Sve što ti nisam rekla

Promatram ga kako se sprema i odlazi. Skuplja zadnje stvari u plavi kofer na podu i pregledava police dok na mojoj čaši vina izbijaju velike kapljice rose i cijede se poput mojih kapi znoja dok sjedim u kuhinji i gledam njegovu predstavu za kraj. Nisam bila dovoljno dobra. Ukratko to je problem. Nema dubokih razloga, velikih trauma ili neke izdaje koja je srušila svijet. Nisam dovoljno dobra ali to ne izgovara na taj način. Sprema se i duri kako bi mu bilo lakše da izađe poput lopova iz ove kuće nakon što je ukrao komad nečega za sebe od čega će imati koristi i živjeti neko vrijeme. Gledam u njegovo prazno lice, glupav izraz koji se formirao na donjoj usni i između očiju. To je zaista čovjek kojeg sam nekad voljela. Djeluje nezadovoljno jer samo sjedim, ne komentiram i ne sudjelujem u ovoj predstavi za kraj. Pita me zašto šutim? Nemam riječi? Nemam komentar? Suzdržavam se i puštam da ode jer bi trajalo predugo i umorna sam. Hoću da popijem ovo vino sama i da legnem konačno. Ne izgovaram riječ i kofer se vuče zajedno sa još jednom torbom na njegovom ramenu i vrata se zatvaraju posljednji put. Dočekala sam još jedan kraj. U kući vlada mir i udišem zrak u kojem se osjeti ostatak parfema koji će nestati baš kao i ti.

Između mene i tebe postoji čitav jedan svijet moja ljubavi u koji ti nikad nisi zakoračio jer ti nikad nisam otvorila vrata i pustila te da uđeš. Prostor između tebe i mene je veći od kuće koje smo dijelili i kreveta u kojem smo zagrljeni spavali sve ove godine. Zagrljaj je potreba da se svijet između dvoje ljudi smanji na najmanji mogući razmak i da postanu jedno. Tvoji zagrljaji su bili snažni. Sjećam se snage tvojih zagrljaja i ruku na mojim leđima kako me čvrsto drže kao da ću propasti poput pijeska između prstiju i nestati u pustinji koja se stvorila između nas s vremenom. Sjećam se tvojih zagrljaja i tvojih riječi uz te zagrljaje kako me voliš. Riječi su još jedan način da se razmak između dvoje ljudi svede na najmanju moguću mjeru i onda koristimo riječi kako bi preveli sve svoje emocije i osjećaje kad zagrljaji nisu tu. U zagrljaju bi nestajao prostor među nama i djelovalo je kao da smo jedno. Poljubac je početak kanibalizma negdje sam davno pročitala. Nisam razumjela tu misao dok nisam doživjela tvoje poljupce i glad na tvojim usnama koje su grizle moje kao da me jedu i kidaju komad po komad za sebe. U našim poljupcima sam hranila svoju glad za ljubavlju pored neke osobe. Jela sam ljubav kroz naše poljupce i svidio mi se njen okus. Kad bi zagrljaji i poljupci prestali došle bi riječi između nas. Poljupci su divna stvar između dvoje ljudi jer nema riječi i jednostavno je lijepo. Trenutak kad dođu riječi umjesto poljubaca je početak kraja. Riječi su ispunjavale tišinu između nas kao što su zagrljaji ispunjavali prostor među nama. Poljupci su bili naše riječi ali uskoro je trebalo mnogo više od jednog poljupca da se mi razumijemo. U tišini naše kuće izgovarane su riječi koje znače ljubav, radost, sreću, potrebu, čežnju i žudnju. Zagrljaji, poljupci i riječi prepleteni kroz dva tijela koja vjeruju u ljubav bili su kao neka hemija koja čovjeku pomuti razum i rastopi stvarnost u zlatnoj boji izlazećeg Sunca koje grije i daje sve. Život je djelovao kao neprekidan niz dana koji će se jednom stopiti s tobom u Zauvijek…

To se nije dogodilo.

Danas te nema u mojoj kući. Prazna je poput mene. Mir je u svakoj prostoriji. Osjećam hladan zrak koji dopire kroz otvoren prozor i tvoj miris zaista blijedi, neće trebati dugo da nestane svaki trag tebe iz ove kuće i život će se nastaviti kao da se ništa nije ni dogodilo. Razmišljam o tome zašto sam sinoć šutjela i pustila te bez riječi? Dok ustajem iz kreveta i stavljam vodu za kafu razmišljam po prvi put otkako te nema o svemu što ti nikad nisam rekla.

Sjedam za stol i promatram svjetlost Sunca na krošnjama stabala kako nježno prodire stvarajući šareni hlad kroz koji lete malene ptice pjevajući kroz novi dan. Nikad ti nisam rekla kako sam umorna. Nikad ti nisam iskreno rekla da sam umorna od svega a najviše od tebe. Umorna sam od toga da budem jaka i snažna žena kojoj ti ne trebaš. Umorila me borba za komad same sebe kroz odnos s tobom i nisi shvatio do kraja naše veze kako sam umorna i sita svega. Ti si trebao biti jači od mene ali danas nema takvih muškaraca. Ti si poput svake druge kukavice i bijednika koji kupi svoje stvari kad stvari postanu preteške i zbog toga sam šutjela sinoć. Bila sam jaka kao i uvijek nadajući se da ćeš vidjeti kako iza snažne žene stoji jedna malena djevojčica sa balonom u obliku srca i želi silno da ga uhvati ali život joj to ne dopušta. Ti nikad nisi istinski shvatio kako i meni treba pomoć na ovom svijetu i ruka koja će me držati i povući prema naprijed. Ja sam tebe vukla naprijed kao i milioni drugih žena koje guraju, čupaju i vuku svoje debilne muškarce naprijed kroz život sve dok ne dostignu cilj a onda one aplaudiraju i čestitaju. Glumice poput mene budu iznenađene nakon što njihovi mužjaci osvoje svoj cilj. Žene se ne računaju. Nisam ti rekla kako sam umorna od toga da budem jaka ispred tebe jer sam znala da slabost nitko ne voli. Nisam ti rekla kako si slabić jer me bilo strah da se ne uvrijediš, nisam htjela da povrijedim tvoj muški ponos jer znam kako si osjetljiv i ne bi se seksali nekoliko dana dok se ne izvinem. To je činjenica koje sam postala veoma brzo svjesna. Ti si slabić. Morala sam biti jaka pored tebe.

To ti nisam rekla. Nisam ti rekla kako sam slaba od toga da budem jedna jaka žena koju će muškarac poput tebe voljeti. Muškarci vole jake žene pored sebe. Žene koje ne cmizdre i znaju se zauzeti za sebe. Nisam plakala pored tebe ali sam imala obzira za tvoje suze. Plakao si ponekad jer ti se skupilo na poslu, ne razumiju te prijatelji i imao si težak dan. Tješila sam te kao majka. Bila sam ti majka a ne djevojka i u tome je bila jedna od mojih mnogobrojnih grešaka ali nisi ti bio prvi s kojim sam te greške ponovila. Trebala sam ti reći na vrijeme da me zanimaju tvoji problemi na poslu, stanje tvojih prijatelja i stres koji prolaziš jer i sama imam posao koji je teži od tvoga ali tko me pitao? Nitko. Nekad sam dolazila kući premorena od razgovora sa klijentima oko zemljišta i parcela, sudski sporovi su znali trajati godinama i moja iscrpljenost je bila ponekad takva da su me stopala boljela dok bi izuvala svoje štikle u hodniku i s bolom ulazila u našu kuću dok si sjedio za kompjuterom i odsutno me pozdravljao na kraju radnog dana. Nikad nisi primijetio jednu malenu stvar vezano za naše poslove a to je bilo pitanje dana kad se sretnemo u toploj kući-Kako ti je bilo na poslu? Ja sam uvijek odgovarala kratko i brzo kao da što prije želim da uđem u ostatak svog dana s tobom rasterećena od stresa i težine rada u kancelariji i na terenu. Radim kao odvjetnica na slučajevima gdje se rješava ostavština između partnera i obitelji nakon smrti ili razvoda. Moji slučajevi su prepuni ljudskih priča, nepravde i zlobe koju sistem pravosuđa godinama rješava i pokušava da rasplete u svjetlu pravde ali pravo i pravda su dva različita svijeta i tako rijetko se sretnu baš kao i naši svjetovi. Nisam se nikad žalila jer bi ispala slaba, nesposobna i lijena pa sam odgovarala kratko i jasno dok su tvoji odgovori bili veoma opširni, sadržajni i dramatični. Radio si kao montažer za jednu televizijsku kuću i posao ti je sklopiti slike u cjelinu. Režeš cijeli dan kadrove i potom ih spajaš u smislenu cjelinu. Nema u tvom poslu majki koje su ostale bez svega, djece koja nemaju pravo na zemlju koja im rođenjem pripada, nezakonitih i opasnih radnji koje sud mora rasplesti kad je šteta već učinjena. Ti slažeš slike cijeli dan ali tvoj posao je stresniji od mog. Bila bi tako zabrinuta dok bi mi prepričavao svoje dogodovštine u studiju i režiji gdje su našminkane voditeljice htjele savršeni kadar svog lica po svaku cijenu. Nisam nikad spomenula kako sam dobila slučaj majke koja ima troje djece ali muž je prepisao sve ljubavnici i našli  su se na ulici bez sredstava za život. Nisam smatrala da je to dovoljno dobro za tvoj sjajni svijet pa sam šutjela i slušala tvoje bljuvotine kao da su najpametnija i najsvjetlija stvar na svijetu koje ljudsko biće može napraviti u svojoj karijeri. Moja karijera bila je zanemariva. To ti nikad nisam rekla.

Nisam ti rekla kako ne želim biti ravnopravna. Nikad nisam htjela da budem jedna emancipovana, snažna žena koja ima sve konce u svojim rukama. Maštala sam o djeci, mužu koji će raditi za sve nas i život u velikoj kući okruženoj ružama, gardenijama i hortenzijama. Nisam našla takvog muškarca za vrijeme studiranja pa sam postala neovisna i samostalna veoma rano. Nisam to ja htjela ljubavi nego sam zbog modernog društva to morala postati. Moderna žena koja ima svoj novac, posao i karijeru ali isto tako ona ima i savršenog muškarca pored sebe jer to je sastavni dio slike. Ti si specijalizirao spajanje slika u cjelinu ali nikad nisi bio dio cjeline za mene. Nisam stigla da spomenem kako mi treba netko tko će me uzeti za ruku kad dođem s posla, odvesti na večeru, zatvoriti oči i reći da je sve prošlo. Ja sam dobila muškarca s kojim sam morala svaki dan prolaziti sve detalje njegovog radnog dana i diviti se njegovim uspjesima i rezultatima zaboravljajući kako sam jedna odvjetnica s vlastitom kancelarijom i tri puta većom plaćom. To nije dovoljno dobro. Ja nisam bila dovoljno dobra na kraju uz sve to. Trebala sam biti nasmijana i raspoložena i vjeruj mi da sam pokušala ali jednostavno sam se umorila ljubavi. Umorila sam se od toga da ti budem dobra. Istina je da sam se prestala truditi oko tebe najdraži moj i da sam trebala više pažnje da usmjerim na tebe ali snaga me napustila. Napustila me životna snaga pored tebe koju tvoji dodiri, zagrljaji i poljupci više nisu mogli vratiti. Moj posao je bio sve teži i samo sam htjela da u vlastitoj kući zaboravim na posao ali tvoj posao me vraćao svaki dan u svijet obaveza, tereta i napora. Nisam izdržala do kraja. Trebalo je da glumim zainteresiranu i brižnu djevojku koja se divi spajanju sličica na montažnoj traci do kraja života međutim snaga me napustila i jedno popodne sam te prazno promatrala dok si mi pričao…

Jedno popodne sam došla premorena u kuću i dočekala me neuredna kuhinja i zadimljen dnevni boravak. Radio si na nekom projektu i odmah s vrata me bombardirao sa nebitnim informacijama o rokovima, planu i programu i novom kolegi koji se pravi pametan i svima ide na živce. Slušala sam na početku koliko sam mogla u ime ljubavi i vremena koje smo proveli zajedno ali riječi iz tvojih usta su me udaljavale u neku pustinju praznine i ambisa iz kojeg više nisam mogla izaći i tvoj glas je postajao sve dalji i dalji do te tačke gdje sam shvatila da te uopšte ne slušam. Ne jebem te ni pet posto. Uhvatio si moj prazan pogled i izderao se na mene. Ne slušaš me uopšte! Nisam te slušala i dobro si to shvatio žao mi je. Tvoja priča je za mene bila glupa. Voljela sam tvoje oči, glas i pokrete ali tvoju priču nisam voljela jer je bila glupa, plitka i bezvezna za mene. Voljela sam te i nisam htjela da se naljutiš na mene pa nikad nisam rekla kako smatram tvoj posao poprilično glupim, dosadnim i predvidljivim. Pravila sam se zainteresirana za tvoj život zanemarujući vlastiti. Tu su se stvari među nama počele rasipati kao pijesak među prstima i počela sam nestajati u pukotinama naših zagrljaja kao sjena sve do trenutka kad si zatvorio vrata i otišao zauvijek.

Nisam ti rekla da trebam boljeg muškarca od tebe jer si bio jedini ali ne i najbolji. Nisam ti rekla da želim djecu, kuću u cvijeću i život ispunjen sadržajem do kraja postojanja jer sam na vrijeme vidjela da nemaš sadržaja u sebi. Bio si lijep ali glup i to ti nisam rekla da se ne uvrijediš. Žene su inače glupe a muškarci pametni i pustila sam da tvoja pamet bude pokazana svaki put kad bi se napravila da nešto ne znam. Namjerno sam glumila da ne znam zaviti sijalicu, promijeniti točak i sastaviti mobitel nakon kupovine. Pravila sam se manja nego što jesam da bi stala u tvoju veličinu. Pravila sam se da si ti veći nego što jesi da bi osjećao kako ispunjavaš moju veličinu do granica izdržljivosti. U krevetu sam često glumila s tobom ali to ti nikad nisam rekla. Bilo je noći u našem životu gdje tvoji dodiri više nisu djelovali kao nekada ali sam u ime ljubavi pristajala na manje, glumila sam uzbuđenje i pretvarala se kako radiš sve kako treba dok tvoja taština ne bi bila zadovoljena sa jednim ili dva lažna orgazma. Glumila sam orgazme za tebe. Glumila sam zainteresiranost, brigu, strast i na kraju ljubav prema tebi ali to ti nikad nisam rekla jer bi ispala čudovište. Žena poput mene nema potrebu za glumom jer njoj sve ide kao od šale. To me umaralo čitav moj život i tražila sam nekoga zbog koga bi skinula svoju masku ali svaki put kad bi skinula tu masku sa svog lica ljudi bi otišli baš poput tebe. Volio si masku na meni. Volio si raspoloženu, nasmijanu i energičnu djevojku koja bi došla nakon radnog dana i veselo pitala kako je tvoj randi dan prošao? Volio si djevojku koja je uvijek spremna za seks kad si ti spreman ali nikad ne traži jer je sama sebi dovoljna. Volio si sliku te snažne žene koju sam glumila cijelo vrijeme vjerujući da će doći dan kad ću biti ono što jesam i ti ćeš to prihvatiti i voljeti.

Nije se dogodilo.

Otišao si a nisam stigla da ti kažem kako mrzim tvoju majku. Razmažen si i lijen. Majka koja te rodila napravila te je debilom kojeg je htjela uvaliti drugoj ženi. Kuhala sam ti omiljena jela iz njene knjige recepata ali nije to bilo dovoljno dobro jer ”ona nešto uradi”. Tvoji komentari su bili kratki i jasni na moje kuhanje njenih jela. Bacit ću njenu knjigu u vatru večeras kao i ostatak tvojih stvari koje se nalaze svuda po ovoj kući. Časopisi, upaljači, naočale, olovke i sve ostale sitnice koje se raspu kao komadići neke osobe koja nekome upadne u život poput komete koja sve uništi. Tvoja majka je odvratna žena sa teškom šminkom, jeftinim parfemom i lošom energijom. Nikad nisam voljela miris te žene u svojoj blizini, povraćalo mi se od njenih crvenih usta kojima bi ti poljubila obraz a potom dugim noktima crne boje razmazivala ti trag preko obraza. Gadilo mi se. Gadio mi se tvoj odnos s njom i kako si tapšao stomak nakon svakog obroka kod nje dajući joj do znanja da si se konačno najeo. Ja sam kao moderna žena kroz šalu uvijek govorila kako idemo na večeru ili naručimo obrok jer nemam vremena za kuhanje. Istina je bila kako sam kuhala za tebe ali nikad dovoljno dobro. Moje kuharstvo je bilo ocjenjivano i kritikovano kao da sam na natjecanju poslije svega. Iznad sudopera i šporeta sam govorila sama sebi kako je uzalud moja karijera, uspjeh, samostalnost i pamet ako ne znam rolovati i puniti šnicle na bečki način kao tvoja mama. Sjećam se dana kad sam htjela da ustanem, bacim sve i izađem iz zadimljene kuhinje zauvijek ostavljajući je u plamenu i dimu međutim ostajala sam nijema, nepokretna i tiha kao stijena koju ništa ne može poljuljati osim tih šnicli koje su se raspadale u vrelom ulju jer ih nisam znala rolovati i svezati kako treba…

Nisam imala priliku da izgovorim sve to jer si otišao. Nikad nećeš shvatiti zašto sam bila takva na kraju. Ljudi poput tebe nađu krivnju u drugima. Pustila sam te da me okriviš na kraju što sam bezosjećajna, plitka i površna. Pustila sam tvoje riječi da prođu kroz mene znajući istinu o tebi. Mogla sam nastaviti sa svojom pričom do kraja međutim odustala sam. Odustala sam od priče s tobom i zato sam samo šutjela dok si se pakovao i odlazio. Pila sam crno vino i gledala kroz prozor čekajući da konačno pokupiš svoje prnje i nestaneš iz mog života. Moram priznati da je dio mene patio. Nisam uspjela i to boli. Nisam uspjela do kraja života igrati ulogu jedne zaljubljene, brižne, zainteresirane djevojke koja istinski voli svog muškarca i sve što on zaista jeste. Razmišljam o tome šta bi se desilo da sam zaista uspjela? Vjenčali bi se, rodila bi djecu i nastavila sa spajanjem dana u jednu cjelinu koja bi mi na kraju dana dala osjećaj ispunjenosti, svrhe i smisla. Naučila bi jednog sunčanog dana rolovati i puniti šnicle na bečki način i dočekala bi od tebe da se tapšaš po stomaku nakon nedeljnog ručka u našoj trpezariji sa djecom i prijateljima. Nisam stigla reći kako te ne volim. Ne volim bečke šnicle, ne volim tvoju majku, tvoj posao, tvoje prijatelje i tvoj život. Pravila sam se cijelo vrijeme jer sam vjerovala da tako mora biti i da je to dovoljno za sreću ali pogriješila sam. Ti si uvijek bio upravu. Sjećam se jednog glupog vica koji si mi prepričao jedno popodne dok smo pili kafu u dnevnom boravku. Nije bilo smiješno. Pravila sam se kako umirem od smijeha na kauču preko puta tebe dajući ti do znanja da si me nasmijao, oraspoložio i da si dobar u pričanju viceva. Dok sam se smijala na silu promatrala sam kako zadovoljno izgledaš u licu pa sam se smijala još više, vrištala sam od smijeha dok jedna suza nije krenula niz moj obraz. Plakala sam od očaja to popodne jer nisam vjerovala šta to radim i zbog koga. Smijao si se sa mnom dok mi je suza padala na list sjajnog magazina sa nasmijanom ženom na naslovnici. Htjela sam da budeš sretan u svakom trenutku koji provedeš pored mene zaboravljajući da i sama moram naći sreću i kako to zaista nisi bio ti. Nisam htjela da se uvrijediš ili naljutiš pa sam šutjela i zadržala za sebe.

Otišao si. Pričao si cijelo vrijeme dok si odlazio kao što sam ja cijelo vrijeme šutjela dok si bio tu. Drago mi je da si otišao. Nikad više neću morati glumiti orgazam za tebe kako bi se tvoj ego osjećao dobro. Neću kuhati bljuvotine i pržiti meso koje ne volim kako bi se ti potapšao po želudacu napunio, najeo i nauživao. Neću slušati stvari koje me zanimaju samo kako bi ti djelovao zanimljivo. Neću se smijati onda kad mi se plače kako bi se ti osjećao dobro. Mogla sam postati starica kao milioni drugih žena koje rade sve ovo do kraja života i šute. Neke djevojke nikad ne progovore. Nitko ne zna njihove priče jer nemaju kome da ih ispričaju. Ovakve priče pripadaju tamnim stranicama dnevnika i spomenara koje krijemo duboko u utrobama kuća skrivene i zatrpane drugim i nebitnim stvarima. Ovakve priče se ne priznaju nikome jer previše boli priznanje koje sami sebi poklonimo i otkrijemo na kraju. Ti ne bi postao bolji čovjek da si saznao istinu. Uvrijedio bi se, okrenuo bi sve protiv mene, našao bi argumente i samo bi nastavila agoniju s tobom u beskrajnoj raspravi oko toga tko je upravu. To više nisam htjela raditi i zbog toga sam te pustila da odeš sa pričom koja tebi najviše odgovara. Pustila sam te da kažeš sve što imaš kao i uvijek znajući da postoji svijet koji nikad nećeš otkriti zbog toga što te nikad neću u taj svijet pustiti. Pustila sam te da odeš iz mog života jer istinski nikad nisi bio u njemu. Mogla sam pustiti da traje do kraja života ali nisam. Bio si jedna priča više koju sam prestala slušati i tako je priči došao kraj. Jednostavno je i to je sve.

Sve što ti nisam rekla.



« (Previous News)



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *