Kanjon Mošćanuše – Drežnica

Ne mogu ne ispričati priču o toj ženi koja se zove Saja ili o tom kanjonu koji se zove Drežnica. Sve je počelo u subotu uvečer. Nazvala sam Dragicu i rekla: „Ej Dragice jesi li ti za ovaj kanjon Dreznice, sutra?“ Naime, čula sam za kanjon Drežnice da je predivan, i da, iako je tako blizu Mostara, malo ljudi ima naviku ići tamo, ne znam zašto. Točnije, riječ je o kanjonu Mošćanuše, ljeve pritoke Drežnice. Inače, u zadnje vrijeme mi se vrte ti kanjoni po glavi. Kada prolaziš kroz Drežnicu ne možeš a  da ne zapaziš modrozelenu boju rijeke koja teče kroz kamene klisure. I Dragica je rekla:“Jesam!“ Najbolje stvari se dešavaju spontano.
Krenule smo u subotu, rano ujutro, oko 7 sati. Asfaltni put nas je vodio uz kanjon Drežnice. I sam put kroz kanjon Drežnice je prelijep. Okolo svuda vrhovi planina Čvrsnice i Čabulje, a u sredini zelena rijeka između bijelih klisura; miriše trava, svuda tišina…
Došle smo u Gonju Drežnicu do mosta i parkirale auto kod prodavaonice. Izašla je jedna žena, mještanka, sa žutom maramom na glavi. Od nje smo saznale da je staza uz kanjon obilježena, ali sada je voda velika tako da ona sumnja da ćemo doći i do prvih slapova. Rekla je da okolo ima staza kojom možemo doći  do Crnog vrela – zadnje točke kanjona. Iako su vršena razna ispitivanja ne zna se od kuda izbija ovo vrelo, zato se i zove Crno. Ali Dragica i ja  smo se odlučile za kanjon, kanjon je kanjon, avantura.


I zaista je bila avantura. Pregazile smo vodu na najmanje pet mjesta, noge su mi se smrzle. Put je zanimljiv i atraktivan: s kamena na kamen, sa stijene ne na stijenu, a okolo svuda vrhovi planina. Iznad nas crvene klisure Čvrsnice, iza nas vrhovi Čabulje.
Došle smo do velikog slapa. Iznenadilo nas da su ispod njega na desnoj strani na stijeni, od jakih metalnih traka koje su zatiplane u kamen, napravljeni rukohvati/stepenice, te uz njih još pričvršćena sajla za pridržavanje – neko se sjetio! Ali dalje od slapa nismo mogle ići, oznaka nema, voda velika, s desne i s lijeve strane se ne nazire put. Odlučile smo se vratiti nazad u selo.


A onda na scenu stupa Saja. Kada smo se vratile u selo Saja je odmah rekla:“ Znala sam ja da one neće naći put do vrela. Rekla sam ja ću njih voditi ako ne pronađu put.“ I krenule smo za Sajom šumskom stazom koja vodi do Crnog vrela. Malo ljudi je ikada bilo tamo i zna pravu stazu.  I zaista, staza je očita i lako se prati, jednim dijelom, a onda samo mještani znaju gdje se napušta i skreće dalje prema Crnom vrelu.


Što da vam kažem  o toj ženi koja se zove Saja, ima preko šezdeset, mršava, bez gojzerica i planinarskih hlača, u nekoj pokućnoj suknji, s malim crnim kišobranom u ruci? Gazi Saja kao zmaj stazom koja nije nimalo bezazlena. Na nekim mjestima koljena  su mi se tresla, gdje da stanem i kako da krenem dalje, a Saja, bez prusika i karabinera, bez užeta i osiguranja, u najobičnijim gumenim opancima, lako ko od šale! Kad se samo sjetim svih mojih prusika uredno složenih u ruksaku i karabinera s maticama i bez njih. Vrijedi čuvanje koza u strani više nego pet planinarskih škola. Ma koja škola, u roku od 15 minuta čula sam 5 planinarskih savjeta od Saje:
– nemoj se oblačiti sada ćemo uza stranu, bi’će ti vruće
– drži se uvijek s gornje strane u kosini, nikada s donje
– prvo stani na kamen, probaj je li stabilan pa onda kreni
– drži se za ovakve stabljike drveća
– ne zadržavaj se ovdje, kamenje se ruši.


A onda: – Crno vrelo! Voda šušti na sve strane među crvenim klisurama Čvrsnice. Vrijedi doći ovo vidjeti, jer slike ne mogu dočarati tu ljepotu. Okolo dosta odvaljenih velikih gromada stijena, opasno je dolaziti u bilo koje godišnje doba, posebno kada su kiše i vlaga.
Kaže Saja:“ Eto, cure moje, ja sam vas dovela dovde i ko zna hoće li više ikada Saja dolaziti ovamo. Vas sam dovela, druge ne mogu. A kada vas budu pitali kako ste došle recite im: – „Ovarisale!“
Ovarisale, nego šta!

(Mirela Jurić)

 






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *