Šefka Hodžić, žena čiju su smrt svi tražili

Juli 1991. godine: Čovjek se spotiče o svakodnevne životne probleme, ali i o svoje unutrašnje konflikte i traume kojih često i nije svjestan. A upravo te intimne proturječnosti i razočaranja mogu ga gurnuti u provaliju i uništiti.

“Kad sam čula da mi je kazna iz tuzlanskog suda potvrđena, gorko sam plakala. Vjerujte, jako mi je teško, ne može pusto srce izdržati, hoće puknuti”, pisala je iz zatvora odvjetniku dr. Fili Filoti Šefka Hodžić, žena koja je uzbudila ne samo jugoslavensku već i svjetsku javnost.

A Šefka je bila optužena za zločin bez presedana: da je 6. listopada 1969. godine oko 17 sati popodne ubila pištoljem Aliju Husenović, a zatim iz njene utrobe operativnim zahvatom izvadila živo žensko dijete. Zgražavanje i osuda javnosti nad ovim slučajem nisu izostali. Misterij Šefke Hodžić danima je bila naslovnica svih jugoslavenskih medija, a strani listovi, među kojima je najveći interes pokazao zapadnonjemački “Der Spiegel”, pisali su o Šefki u nastavcima.

Tko je i kakva je bila žena koja je mogla napraviti takav zločin, bilo je najčešće pitanje na koje su ljudi i javnost tražili odgovor.

Napuštena, prezrena

Najveće ogorčenje prema Šefki pokazali su ljudi iz Bosne i Hercegovine, odakle je bila Šefka. Na adresu njenog budućeg branitelja upućivane su prijetnje, prezir, klevete. Šefka je jednog trenutla ostala potpuno sama. Napustili su je i muž Nedžib, i njena majka Naila, i braća i sestre, a obitelj Hodžić u kojoj je bila udana, prodala je imanje i iz sela Jusića preselila se u Kalesiju kod Tuzle.

Po Šefkinoj želji, njenu obranu su preuzeli odvjetnici Đorđe Bela i dr. Fila Filota, a kasnije su im se pridružili i odvjetnici Toma Fila i Branko Popović jer je tada bilo jako teško uvjeriti bilo koga da Šefka nije zločinac ili da je samo sudionik u zločinu.

Psihološka fizionomija Šefke Hodžić određivana je odmah, pet dana nakon ubojstva Alije kada je Šefka uhapšena. Trag u istrazi bio je to što je odmah zatražen pregled svih žena rodilja u selu koje su se na dan ubojstva porodile. Među njima je bila i Šefka, koja je “rođenje” djevojčice objavila oko 19 sati navečer, dva sata nakon Alijine smrti. Ginekološkim pregledom ustanovljeno je odmah da se Šefka nije porodila i da je cijelu svoju trudnoću vješto odglumila u selu.

Ovaj podatak bio je dovoljan da se u Jusićima, Šefkinom selu, svi podignu protiv nje i zatraže smrtnu kaznu kako se ona više nikada ne bi vratila kod njih. Zapravo, na ovaj način selo je tražilo obračun sa Šefkom. A Šefka se u bosanskim dimijama, s maramom na glavi, u gumenim opancima i s okrvavljenim nožem u džepu, bez pokušaja da se s njega skinu tragovi krvi, pojavila pred istražnim sucem predajući mu svoju sudbinu u ruke.

U selo Jusići, zabačeno i udaljeno 15 kilometara od Zvornika, bez električne struje, u divljini, moglo se doći samo pješice ili na konju. Glavni čovjek je hodža, ne samo vjerski već i za sve ostalo što se događa u selu. Njemu se obraćaju za pomoć bolesnici, nerotkinje ili one koje se žele osloboditi trudnoće. Prije nego što je počela simulirati trudnoću, Šefka je molila hodžu za savjet, o čemu je bio upoznat i njen muž Nadžib.

Čudna neka žena

Ali Šefka se po svemu razlikuje od ostalih žena u selu. Zna pisati, govori pravilno, spava sama na podu čak i kad joj je muž kod kuće jer on radi, iako vrlo malo zarađuje i teško se prehranjuju. Optužbe da ne može roditi su svakodnevne, kao i njegov alkohol. Nekoliko puta je Nadžib tjera iz kuće pod izgovorom da je zatrovala kokoši kod komšija jer ne može roditi. Kod svoje obitelji također nema mjesta. U jednom trenutku, kad više nema nikakvog spasa, Šefka objavljuje da je “trudna” i Nadžib je ponovno vraća u kuću.

Od tada pa do 6. listopada, kad se dogodilo ubojstvo, Šefka je “noseća”. Međutim, zastrašujući problem od koga “nabaviti” dijete, postaje Šefki opsesija. U tajnosti se raspituje po okolnim selima koja je žena trudna, a ne želi dijete, da joj ga ustupi. Je li Šefka u tim trenucima ikad pomislila da do djeteta dođe zločinom?

Ovo pitanje nikada nije došlo na diskusiju zato što se, po kazivanju svjedoka, znalo da Šefka nikada nije zaklala ni pile, da nikada nije prisustvovala ničijem porođaju, da nikada ništa nije pročitala o anatomiji da bi mogla znati gdje se dijete nalazi u utrobi. Zbog toga se i danas tvrdi da Šefka takav zločin nikako nije mogla napraviti sama.

Pa ipak, za Šefku se tražila smrtna kazna. Ljudi iz njenog sela su govorili da je treba ubiti jer ona nije “njihova”. Psihološki, Šefka je zaista pomalo zagonetka. Dotle nepušač, odjednom je tražila cigarete. Dimije i opanke je zamijenila haljinom i cipelama. U toku istrage davala je stalno različite iskaze, mada nikada nije priznala sudjelovanje ili izvršenje zločina.

Naime, Šefka je tvrdila da su joj drugi samo donijeli dijete; da nije imala pojma od koga je i na koji način uzeto; da je tek kad je beba sutradan rano ujutro izdahnula, saznala da je Alija prethodnog dana ubijena i da joj je otvoren trbuh.

“Poznavala sam Aliju, dobro, znala sam da je noseća i da će dobiti dijete, bila mi je prijateljica, kako bih nju mogla ubiti”, govorila je Šefka na suđenju.

Pa ipak, Okružni sud u Tuzli, a zatim i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, zbog nezapamćenog zločina osudili su Šefku Hodžić na smrtnu kaznu. Međutim, Vrhovni sud Jugoslavije je zbog nedostatka dokaza i nemogućnosti da Vrhovni sud Bosne i Hercegovine riješi ključnu dilemu o tome je li Šefka mogla sama ubiti Aliju Husenović – smrtnu kaznu preinačio na kaznu strogog zatvora u trajanju od 20 godina.

Zločin koji je ostao zapisan u analima ne samo jugoslovenske kriminalistike, čak i danas, dvadesetak godina nakon toga, ne može se sasvim psihološki objasniti.

Tijekom izdržavanja kazne, Šefka Hodžić je pokazala neobičnu energiju i vitalnost. Čak se, kako su objavili mediji, u zatvoru zaljubila u jednog osuđenika i htjela se vjenčati s njim. Vrlo rado je razgovarala i s novinarima uporno poričući zločin i dokazujući svoj optimizam, bez obzira na ono što joj se dogodilo u životu. Vrlo inteligentna, kako su je ocijenili psiholozi, Šefka je čekala da odleži kaznu i krene, kako je govorila, u drugi život.

Taj drugi život ona danas živi u inozemstvu, s novim mužem, kao vlasnica jedne firme…

 

Napisala: Radmila Radosavljević (Nada, 1991.)

 






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *