O čemu razmišljate

O Ameli, o Dijani, o Jasni…O njima danas razmišljam…o ljudskim sudbinama, sreći i bolu. O putevima koji su pred nama i željama koje snijemo.

O Ameli…
Sa šesnaest godina je ostala bez oca. Nedugo iza toga i bez majke. Udala sa mlada sa dvadesetjednu za Nedima svoju prvu ljubav. Dvoje djece je rodila, kćerku Hanu i sina Mirzu. Za razliku od Nedima koji je radio “na crno” i mijenjao firme čekajući siguran posao, Amela je imala sreću i zaposlila se u jednom perspektivnom preduzeću. Finansijski sposobni podigli su kredit i kupili manji stan kojeg su zvali carstvo ljubavi.
Taj četvrtak Nedima je zabolio stomak i javio se ljekaru radi čestih stolica i vidljive krvi u njima. Na osnovu ultrazvuka šef odljeljenja je predložio hitnu operaciju konstatujući rak debelog crijeva i bez čekanja potvrde drugih nalaza. U petak u deset sati ušao je u salu i taj dan operisan. U subotu dobio je visoku temperaturu i do ponedjeljka ujutru borio se sa njom. Dočekavši ordinirajućeg ljekara konstatovana je sepsa i pokušaj da se Nedim spasi bio je bezuspješan.
Nedim se više nikada nije vratio kući.
Nalazi koji su nekada kasnije stigli na kliniku pokazali su da Nedim nije imao rak. Česte stolice i krv koja se u njima pojavljivala bile su vjerovatno uzrok pucanja čira na dvanaestopalačnom crijevu koji ga je zadnjih godina mučio.
Iza Nedima ostalo je dvoje djece, sin Mirza koji je imao sedam mjeseci i kćerka Hana od četiri godine. Zbog rada “na crno” i nedovoljnog broja godina upisanih u radnu knjižicu Amela nikada nije uspjela ostvariti penziju za svoju djecu.
Državu ona nisu zanimala. Zakon je rekao svoje.
Nije uspjela ni tužiti kliniku, niti šefa odjeljenja koji je predložio operaciju bez čekanja ostalih nalaza jer prilikom preuzimanja potvrde o smrti je rečeno da se potpiše da neće, da su ljekari uradili sve ali je slučaj bio sa ishodom kakvom se nisu nadali.

O Dijani…
Mojoj školskoj prijateljici, sretno udatoj, koja je nakon bezbroj pokušaja sa četrdesetdvije konačno postala majka divnom dječaku. O njenoj sreći kada mi je saopštila da je mala mrvica ugledala svjetlo dana.
Prije tri godine nakon toliko vremena neviđenja odlučila je kupiti kartu i sa sinom doći da se konačno vidimo. Našoj sreći nije bilo kraja. A onda me nazvala i kroz suze vrištećim glasom rekla: “Adisa, ja imam rak dojke. Ne jedne već obje.”
Strah je bio još veći jer je njena majka umrla od iste djagnoze.
Dijana je uspjela. Iako su joj odstranili obje dojke, prošla niz hemoterapija i zračenja, kontrolni pregledi su pokazali da ga je pobijedila. Kako niti jedan belaj ne ide sam, u vremenu dok se borila sa svojim zdravljem umjesto podrške supruga doživila je njegovu prevaru. Danas je razvedena, zdrava i uživa u maloj kućici na periferiji sa svojim sinom i psom.

O Jasni…
Komšinici sa velikom dušom koja nikada neće doživjeti unuče. Tog julskog dana sin jedinac šesnaestogodišnjak dok je prelazio cestu nastrada. Vozač sa upaljena sva četiri svjetla žurio je u bolnicu, vozeči ženu na porod.
U istom trenu jedan život se okončao a drugi ugledao svjetlo dana.

O njima danas razmišljam…o ljudskim sudbinama, sreći i bolu. O putevima koji su pred nama i željama koje snijemo.

 






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *