Iz historije Mostara i Herecgovine: “Lijepa Emina” izbliza

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Fazlija Alikalfić, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju 12/13, u junu 1997. godine, preuzeto sa mosheristorija.

 

“Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.”
(Aleksa Šantić)

Mostar (i svijet) pjeva o “lijepoj Emini” sve od vremena kada je naš slavni pjesnik Aleksa Šantić prvi put objavio svoju čuvenu pjesmu “Emina” (1902.). U nekim sjećanjima, u sjetama i raspoloženjima, Mostar – Aleksa – Emina zvuči kao trolist koji svakom njegovom dijelu daje, na svoj način, nezaboravno mjesto. Svakako, najprije je to slučaj u životu i sjećanjima samih Mostaraca.
Imao sam sreću da još u djetinjstvu, izbliza upoznam “lijepu Eminu” u njenom vlastitom porodičnom krugu i domu na Carini. Emina je kći poznatog i uglednog Mostarca, imama i alima Sefića {Po imamu Sefiću koji je tu učio djecu, zvao se i “Sefića mejtef” izgrađen u pseudomaurskom stilu odmah uz kulu “Hercegušu” kraj Starog mosta (Muzej poslije Drugog svjetskog rata).}, koju je pjesnik Aleksa Šantić, iz svog komšiluka, iz najranijeg djetinjstva upoznao. Udala se dosta rano za uglednog mostarskog veletrgovca Avdagu Koludera i s njim doživjela duboku starost.

Moja prva sjećanja na Koluderovu kuću i Eminu – to znači moj boravak u domu Avdage Koludera – idu tamo negdje do 1916. godine. Prema kazivanju moje nene Umije (Umija Ćišić, rođ. Hadžiosmanović), Ćišići su u nekom srodstvu sa Koluderima, prema tome i sa halom Koluderkom, majkom Avdage Koludera. Po tom osnovu, mi (Ćišići) smo se redovno slazili sa Koluderima. Moja majka Fata (Fatima Osmanage Ćišića) godišnje je barem jedanput-dvaput odlazila u goste Koluderima. Sa mnom i mojom sestrom Đulsom bivali smo kod njih nekada i po nekoliko dana u gostima. Takav je to tada bio patrijarhalni običaj među rodbinom i dobrim prijateljima u tradiciji Mostara. Nije bilo presudno da porodice budu u raznim gradovima pa da se sastaju tako na duže vrijeme. Hala Koluderka i njezina nevjesta Emina su isto tako godišnje dolazile po nekoliko dana nama u goste. Hala bi ostala više dana, a Emina bi se obično isti dan vraćala kući. Nije mogla ostaviti duže vremena samu “tešku kuću” (Avdaga, njen djever Arif, dosta male djece, posluga).

Avdaga Koluder je tada stanovao u svojoj novoj kući u Donjoj ulici na Carini (sadašnja Ulica heroja Lace Zahirovića), odmah pri izlasku te ulice na Carinski most. {Svjedok sam građenja tog mosta u posljednjim godinama Prvog svjetskog rata. Gradili su ga u najvećoj mjeri ratni zarobljenici sa frontova – Talijani i Rusi.} Kuća je bila ugledna građevina na sprat, sa brojnim sobama i odajama, velikim prostorima za ostavu, dvije avlije. Glavni ulaz je bio iz susjedne čikme, a sporedni kroz garažu sa Donje ulice. Koluderi su još tada imali osobni automobil i garažu. Arif, djever Eminin, bio je izučeni sofer. A i sin Alija je bio vozač sa položenim ispitom.

Kuća Avdagina je već tada bila zapažena po tom što je, kao jedna od malo mostarskih porodica, imala instalisano električno osvjetljenje, vodovod i telefon. {Mostar je relativno rano dobio električno osvjetljenje (1912.). Tada su zasjala svjetla po gradskim ulicama, ali se ono kasnije u kuće uvodilo dosta sporije. Bilo je skupo, za mnoge čak vrlo skupo. Elektrifikacija gradskih domova razvukla se skoro 30 godina. Sjećam se dobro da smo mi u našem stanu palili petrolej sve dok se 1919. godine, iz Tikvinova sokaka nismo preselili na Šemovac, u kuću braće Laze i Rade Golubovića, koja je već imala uvedeno električno osvjetljenje. U to vrijeme je još barem 80% mostarskih porodica u kućama svjetlilo petrolejem.
Slična je situacija bila i sa vodovodnim instalacijama. Voda se donosila u domaćinstva sa javnih česama po gradskim ulicama, a neka domaćinstva i mahale uz Neretvu i Radobolju (Luka, Zahum i sl.) još uvijek su koristili tekuću vodu iz riječnih korita. Telefon je došao najkasnije u naše domove u gradu.

Dugo se to smatralo običnim luksuzom, a ne nasušnom potrebom privrede i kulturne sredine.} To je za nas kao djecu bilo veliko i rijetko. Tako opremljene kuće u to vrijeme, u Mostaru, imale su samo nekolike porodice – Ribica, Efica, Peško, Šain, Dokić, Sjeran itd.
Avdaga i Emina su imali brojnu porodicu u zajedničkom domaćinstvu. Prije svega tu je bila majka Avdagina (hala Koluderka, kako smo je zvali), zatim Arif, brat Avdagin, sin Alija (1903.), kćeri – Šerifa (1907.), Ziba-Zibka (1910.), Ramiza, Dutka. Tek poslije Prvog svjetskog rata rodio im se sin Besim.

Kada se ubroji još ženska i muška posluga, onda se mora uvažiti da je Emina s pravom govorila o “teškoj kući”.
Kod Koluderovih je uvijek bilo veselo i ugodno, posebno za nas, za djecu. Veliki prostori za igranje u avlijama, dosta raznih i rijetkih igračaka za mušku i žensku djecu, automobil u garaži kao posebna atrakcija. Ima nešto još cjenjenije što je oduševljavalo. Prvi radio-aparat uopšte u Mostaru (a vjerujem i u Hercegovini) našao se u kući Koluderovih. Donio ga Alija po povratku sa učenja u Njemačkoj. To je bila senzacija za to vrijeme. To je i istorijska činjenica koja će ostati zapisana u istoriji Mostara. To je bio mali radio aparatić, sa slušalicama, koje je u dijelovima donio Alija i sastavio u Mostaru. U kuću Koluderovih je grnuo narod kao na kakvo proštenje, da vidi to “čudo”, da se uvjeri u to što se priča, kao da “s nebesa neko neviđen govori”. Od strane Koluderovih, bila je to prijateljska pažnja prema poznanicima i prijateljima. Kod posjetilaca je bilo dosta neke nevjerice, neki su govorili da je to neka “šejtanska ujdurma” i sl.

Nije čudo što je u predaji Mostara, preuzetoj iz pjesme Aleksine, ostalo pamćenje na Sefića Eminu kao “lijepu Eminu”. Avdaginica (kako su je svi zvali u komšiluku) je bila zaista lijepa žena. Ona naša klasična ljepota koju niko nije mogao nevidjeti ili dovoditi u pitanje. Koliko je bila lijepa, još više je bila ljupka, u dodiru s ljudima jednostavna i mila. Ni po čemu nije pokazivala, a još manje naglašavala, svoju ljepotu i uz to još bogatstvo svog muža i porodice. Svoju svekrvu je s pažnjom i poštovanjem susretala u svakoj prilici. Svekrva je bila patrom i glava porodice. Svim svojim ponašanjem i izrazom, Avdaga je davao na znanje da se sa takvim položajem i odnosom prema njegovoj majci potpuno slaže. Uostalom takav odnos prema njoj se mogao osjetiti kod svih ukućana.

Emina je ipak bila stub porodice. Bila je vrlo vrijedna i uredna u domaćinstvu. Djecu je voljela i pazila koliko je više mogla. Prilikom našeg boravka kod njih u gostima i mi smo bili kao njena djeca. Pazila nas je i više nego svoju djecu. Uvijek neki pokloni – bombone, voće itd. Svako jutro, pred njegov odlazak od kuće, od Avdage smo dobili pristojan bakšiš, “da imamo”.

U blizini njihove kuće, na tadašnjoj Srednjoj ulici, bio je mali dućan nekog komšije Škore, koji je prodavao bombone, razne slatkiše i druge interesantne stvarčice za djecu. U njegovoj radnji su najviše djeca ostavljala svoje uštede. Naravno, i mi sa ostalom djecom. Emina bi se smišljeno umiješala u tu našu jutarnju praksu: “Ja sam vam Škoro, dajte meni te pare, a ja ću vam dati za to šta hoćete – kajmaka, pršuta, redžela, pekmeza, voća, šta hoćete”. Tako bi nastupila Emina i vrlo često nas brzo razoružala. Sa zadovoljstvom bi joj dali naše bakšiše, a ona bi odmah ispunila svoje obećanje. Dala bi nam svega što smo tražili, vrlo često (zimi) i suhih smokava, oraha itd., bez obzira što smo prije toga bili dobro doručkovali. Novac koji je od nas, djece, pokupila, “izmamila”, malo kasnije, po mogućnosti da mi to ne vidimo, dala bi mojoj majci, da ima za druge važnije potrebe. Tu je bio i novac koji je ona od svoje djece takođe bila izmamila. To mi se duboko urezalo u sjećanje.

Ja sam vječito šipčio uz Aliju, ako je on bio kod kuće i nešto radio, a posebno ako je čistio ili popravljao automobil u garaži. Naravno, trudio sam se da mu svojim zapitkivanjem ne bi previše dosadio. Ni to nikada nisam zaboravio. {Biografija Alije Koludera je vrlo interesantna. I u najranijoj dobi života djelovao je ozbiljno i tako se ponašao. Bio je zaljubljen u tehniku, automehaniku, radiotehniku. Neposredno poslije Prvog svjetskog rata otišao je (na očev račun) na studije u Njemačku i završio neki program radiotehnike. Sa povratkom kući, poslije završenog školovanja, donio je u Mostar prvi radio-aparat. Nastavio je da se bavi tehnikom. Između dva velika rata dobar dio vremena proveo je u Beogradu. Kupio je kino i sam ga vodio kao vlasnik. Sa izbijanjem Drugog svjetskog rata, vratio se u Mostar i cijelo vrijeme rata tu živio. Ilegalno je radio za Narodnooslobodilački pokret i bio član gradskog NOO. Bio je dobar i plemenit čovjek i svesrdno je pomagao porodice partizanskih boraca. Poslije rata preselio se u Sarajevo i radio u službi sarajevske Radiotelevizije. Bio je cijenjen stručnjak u svojoj specijalnosti. U Sarajevu je iznenada umro. Sahranjen je na Gradskom groblju “Bare”. Tom prilikom, umjesto rutinskog nekrologa, mostarski pjesnik i novinar Alija Kebo napisao je u listu “Sloboda” veoma topao članak pod nazivom “Tihi čovjek sa Carine”.}

Šerifa je bila nešto starija od mene i njene druge sestre Zibke. Zibka i najmlađa sestra Dutka bile su “na mater”, vrlo lijepe i ljupke. Sasvim drukčija je bila Ramiza, nisu međusobno ličile. Bez obzira na razlike u godinama među nama, znali smo organizovati igru i dugo i veselo se zabavljati. Skoro redovno bi u avliju došla i neka djeca iz susjedstva, pa igri ne bi bilo kraja. Sreća pa smo se mi mogli separisati u drugu avliju. Naša igra ne bi mnogo smetala odraslim ukućanima.

Avdaga je bio vrlo poslovan čovjek, radin, hitar, ugledan veletrgovac, berzijanac. Trgovao je na veliko (kafa, šećer, riža, brašno i sl.), bavio se i berzanskim poslovima (najviše na poštanskoj berzi) zajedno sa svojim poslovnim partnerima ili sam. Kao građanin, u Mostaru je bio vrlo poznat i poštovan. Bio je vedar duh i volio šalu na “mostarski način”. {Šta to zapravo znači, neka to ilustruje ova kratka priča: Kada sam poodrastao, u jednoj prilici Avdaga mi je ispričao jednu šaljivu zgodu sa njegovih brojnih putovanja po Evropi. Predstavnici Trgovačke komore BiH (1912.) pozvani su od svojih kolega Češke trgovačke komore da dođu u goste u Prag. Među članovima te delegacije, iz Mostara su bili (pored ostalih) Avdaga Koluder i hadžija Ribica (veletrgovac metalnom robom i poznati Mostarac). Kada je salonski voz sa gostima ulazio u prašku željezničku stanicu, domaćini su goste pozdravili urnebesnim – “Na Zdar”. Pošto hadžija nije razumio šta to Česi viču, upitao je Avdagu da mu objasni. “Eno viču – Baždar”, objasnio mu je Avdaga. Na to se hadžija sav promolio kroz prozor i glasno, dostojanstveno zavikao “Baždar”. Mostarski originalni i nepresušni humor!} Avdaga je kod kuće vrlo malo boravio, samo oko ručka i kada u večer dođe na konak. To je bilo obično kasnije u večer, tako da ga mi nismo nikada čekali za večeru. On je kasnije, kada dođe, sam večerao.

Dani u gostima kod Koluderovih brzo su prolazili. Za nas bi osvanulo tužno jutro onog dana kada smo saznali da se pred večer vraćamo kući. I kod kuće među djecom mi smo imali u komšiluku vrlo dobrih drugova, ali nas je atmosfera u domu Koluderovih sasvim osvajala i jednostavno posebno veselila. Bilo je slučajeva kada je Emina uspjela zaustaviti majku još koji dan, a nekada to nije moglo. Rastanak je uvijek bio pomalo tužan. Tješila nas je jedino nada da ćemo uskoro opet doći.

U koliko sam bivao stariji i odrasliji, zatim pošao u gimnaziju, moje lično gostovanje je bivalo sve rjeđe i kraće; ne idem više s majkom “u žena”. Sve rjeđe sam se viđao sa Eminom i njenim kćerima, samo nekim većim praznicima ili posebnim svečanostima. Alija je već bio otišao iz Mostara. Prijateljstvo i izvjestan rodbinski odnos nikada nije prestao, ali slaženje je postepeno iščezavalo.

Tamo negdje dvadesetih godina, u domu Koluderovih je nastala krupna promjena. Jedan veliki berzanski posao koji je Avdaga zaključio na berzi nije se posrećio, zapravo neuspjeh na berzi materijalno ga je upropastio i poslovno za duže vrijeme unazadio. Po gradu se pričalo da je na poštanskoj berzi bio zaključio veliku kupovinu (vagonske količine) kafe, a da je, na nesreću, brzo poslije toga jako pala cijena kafe u međunarodnim razmjenama. Na toj transakciji Avdaga je izgubio praktički cijeli svoj imetak. Likvidacija nastalih obaveza protegla se dugo, ali su se posljedice tog trgovačkog neuspjeha odmah pokazale… Morali su napustiti svoj dotadašnji dom na Donjoj ulici i preseliti se u neke adaptirane prostorije u Hendeku blizu Starog mosta. Tu su ranije bile Avdagine poslovne prostorije sa nekim magacinskim prostorima. Život se dosta promijenio. Nije to više bilo ono “zlatno doba” kao nekada. Posjećivao sam ja dom Koluderovih i u Hendeku, ali uvijek na kratko. Istina, već sam bio i odrastao i poprimio druge navike i obaveze.

Gdje sam i kada posljednji put susreo Eminu, ne mogu se tačno sjetiti. Čini mi se da je to bilo jednog ljeta tridesetih godina, kada sam sa mojim daidžom, Mujagom Ćišićem išao na praznik, na čestitanje Avdagi i njegovima. Sjećam se, dugo smo prepričavali naše ranije uspomene iz nezaboravne prošlosti.

Emina je umrla u Mostaru 1960. godine, u starosti preko 80 godina. Avdaga je poživio još oko 15 godina i umro u svojoj 94. godini. Ja sam tada već živio u Sarajevu.
Vrijeme je postepeno ugasilo tu cijelu generaciju Koluderovih. Posljednji je umro njihov najmlađi sin Besim (1996.), profesor gimnazije. Ostali su još unuci iza njihovih sinova i kćeri i žive u Sarajevu i Mostaru. Tužno i istinito.

“Umro stari pjesnik, umrla Emina,
Ostala je pusta bašta od jasmina.
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
Pjesma o Emini nikad umrijet neće.”

 






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *