Iz historije: Mehmed Meha Trbonja, mostarski narodni heroj

Decembar 1983: Narodni heroj Mehmed Trbonja Meho: “Radije govorim o svojim drugovima nego o sebi. Jer sve što smo postigli u borbi za slobodu treba zahvaliti tim brojnim palim znanim i neznanim junacima. Oni su ugradili svoj život u temelje naše slobode, našeg bratstva i zajedništva”…

U mostarskom naselju Carina, ispresijecanom sokacima, obiteljska je kuća jedinog živog narodnog heroja grada na Neretvi – Mehmeda Trbonje, kojeg svi jednostavno nazivaju Meha.

Taj ratnik, koji je zašao u 68. godinu života, nerado govori o svojim pothvatima. I o onima između dva rata, a i partizanskim. A ima zaista mnogo toga ispričati. Od vremena kad je izučavao postolarski zanat, kad je zaigrao u podmlatku “Veleža” 1929. godine, pa do borbi za Žepče, Jajce, Prozor, proboja na Sutjesci.

Bio je borac, nalazio se na čelu čuvene udarne desetine koja je dala narodne heroje Hasana Zahirovića Lacu, Mustafu Ćemalovića Ćembu, Mladena Balordu Lobru, Ahmeta Pintula, Šefika Obada i Rifata Frenju.

– Radije govorim o svojim drugovima nego o sebi. Jer sve što smo postigli u borbi do slobode treba zahvaliti tim brojnim palim znanim i neznanim junacima. Oni su ugradili svoj život u temelje naše slobode, našeg bratstva i zajedništva – kaže Meha.

Dug put do Jajca

Vječiti optimist Mehmed Trbonja vjerovao je, početkom rata, u sve ono što su mu prije, u sindikatu, govorili drugovi. Vjerovao je u riječi svojih susjeda članova KPJ, kao što su bili Salko Fejić i Adem Buć, narodni heroj.

Stupio je, nakon povratka iz propale vojske, odmah u udarne grupe u naselju Carina, koje su prikupljale oružje, municiju i vojnu opremu. Nakon hapšenja u rodnom gradu bježi iz ruku policije u Sarajevo. Ali i tu ga hapse. Sproveli su ga za Mostar, gdje je ponovo pobjegao pratiocu, a ubrzo se našao u tek osnovanom Mostarskom bataljonu.

Sudjelovao je u brojnim borbama. Sa svojom udarnom desetinom, koja je uspješno nadmudrivala i mnogo jačeg i brojnijeg neprijatelja, bio je uvijek u prvoj borbenoj liniji. Ratovao je u okolici Konjica, zatim krenuo prema Prozoru, Duvnu, Bugojnu, Jajcu, Žepču.

Oslobodio je sa svojim drugovima zarobljene borce, koji su bili u zatvoru u Konjicu. U Žepču je Mostarski bataljon zarobio 150 neprijateljskih vojnika, ali i oklopni vlak, što je bio poseban pothvat. Kad su zauzeli Turbe, zapaljena je velika pitana s drvnom građom, namijenjenom okupatoru.

Prve noći kad je krenuo u napad na Prozor zadobio je dvije teške rane. U koljeno desne noge i lijevo pleće. Našao se među ranjenicima, dok su njegovi drugovi iduće noći prvi ušli u Prozor, jako uporište talijanske vojske.

Na nosilima je prešao Neretvu. Čim je ustao s nosila, ponovo je u borbi. Na Sutjesci je zadobio nove rane, u trenutku kad mu je drug Rifat Frenjo poginuo, lako ranjen, junački se bori s drugovima prilikom proboja protiv kudikamo brojnijeg i opremljenijeg neprijatelja.

Uspio se probiti do grada, rodnog Mostara, gdje je rane zaliječio, a onda se ponovo našao među drugovima, i to na dužnosti komandanta Mostarskog odreda. Sve je to bio njegov ratni put, pun bitaka i krvarenja, dok se prije početka Drugog zasjedanja AVNOJ-a nije našao u Jajcu, u kojem je bio godinu dana prije.

Nova dužnost

– Krenuo sam s nekim drugovima u Jajce, gdje je bio Vrhovni štab, sa zadatkom da vidimo gdje će djelovati Mostarski bataljon. Pošto su Salko Fejić i drugovi podnijeli izvještaj o stanju u našem bataljonu, mene su iznenadili saopćenjem da sam raspoređen na novu dužnost. Rekli su mi da preuzmem dužnost šefa radionica pri Vrhovnom štabu. Tu su bile krojačka, kovačka, obućarska i neke druge radionice. Bio sam postolar pa sam se, nakon preuzimanja te dužnosti, najviše i kretao među kolegama. Ali i iz drugih radionica su dozivali pomoć, traži materijal i alat – priča Trbonja.

Ratniku i čovjeku koji je bio neprestano u akcijama nije bilo jednostavno primiriti se na jednom mjestu, a pogotovu ne tako i brzo prilagoditi se novim obavezama. Ali vremena za prilagođavanje tim uvjetima nije bilo. Posao u radionicama mora se organizirati već idućeg dana.

– Na toj novoj dužnosti našao sam se u vrijeme kad su u Jajce, iz raznih krajeva zemlje, počeli stizati vijećnici. Mnogima je trebalo skrojiti i sašiti uniformu, nekima je prepraviti, pokrpati i popraviti čizme i cokule, a materijala nismo imali dovoljno. Zadatak je bio da se svima izađe u susret, što nije bilo jednostavno.

Prišivanje činova

Uz sve druge poslove, a u radionicama ih je, sjeća se Trbonja, bilo napretek, moralo se omogućiti mnogim starješinama da prišiju činove. Materijala, međutim, nije bilo dovoljno.

– Petokrake smo pravili pomoću alata, zumbe, koju smo stavljali na mjedenu ili bakrenu ploču i udarcem čekića izbijali zvijezde koje smo prišivali. Nevolje smo imali zbog nedostatka zlatne vrpce za činove. Snalazili smo se kojekako. Zbog toga sam imao jedan razgovor s Mošom Pijadom, koji mi je ostao pomalo i u neugodnu sjećanju – prisjeća se Trbonja.

Bilo je to prije 40 godina u Jajcu, rano i prohladno jutro.

– Zdravo druže, majstore – rekao je Moša Pijade.

– Zdravo, Čiča Janko! – odgovorio je Trbonja

– Kako ide, majstore?

– Slabo, Čiča Janko, slabo!

– Kako slabo?

– Nemamo materijala!

– Kakvog materijala?

– Nemamo od čega praviti činove!

– Snađite se, druže.

– Snalazimo se!

– Kako?

– Budući da nemamo zlatne vrpce za činove, paramo je sa svećeničke odore.

– E, to nemojte! – povikao je Čiča Janko. – Snalazite se na druge načine, a u to ne dirajte.

– Bit će sve u redu, Čiča Janko, snaći ćemo se nekako!

– Šijte činove, neka se sijaju kod svakoga, ali nemojte zbog toga štetu nanositi.

– Nije mi bilo ugodno zbog ovog prijekora – kaže Trbonja – Krenuli smo u radnje i tražili, ako ne zlatnu vrpcu, a onda nešto slično što bi je moglo zamijeniti, da bi se svima koji su tražili mogao prišiti čin.

Susret sa zemljakom

U vrijeme te trke da bi se vijećnici i ostale starješine koji su bili u sastavu Vrhovnog štaba opskrbili svima što im je bilo potrebno iz zanatskih radionica, Trbonja nije imao mnogo vremena za poznanstva i drugovanja Ipak, našao je vremena za susret s Husnijom Kurtom, svojim susjedom iz Mostara, nekadašnjim profesorom Gimnazije, čovjekom koji je zbog ilegalna rada za NOP bio zatvoren i odveden na Mamulu.

– Dugo se, od početka rata, nisam vidio s Husnijom Kurtom, kojeg sam dobro poznavao. Kad sam ga ugledao, iznenadio sam se njegovim izgledom. Na sebi je imao poderano odijelo, a cipele su mu se gotovo raspale. Znao sam da je uvijek poklanjao izuzetnu pažnju svom izgledu. Pozvao sam ga i dao mu odijelo, košulju i cipele. Uz to sam mu dao i sapun, kako bi se okupao prije presvlačenja. Ubrzo se Kurt vratio. Na njemu čista uniforma, ispod koje je imao bijelu košulju. Kada sam ga ugledao, rekoh mu: Profesore, eto, sada ste kao nov! Profesor se na te riječi nasmijao, što je nakon rata često prepričavao kada bismo se sreli.

Budući da je Kurt bio u društvu Salke Repka, Vjekoslava Afrića, Ljubiše Jovanovića i još nekih glumaca, Trbonja ih je, da bi ih ugostio, pozvao na večeru. Iznenadio ih je dobrim jelom.

– Sve mi je ovo razumljivo, samo otkuda ovaj mostarski specijalitet, buredžici? – pitao je Kurt.

– Našao sam ovdje ženu koja je rodom od Ćurića iz Bijelog Polja, sjeverno od Mostara, pa nam je ona ovo priredila, odgovorio mu je uvijek snalažljivi Trbonja.

Na zasjedanju

Uz sve poslove borci iz radionice su tih dana u vrijeme priprema, a posebno u vrijeme održavanja Drugog zasjedanja AVNOJ-a, radili i na osiguranju. Trebalo je paziti na sve kako se netko od nepoželjnih ne bi ubacio u Jajce. Prilikom Zasjedanja Trbonja je bio s grupom drugova sudjelovao u osiguranju dvorane.

– Željeli smo i mi čuti što se govori na Zasjedanju i kakve se odluke donose. Ušao sam s nekim drugovima iz osiguranja. Postavili smo jednu dasku između dva sanduka, kako bismo sjeli, jer stolica nije bilo. Sjedio sam na samom sanduku. Budući da je na dasku sjelo više drugova nego što je ona mogla držati tereta, pukla je u vrijeme dok se za govornicom nalazio jedan vijećnik. Prolomio se prasak. Drugovi su pali na pod, a ja sam, sjedeći na onom sanduku, gledao prema govornici. Bilo mi je neprijatno zbog toga. Mnogi vijećnici, pa i neki iz prvih redova nakon praska se trgoše i okrenuše prema nama.

Nekoliko dana nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a Trbonja je tražio da ga upute u Mostarski bataljon, među drugove. Dopušteno mu je da krene.

– Kada su mi odobrili povratak u Mostarski bataljon, odmah sam s grupom vijećnika, koje je predvodio Uglješa Danilović, u pratnji jednog bataljona jedne krajiške brigade, preko Prozora krenuo prema Blacama, gdje sam se pridružio svojim drugovima. Tu sam zatekao i svoju drugaricu Raziju Elezovć Rasku. Nakon pogibije Ahmeta Pintula ponovo sam postao komandantom Mostarskog bataljona, u čijem sam sastavu, sa svojom drugaricom, bio do oslobođenja Mostara. Tu sam ostao, a moja je drugarica nastavila borbu i teško je ranjena na Ivan-Sedlu.

Eto, to su uspomene narodnog heroja Mehmeda Trbonje na slavne dane. Neprestano živi s njima, pun ponosa na drugove i generaciju kojoj je pripadao.

 

Razgovarao: Refik Hamzić, snimio: Rajko Vikalo (Arena, 1983.)



« (Previous News)



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *