Puni smo praznine

Ovo je vrijeme kada se često i mnogo praznuje, a rijetko i malo se raduje. Vrijeme skupih poklona i jeftinih riječi, bogatih švedskih stolova i siromašnih ljudskih duša, svečanih i novih odijela i poderanih starih snova, vrijeme kada je sve puno i sjajno, samo ljudi prazni i mračni. Nikada nisamo živjeli u većem blagostanju i nikada nismo bili manje zadovoljni. Dobro i lijepo izledamo, a ružno i loše se osjećamo.

Decembar je mjesec velikih sniženja. Tih dana je sve na rasprodaji: gardaroba, hrana, kozmetika, putovanja; i sve nam je ponuđeno i prilagođeno da budemo zadovolj(e)ni. A mi trošimo, dajemo svu ušteđevinu, zadužujemo se, dižemo kredite da kupimo ono i što nam ne treba jer je sniženo i zatrebaće nam nekada i koristiće nam za nešto. A ustvari, kupujemo zbog onih nasmijanih i srećnih lica sa reklama koji nas ubjeđuju da ćemo biti potpuniji i veseliji ako baš to kupimo. Oni će smanjiti cijenu i uz to nam i nešto pokloniti, samo zbog našeg osmijeha. Srećni su i žele da i mi budemo. I mi im vjerujemo i kupujemo to što nam nude.  Ali zapravo, mi ne kupujemo proizvod koji oni drže u rukama nego osmijeh koji imaju na licima. Kupujemo sreću, dajemo velike sume novca na savršeno odijelo jer ćemo u njemu i mi biti savršeni, baš po ukusu onih kojima želimo da se dopadamo. Konzumiramo brendirana pića da bismo pili i nazdravljali društvu koje nas prihvata i oduševljeno je sa nama. Trošimo novac na bezvrijedne poklone da uštedimo vrijedne riječi. Sve dajemo, samo osjećanja štedimo i čuvamo. Lakše nam je i brže da sredimo svoj spoljašnost nego da stalno njegujemo i održavamo unutrašnjost.  Dozvolili smo im da nas ubijede da tako treba, usadili su nam svoja razmišljanja  (ne)svjesno smo postali dio njihove manipulacione reklamne politike kako oni misle na naše dobro i štede nam vrijeme. A ubzani zombiji današnjice će pristati na sve samo da ne troše uzalud svoje dragocijeno vrijeme. Tako smo izgubili maštu i kreativnost, postali smo bezidejni, proračunati, škrti na riječima, sumnjivi u očima, siromašni u zagrljajima. Nemamo vremena da ljubav dokazujemo i pokazujemo pa ju kupujemo od onih koji su ju pretvorili u unosan biznis i (pro)dajemo je u vidu meterijane vrijednosti. Ne postoji osjećaj za koji promišljeni reklamni kreatori nisu smislili zamjenu i svka ljubav ima svoju cijenu. Puni gradovi, pune kafane, puni tržni centri, pune čaše i pepeljare na stolovima, puna kolica i kese u rukama. Sve puno da ne može punije, samo ljudi prazni da ne mogu prazniji. Živimo u vremenu materijalnog izobilja i duhovnog siromaštva. Pred nama su brojni izbori, a u nama je mnogo nezadovoljstva. Ogorčeni smo i nezahvalni, mnogo je hrane na stolovima i mnogo gladi u očima. Nikako se ne pitamo, može li ovo što imamo u kućama, zamijeniti ono što gubimo u dušama? Hoće li  hrana i piće koje konzumiramo, biti dovoljni da se siti i napojeni osjećamo? Može li markirana odjeća koju nosimo, sakriti nagotu koju u sebi imamo? Prolaznosti kupujemo, a prave vrijednosti prodajemo i skupe stvari posjedujemo, a čovječnost gubimo. Imamo mnogo povoda za slavlje, a tražimo razloge za smijeh.

Bojim se da nismo shavtili suštinu praznika. Nije važno koliko ukrasimo kuću, ulicu, grad ili kakvu odjeću nosimo, hranu jedemo, koliko pića pijemo. Trebali bismo da se više brinemo o onome što je u nama nego o onome što je na nama, da se ukrašavamo dobrim djelima, mislima, praštanjem, strpljenjem. Čini mi se da svake godine, u vrijeme praznika, gradovi sve više sijaju, a da su ljudi sve mračniji.






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *