Priča o zloglasnom zatvoru Beledija

Zgrada Beledija izgrađena je 1892. godine kao zgrada opštine iako tu funkciju nikada nije imala. Godine 1941. za vrijeme vladavine Nezavisne države Hrvatske namjena ove zgrade je promijenjena i ona postaje zatvor. U njemu su bili zatvoreni Radojka Lakić, Vaso Miskin Crni, Benjamin Finci i mnogi drugi borci protiv fašizma.

Zgradu Beledija projektovao je austrougarski arhitekta Karl Paržik koji je projektovao i palaču Marijin Dvor te Zemaljski muzej u Sarajevu. Nalazi se uz samu Vijećnicu i na neki način ona je promijenila sam oblik Vijećnice.

“Ova zgrada omela je izgradnju Vijećnice jer, prema planovima, Vijećnica uopće nije trebala izgledati kao što izgleda sada, imala je drugi oblik i dodatne kupole. Čak je trebala biti okrenuta licem prema Baščaršiji da bi se stvorio veliki trg ovdje ispred Vijećnice kao jedan ulaz u grad ili izlaz iz grada”, rekao nam je Mak Hubjer, vlasnik galerije Brodac koja se nalazi u ovoj zgradi.

Početkom Drugog svjetskog rata ova zgrada postaje zatvor čiji je upravitelj bila Nezavisna država Hrvatska i fašisti koji su započeli masovna hapšenja pripadnika i simpatizera Narodnooslobodilačkog pokreta u Sarajevu. U ovom zatvoru osuđenici su bili brutalno mučeni, o čemu postoje i sačuvana svjedočanstva preživjelih, međutim, većina njih iz mračnih zatvorskih ćelija nije dočekala da ugleda svjetlost dana.

“Fašisti su od ovog zatvora napravili neku vrstu koncentracionog logora kroz koji je prošlo desetak hiljada ljudi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Veliki naši narodni heroji poput Radojke Lakić i Vase Miskina Crnog bili su zatvoreni u ovom zatvoru”, nastavlja priču Mak.

U ovom zatvoru na gnusan način ubijen je jugoslavenski i bosanskohercegovački revolucionar i pripadnik radničkog pokreta Benjamin Finci. Nakon što je uhapšen 1929. godine i nakon maltretiranja bačen je kroz prozor zatvorske zgrade s visine od deset metara. Policija je njegovu smrt prikazala kao samoubistvo. Po Benjaminu Finciju se nekada zvala ulica u kojoj je smještena zgrada Beledija, a onda je 1993. godine ponovo preimenovana u ulicu Brodac.

Za jednu od podrumskih ćelija vjeruje se da je bila ćelija Alije Izetbegovića.

“U ovom zatvoru boravili su i pripadnici pokreta Mladi muslimani, a postoji priča da je ovdje bio zatvoren i Alija Izetbegović, samo je ostalo nejasno da li je ovdje bio samo u pritvoru pa je potom prebačen u Centralni zatvor ili je čak boravio jedan period ovdje”, kaže Hubjer i dodaje kako su fašisti u ovaj zatvor zatočili svakoga ko nije bio njihov istomišljenik.

Brutalna batinanja, klečanje na staklu i psihološke igre koje su zatvorenicima priređivali kako bi ih psihički slomili samo su neke od metoda kojima su se koristili u ovom zatvoru.

Zatvor nije imao ni kuhinju, ni mokri čvor, a toaleti su imali katastrofalne uvjete. O ovome je svjedočio antifašista Iso Jovanović koji je s Vasom Miskinom, Miletom Đuraškovićem i Nisimom Albaharijem boravio u istoj ćeliji.

“U Belediji nam nisu davali hranu. Ko je imao rodbinu, mogao je dobijati spolja. Ja nisam imao nikog u Sarajevu. Đuraškoviću je majka donosila pakete, a Miskinu gazdarica kod koje je stanovao pa je tako bilo hrane i za mene. Nisam morao da živim samo na ustaškoj vodi. Đurašković je jednog dana dobio kompot od šljiva. Nekom drugom zatvoreniku rođaci poslaše kompot od trešanja. Sjedili smo i jeli. Bila je to prava poslastica. Osladile mi se šljive pa rekoh: ‘Evo, ja ću progutati jednu košpicu, pa tamo gdje na strelištu izraste šljiva znat će se: tu je moj grob. Ti, Miskinu, progutaj trešnju pa će tako i tvoj grob biti obilježen'”, pisao je o svom boravku u Belediji Iso Jovanović čije je svedočenje kasnije zabilježio Momčilo Marić u knjizi “Pobjegli od smrti”.

Nekoliko puta bila pred rušenjem

Nakon Drugog svjetskog rata Beledija prestaje biti zatvor, a pedesetih godina naselili su je ljudi koji su u toku rata ostali bez svojih domova. Stanari ove zgrade vremenom su unutrašnjost prekombinovali u apartmane i stanove, ali postoje i oni ljudi koji još uvijek žive u izvornim ćelijama koje nisu veće od deset kvadrata.

“Neke porodice kojima su u Drugom svjetskom ratu srušene kuće ovdje su se uselile. Neki i dan danas žive u ovoj zgradi. Komšija Braco je ovdje došao kada je imao sedam godina i prvi je stanovnik ove zgrade. On je tada u sedam kvadrata živio sa svojom petočlanom porodicom”, kazao je Mak Hubijer i dodao kako Braco i dalje tu živi.

Ova zgrada nekoliko puta je bila pred rušenje, a 2004. godine zaštićena je kao kulturno naslijeđe grada Sarajeva.

“Nažalost, mi kao država ne možemo vidjeti sav potencijal ovakvih fenomenalnih stvari na osnovu kojih možemo graditi i budućnost i turizam, ali kod nas je sve to ostavljeno da stoji i da propadne”, kaže Hubijer i dodaje da mu je želja da u ovoj zgradi otvori umjetnički prostor i proširi kapacitete svoje galerije.

U nekadašnjim bivšim podrumskim ćelijama u kojima se vjeruje da je bio i Gavrlio Princip, žele otvoriti umjetnički laboratorij. Iako vas pri samom silasku u ove prostorije obuzme jeza, Mak kaže kako ga ipak nije strah donjih prostorija.

“Naravno da razmišljam o tome šta se ovdje sve izdešavalo, koliko je tu ljudi osjetilo bol. To je energija koja se ne može opisati i ne može ignorisati, međutim to nije nešto čega se trebamo plašiti”, rekao je Mak i dodao kako mu je želja da jednog dana gradske vlasti obrate malo više pažnje na ovu zgradu.

Nažalost, pisanih tragova o ovoj zgradi je malo. U Historijskom arhivu Sarajevo nema građe o ovoj zgradi. Pokušali smo kontaktirati i Arhiv Jugoslavije u kojem se smatralo da je arhivska građa o zgradi Beledija, međutim iz Arhiva su nam rekli da podaci o ovoj zgradi nisu ni kod njih.






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *