: voćarska radnja, koju je držao Hamzić i radionica za opravku naliv-pera Jusufa Gaševića. Preko puta, bila je veća prodavnica, vlasništvo Spužića, a do nje tek formirano preduzeće za preradu drveta “Hasan Bubić”. To je lokalitet, na kome se sada nalazi ŠIPAD-ova prodavnica namještaja. Idući prema Tepi, postojao je niz dućana raznih djelatnosti. Na mjestu, gdje se sada nalazi brijačnica, bila je mesnica Hasana Vrgore. Iznad samog ulaza bili su, u zidu fasade, ugrađeni veliki volovski rogovi.

Niže su bile saračke radnje, vlasništvo Lendre i Ćorića, a preko puta bio je han sa konjušnicom, poznat kao “Ajkin han”. Do hana, na samom uglu Soldina sokaka, nalazila se pekara Pere Konjevoda. U blizini Tepe bilo je još nekoliko dućana i poznata Pavića gostiona. U bijeloj dvospratnici, preko puta Tepe, u jednom dijelu bila je brijačka radnja, a iznad nje uprava i magacin tek formiranog preduzeća “Voćar”. Izlazeći na Glavnu ulicu, nalazio se objekat, u kome je bilo smješteno preduzeće “Ratar”.

Idući dalje, pored Frkine kafane, ulazimo opet u Glavnu ulicu, u kojoj je tada, samo na prostoru od Bajatove ulice pa do zgrade SDK, bilo preko 30 magaza i dućana, a prema Šehitlucima bilo je i ćepenaka. U ovom dijelu čaršije bile su poznate opančarska radnja Jakova Altarca, bravarska radnja Ranka Erbeza, trgovinska radnja Mujage Rajkovića, slastičarna Alekse Momirovića, zatim Stevo kazandžija, krojačka radnja Ive Ondelja. Sjeverno od današnje zgrade Narodnog pozorišta bila je Šadrvan gostiona, zatim radiomehaničarska radnja Karla Sesara, knjižara “Paher-Kisić”, brijačnica Kalajdžić, trgovina Uroša Marinovića. Od Dudine ulice (kasnije Drage Palavestre) bila je trgovačka radnja, vlasništvo Premilovca, zatim Batlakova pekarska radnja, kafana Salke Masle, apoteka i prodavnica obuće “Boston”.

Od Karađozbegove ulice, prema dijelu Glavne ulice, sa desne strane bila je Idrizovićeva slastičarna, a istočno od Karađozbegove medrese bila je prodavnica ogrijeva “Prenj”, pa mala trafika, a južno od Idrizovićeve slastičarne nalazila se knjižara, vlasništvo Njunjića, pa jedna advokatska kancelarija i dva mala dućana sa voćem i povrćem, vlasništvo Spužića i Žugora. Ulaz u današnju ZE-MU bio je glavni ulaz u kino “Korzo”, a preko puta Pozorišta nalazila se knjižara, vlasništvo Dudića.

Glavna ulica se u turskom vaktu zvala i Carska džada. Mostarska čaršija kakve više nema širila se prema Musali, Ričini, Cernici i drugim dijelovima grada.

Mostarska čaršija kao cjelina, svojom atraktivnošću, usko je povezana sa desnom obalom rijeke Neretve i svim njenim segmentima upotpunjuje cjelokupan kompleks sa ljepotom i čarima, koje prožimaju ovaj mediteranski grad.

Rijeka Neretva, sa prirodnim fenomenom korita u okviru divljeg pejsaža, svojom komplementarnošću prema Mostaru, dala je harmoničnost cijeloj čaršiji. Trajno je ostavila pečat o strateškoj ovisnosti grada prema njoj samoj. Izgrađeni mostovi na Neretvi povezali su čaršiju i svu njenu šarolikost u jedinstvenu anglomeraciju i zajednički ambijent rada i življenja.

Naš Mostarac Mišo Marić imao je običaj da kaže: “Mostovima se obale rukuju i oni nose najviše ljudskog u sebi”.

Centralni pravac, koji preko Musale i Titovog mosta, veže čaršiju na desnoj obali, je Brkića ulica. Na samom početku ove ulice, gdje je izgrađena Robna kuća “Razvitak”, nalazila se automehaničarska radionica Rendulića i Lozin podrum. Nešto kasnije, u jednoj od prostorija ovog podruma, osnovano je Planinarsko društvo “Plasa”, koje će kasnijih godina prerasti u PD “Prenj”.

Sa desne strane, niže vatrogasne kule, bile su društvene prostorije vatrogasaca, a u istom nizu i prostor nekadašnje stolarske radionice za izradu mebl-namještaja, a kasnije će se, na istom mjestu, otvoriti i šnajderaj Hadžiselimovića. Na ulazu u Fejićevu ulicu, odmah uz zgradu Pošte, nalazilo se preduzeće “Elektro BiH”, a sjevernije prostorije “Narodne fronte” sa kafanom. U objektu, na samom uglu Brkićeve i Balordine ulice, prema Musali, bila je voćarska radnja Sejdihovića, a kasnije će tu biti Torlin šnajderaj. Niže od ovog dućana, nalazila se obućarska radnja “Bodo”, pa brijačnica, i, na kraju, milicijska menza (bivši “Delikates”). Sjevernije od menze bile su prostorije Saveza ratnih vojnih invalida NOR-a, sa kafanom u prizemlju i kancelarijama na spratu.

Lijevo od Musale, u Ulici Ose Grebe, bilo je nekoliko dućana, kao što je trgovina Slavke Mrvar, preko puta nje stolarija i trafika, a između kuće porodice Tiberio i dvospratnice, vlasništvo Merdže, bila je prodavnica bižuterije, a kasnije slastičarna Kahrimanovića. Na samom uglu bila je Torlina brijačnica. Inače, porodica Tiberio, koja je italijanskog porijekla, bila je svojevremeno vlasnik kina “Zvijezda”, koje se prije zvalo “Uranija”.

Kada je riječ o ovom lokalitetu čaršije, sve što je bilo južnije od Banjskog sokaka, u turskom vaktu se zvalo područje Tabakovine, Behlilovine i Đulmezovine. Poslije Drugog svjetskog rata, kod starih Mostaraca još uvijek su se mogli čuti ovi nazivi, ali, vremenom i oni padaju u zaborav. Musala, sa Ćose Jahja hodžinom džamijom, Gradskim kupatilom, hotel “Neretvom”, Gradskim parkom i Alajbegovića česmom, čini centralni fokus mostarske čaršije.

Relativno mali prostor, ali po specifičnosti i formi, gdje se na objektima isprepliću stilovi orijentalne i zapadne arhitekture, Musala, sa svojom okolinom, predstavlja svojevrstan ambijent urbanistike.

Meraja pod otvorenim nebom, kako se odvajkada govorilo o Musali, preživjela je sve tokove istorijskih zbivanja i događanja. Od Osmanlijske vladavine, pa sve do današanjih dana, pretrpjela je mnoge izmjene. Do 1878. godine, bila je ograđena zidom i na tom prostoru se klanjalo. Kasnije su tu turski vojnici talimili (vježbali). Dolaskom Austro-Ugarske, Musala mijenja prijašnji izgled, da bi najteža devastiranja doživjela tokom 1992. i 1993. godine.

Poslije Drugog svjetskog rata, u zgradi, gdje se, do 1992. godine nalazila predivna zgrada Muzičke škole, počela je s radom Srednja građevinska škola. Nakon nekoliko godina, ova se škola preseljava u novoizgrađeni objekat kod Carinskog mosta. Prije iseljenja Tehničke škole, u zgradi je privremeno bila Škola učenika u privredi. Kasnije je u istoj zgradi otvorena Muzička škola.

Poslije završetka Drugog svjetskog rata i oslobođenja Mostara, Musala, koja je dobila naziv Trg Republike, ponovo je postala centrom svih zbivanja i manifestacija u mostarskoj čaršiji, ali u sasvim novom ruhu. Na ovom prostoru održavani su narodni mitinzi, dočekivane Štafete mladosti, prolazile vojne parade, Cvijetna korza, povorke s bakljadama. Na improviziranim binama učestvovale su folklorne grupe i pjevači, a sportisti i artisti izvodili su svoje vještine.

U to vrijeme u Mostaru je gostovala jedna artistička grupa, koja je na Musali postavila improviziranu pozornicu, a preko visokih stubova razvukla je jake konopce. Počeše hodati na zategnutom konopcu, sa motkama u ruci da bi održavali ravnotežu. Stari Mostarci gledajući artiste, počeše pričati o još boljem pehlivanu Arifu Tamburiji koji je isto to radio sa raširenim rukama. Nakon toga, u Mostar je došao neki Aleksić koji se zubima držao za kaiš koji je bio obješen za avion u letu, što je bilo veliko čudo u to vrijeme.

Jedna od oaza mostarske čaršije bijaše Gradski park, urađen na nekadašnjoj Drljevića bašči uz Musalu. Kako po urbanoj formi, tako i po specifičnosti hortikulturnog kompleksa, bio je i ostao jedan od simbola Mostara. Ulaz u park podsjećao je na pristup nekom veleljepnom dvorcu. Ograđen prefinjenom ogradom od klesanog hercegovačkog krečnjaka, sa urezanim elementima orijentalnog stila, svojom originalnošću bio je nadaleko poznat. Mnoge generacije Mostaraca uživale su šetajući i odmarajući se u ovom nesvakidašnjem zdanju raskoši zelenila, cvijeća i mirisnih ruža. Aneks ljepoti davale su visoke palme i okrugli bazen sa zlatnim ribicama. Park je preuređen 1976. godine, kao i Musala, čime je mostarska urbana sredina osiromašena za jedan predivan mostarski ansambl.

Lijepo oblikovan arhitektonskim elementima na njegovim fasadnim dijelovima, istočno od parka nalazio se gradski javni klozet, koji je kasnije, u toku preoblikovanja Musale i parka, srušen. Starije generacije Mostaraca sjećaju se da je između Muzičke škole i Gradskog kupatila postojao uski prolaz sa Musale u Banjski sokak. Kasnije je tu postavljen novinski kiosk.

Odmah poslije Drugog svjetskog rata, u hotel “Bristol” useljena je oficirska menza. Svojim izgledom, u kome su bili utkani gotski arhitektonski elementi gradnje, krasio je taj početni lokalitet desne obale Neretve. Kasnije će, prema zamislima i projektu Romea Tiberia, biti preadaptiran i nadograđen.
Na pravcu od Titovog mosta do Gimnazije bila je prava čaršijska arterija. Sa obje strane ulice, u dugom nizu, bili su dućani i trgovine.

Imajući u vidu da je i sama ulica imala blagi pad prema Neretvi, tako su i dućani i magaze imali kaskadni oblik prema Bulevaru. Stilski i fasadno oblikovani, sa lijepo aranžiranim izlozima, podsjećali su na čaršije mnogih mediteranskih gradova. U danima ljetnog ćelopeka, na mnogim dućanima mogle su se vidjeti zaštitne tende ili poluspustene limene roletne, kao zaštita od sunca.

Uz hotel “Bristol”, sa zapadne strane, bio je jedan stari dućan dobrim dijelom u suterenu. U njemu je, sve do ovog rata, bila, između ostalih, i slastičarna Bate Kahrimanovića. Desno u ulici (iza “Revije”) bila je poznata Hadžajlića kafana. Na mjestu današnje “Revije” nalazila se manufakturna radnja, vlasništvo Drače, zatim prodavnica obuće, u kojoj su se u ono doba prodavale veoma tražene bijele tene. Od apoteke do kafane “Jagnje” nalazilo se nekoliko zanatskih i trgovačkih prodavnica i nekoliko stambenih objekata. Sa lijeve strane, počev od brijačnice preko puta hotel “Bristol”, pa do početka Ulice Adema Buća (Cernica), bila je knjižara i novinski kiosk, te trgovine i mesnica.

U objektu sa kupolom, u kome je bila trgovina “Bazar”, tada je bio mliječni restoran. Na području Ričine, od Lakišića džamije do Bulevara, postojao je poslovni polukružni objekat, u kome su bile smještene manje trgovinske radnje. Iza ovog objekta, sa granicama prema Krpića ulici, bilo je Komunalno preduzeće “Čistoća”. Na tom prostoru, mogle su se vidjeti cisterne – “štrcaljke” sa konjskom zapregom, koje su, uglavnom, služile za polijevanje makadamskih mostarskih ulica u ljetnom vremenu.

Na uglu, koji veže Ričinu sa Bulevarom (tada još uvijek Paralelnom ulicom) bila je jedna lijepo izgrađena stara česma. Njeno korito bilo je specifično i ličilo je na veliku morsku školjku. U to vrijeme, kroz središte Mostara prolazila je željeznička pruga sa popularnim i nezaboravljenim “ćirom”. Rampa ispred Gimnazije spuštala se dnevno po nekoliko puta, čak su i đaci znali, po dolasku i odlasku vozova, određivati kraj ili početak školskog sata.

Mostar je imao i svoj mali “metro”, ispod koga se prolazilo prema Stefanijinom, a kasnije Lenjinovom šetalištu do Rondoa i dalje. Ovaj podzemni prolaz imao je dva stepenišna kraka, za ulaz i izlaz sa obje strane. Bio je sav u pločicama, u obliku šahovskog polja, pa je zbog svog estetskog oblika Mostarcima ostao zauvijek u nezaboravnom sjećanju.

Odmah do ovog prolaza, sa sjeverne strane, na ulazu u Ulicu Moše Pijade, bio je mali kiosk za prodaju novina i cigareta, Mostarcima poznatiji kao Kvesića trafika. Od ove trafike, pa do tadašnje Željezničke putničke stanice, bili su locirani željeznički magacini. U istoj ulici, počev od kafane “Jagnje”, pa do upravne zgrade ŽTP-a, bilo je par malih dućana i brijačnica, kao i poslovne prostorije tek formiranog preduzeća “Špedicija”. Prvi direktor “Špedicije” bio je Remzija Puzić. Kasnije “Špedicija” prerasta u “HAP” (Hercegovački autoprevoz), da bi se, zatim, iz njega iznjedrio mostarski gigant “Autoprevoz”.

U Lenjinovom šetalištu tada je radila Tokića pekara, preko puta Gimnazije, a u bivšem Domu omladine bio je otvoren “Klub prosvjetnih radnika Mostara”. Idući prema Rondou, u dijelu današnjeg parka, nalazio se veoma poznati restoran “Pariz” sa predivnom ljetnom baštom i stalnom muzikom. To je u ono vrijeme bilo omiljeno mjesto sastajanja i druženja mostarske raje.

Na početku Ulice dr. Safeta Mujića, na samom izlazu iz podzemnog prolaza, sa desne strane, nalazio se gradski javni klozet, zatim ograđeni prostor Željezničke stanice sve do hotel “Mostara”. Od hotela, pa do vojne bolnice, nalazio se prostor sa tvornicom marmelade.

Sa zapadne strane ulice, ispred zgrade Hirurgije, bio je jedan manji objekat, koji je imao funkciju Meteorološke stanice. Niže od ovog objekta, bio je Mlin za mljevenje žita i ekonomat. Južnije se nalazio arhitektonski i estetski oblikovan stambeni objekat u kome je nekad stanovao poznati mostarski inžinjer Miloš Komadina. Interesantno je napomenuti da je u prostoru ove predivne kuće rastao jedinstven primjerak “libanskog cedra” (vrsta drveta koja je rasprostranjena u Libanu).

Ulazeći u Šantića ulicu, sa sjeverne strane, odmah na njenom početku bila je Krečana, a onda, skoro duž čitave zapadne strane ove ulice, bili su stambeni objekti. Posebno se, među njima, izdvajao gradski zatvor, poznatiji kao “Ćelovina”.

Istočni dio ulice, sve do Avdića kuće, bio je pod baščama i voćnjacima koji su prolazili sve do same obale Neretve. Međutim, za kratko vrijeme, ovaj zeleni kompleks postaće veliko gradilište. Sa lica zemlje nestala su pluća grada.

Ubrzo poslije oslobođenja Mostara, 1945. godine, u Šantićevoj ulici, otvoreno je kino “Partizan”. U njemu su, uglavnom, prikazivani filmovi sovjetske produkcije, a nije prošlo mnogo vremena kad su, na repertoar, došla i naša dva prva poslijeratna filma “Slavica” i “Živjet će ovaj narod”, oba naravno, sa ratnom tematikom.

S obzirom da je, u to vrijeme, odlazak u kino bila jedna od glavnih zabava Mostar je tada, osim kina “Zvijezda”, imao i kino “Korzo” u Glavnoj ulici, kino “Neretva” u Domu Armije, a jedno vrijeme filmovi su se prikazivali i u sali bivše Osnovne škole “Osman Đikić”. Kasnijih godina, otvoriće se sinemaskop u Ulici Matije Gupca. U vrijeme važnih proslava i manifestacija, filmovi su prikazivani na Musali i na Rondou.

Tada su u prometnijim ulicama bili postavljeni i zvučnici, sa kojih su odzvanjale borbene i narodne pjesme, građani su obavještavani i o raznim društveno političkim zbivanjima.

Od raskrsnice, ulazeći u Ulicu Adema Buća i idući kroz Cernicu, na samom početku nalazilo se nekoliko dućana i jedan ugostiteljski objekat. Tu je bila prodavnica hljeba, krojačka, obućarska i tapetarska radnja i, na kraju, činovnička zadruga. U ovoj zgradi se, mnogo kasnije, nalazila prodavnica boja i lakova. Niže zadruge bile su kancelarije Saveza rezervnih vojnih starješina, a kasnije Planinarsko društvo “Prenj” i frizerski salon.

U međuvremenu, proradila je i kafana “Velež”, sa lijepom ljetnom baščom. Sa desne strane, prije ulaza u Krpića ulicu, bila je kafana Muhameda-Hame Jaganjca, poznato sastajalište Mostaraca, gdje su oni eglenisali i zbijali šale. Kafana sa popularnim Hamom bila je za svačiju dušu i merak, a nije izostajao ni pravi izvorni mostarski liskaluk.

Ispod zgrade Opštinskog suda bile su kancelarije Crvenog krsta, a južnije Balićeva apoteka. Na prostoru, gdje je izgrađena zgrada “Elektro-Hercegovine”, nalazilo se malo bravarsko-limarsko preduzeće i pekara. Preko puta, u Ulici Podharem, gdje se nalazi zgrada GP “Hercegovina”, bio je park. Južnije od parka, gdje je do 1992. godine bila mala samoposluga, održavana je nastava jednog odjeljenja Škole učenika u privredi.

Na uglu Ulica Adema Buća i Rade Bitange bila je jedna mala kafana, sa stanom na spratu, a odmah preko puta bila je ljetna bašča sa pozornicom društva “Preporod”, u kojoj su se redovno održavale igranke i druge priredbe. Mnogo godina kasnije, na toj lokaciji biće izgrađeni objekti Dječijeg vrtića.

Na potezu od Mikačića kuće, u Krpića ulici, pa do Voljevičine, zaključno sa Ulicom Rade Bitange, znači veći dio Bulevara, bilo je pod voćnjacima i vinogradima. Za kratko vrijeme na ovom prostoru počeće izgradnja stambenih zgrada. Isto tako, na istočnoj strani Bulevara, izuzev objekata, vlasništvo Golubovića, u Ulici Matije Gupca i Sliškovića, u Ulici Husnije Repca, nalazio se kompleks sa voćnjacima.

U narednim godinama, na ovim prostorima biće podignuto veliko naselje. Preko puta Štamparije, u Ulici Matije Gupca nalazio se Dom staraca, a malo niže bila je brijačnica. Na početku Kapetanovine, u blizini Mlinice, bilo je skladište preduzeća “Prenj”, gdje se prodavao ogrijevni materijal.

Od Kapetanovine prema Ogradi, u prostorijama gdje je bila Mjesna zajednica, nalazio se ugostiteljski objekat “Bijela lađa”, a niže, prema Lučkom mostu, bile su trgovačka radnja, brijačnica i nadaleko poznata Dugalića pekara.

Ovim završavam moja sjećanja na pojedine dijelove mostarske čaršije, od prije pedeset godina. Ostalo je još mnogo toga da se napiše, ali o tom nekom drugom prilikom. Želio sam da ovim feljtonom otrgnem od zaborava sve one čari našeg predivnog grada, koji je, upravo zbog svoje ljepote, i najviše stradao u ovom bestijalnom ratu. Želio sam, takođe da najmlađe generacije Mostaraca nikad ne zaborave uspomene na rodni grad u koji se svima nama valja što prije vratiti i da svi skupa pomognemo njegovoj brzoj obnovi i izgradnji. To je najmanje što možemo dati najljepšem dragulju na svijetu.



« (Previous News)



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *