Otkucaj njenog srca

Zima je i gledam je dok spava. Čini se posve mirnom. Beživotnom. Samo na trenutke se 

oda kad plućima pahulje udahne. Otima mi sreću, a i dalje je zaljubljenim pogledom 

gledam. Razmišljam o veličanstvenosti spoja nje i njih. I kako druge joj praštaju, okružuju 

priželjkujući da budu sljedeće. Ne strahujući svom kraju, već žudeći početkom u njoj. 

Gledam smaragdno zelenu krivu liniju, bijele okvire koji je prkosno prate i vidim liniju 

otkucaja srca. Na ponorima ustreptalo, u dolini smireno i iako golim okom posmatrano 

opkoljeno granicama, slobodnije od hladnog vjetra koji me sad grli. Srce koje je 

otkucajima bosansku zemlju oblikovalo prema svojoj liniji, trudeći se ostati pitomo u 

grudima i kad su uzdasi dah otimali. 

Otkucaj i mog srca se smiruje, usklađuje sa njenim, vjetar se stišava i u trenutku počinjem 

da shvatam. Osvještavam se saznanjem da sam i ja dio nje. Dio nečeg toliko velikog u 

posve malenom svijetu oko nje. Njen sam dio. Ona je moj dio. Skoro pa se čini da je tako 

bilo oduvijek. I prije nego što je prvi put vidjeh. I dodirnuh. Kao da je sa prvim dahom tako 

već bilo. Bez izbora. A kasnije, sa odlukom je došla i ljubav. I saznanje da je tako. 

A sutra trebam da idem. Kako se to radi? Postoji li negdje knjiga sa uputama – kako 

ostaviti Unu? 

Kako ostaviti nekog toliko voljenog? Da li trebam da onako dramski isčupam taj dio koji 

je njen i krvavog na obali ga ostavim, da ga uzme nazad ako poželi ili ostavi tu kao simbol 

izdaje? I ako trebam, koji je to dio? Da li je to koža koju dotaknu? Da li su to prsti koji nju 

dodirnuše? Da li su to pluća koja je udahnuše? Samo da znam – koji dio je, lakše bilo bi. 

Nakon pakovanja kofera, oproštaja sa svim drugima koje volim i knedlom u grlu, to bih 

uradila. Bio bi to samo jedan u nizu dijelova sebe koje ostavljam. I vjerovatno tako otišla 

bih, bez osvrtaja, bez ljubavi jer ona ostala bi u tom što ostavih njoj. Ne bi falio dodir. Ni 

miris. Ni prijatan hladan zagrljaj ljeti. Ne bih se sjećala. I uredu bilo bi. 

… 

Zima je i gledam je dok spava. Godinu dana kasnije je. Promijenilo se. Zemlja pored nje. 

Zrak pored nje. Ljudi pored nje. I ja pored nje. A ona stalna je u svojoj nepredvidivosti. 

Ona ista je u svojoj jedinstvenosti. 

Otišla sam. Daleko od nje. Daleko od svega što nju ne voli. Nju, nju sam sa sobom 

ponijela. U sebi ostavila. U nju sebe prepustila. Da bude početak u njoj. Moj sa njom. Moj 

bez nje. Otišla sam. Daleko od nje. Ali s njom. Nju ne ostavljaš. S njom postojiš. 

Pitaju me ovdje gdje sam: kakva ti je Bosna zemlja? Kad poželim jedino dobro o njoj reći, 

ja im Unu pokažem. Pokažem im slike otkucaja njenog srca, zemlje koja pod njenim 

dodirom oživljuje, ljudi kojim njenim postojanjem u njima bolji i bogatiji su za svaki njen 

zagrljaj makar i bio tuđi. Neki zagrljaji imaju vrijednost i kad ih mi na svojoj koži ne 

osjetimo. Neki otkucaji srca daju utjehu i kad ih ne čujemo prislonjeni na grudi. 

Dok gledam izraze divljenja na njihovim licima, znam da ne vide ni početak onog svega 

što ona je. I sa osmijehom u sebi govorim: “Danas, tehnologija je mnogo šta uspjela 

dokučiti. Uhvatiti Unu onakva kakva je tople ljetne noći dok sjediš na obali, još uvijek ne.” 

Sad znam jednom zavoljeti Unu je: nikad ne moći ostaviti je. Vidjeti Unu je: zauvijek riječi 

o njoj tražiti, a dostojne nikad pronaći. Dodirnuti Unu je: s njom u istom dahu udahnuti. A 

ko jednom uspije to – sretan je. I dosta je. 

 



« (Previous News)



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *