Životna ispovijest bivšeg pjevača Bijelog Dugmeta

Potrebu za slobodom, druženjem i kretanjem djelomično objašnjava i svojim horoskopskim znakom pa nije slučajno što ga naglašava pri početku našeg velikog intervjua. Željko Bebek apsolutna je legenda jugoslavenske muzike, a ništa manje nije značajan ni u okvirima hrvatske estrade. Ni sam nije slutio da će i danas, u, kako za sebe kaže, seniorskoj dobi biti ovoliko aktivan. Mislio je da će dosad već vrijeme u kojem će drugima pjevati proći. No, demantiralo ga je vrijeme. Proživljava, kako kaže, treći karijerni uzlet. Iznimno je zanimljiv njegov životni put, onaj koji je počeo u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata. Skromne životne početke nije zaboravio.

Skromno odrastanje obilježila muzika

‘Rođen sam u Sarajevu u znaku Strijelca, u decembru ’45. godine. Živio sam u dosta teškim uvjetima, u poraću nakon Drugog svjetskog rata, roditelji mi nisu mogli priuštiti onoliko koliko su htjeli, a ja sam usto probao biti skroman pa sam na određeni način ipak proveo lijepo djetinjstvo. U to vrijeme sam otkrio svoju privrženost muzici, imali smo neki radio u kući pa se mogla slušati muzika, ne ona koju bi čovjek poželio jer je to bilo vrijeme partizanštine, ali bilo je emisija u kojima se puštala muzika koja mi se sviđala. Probao sam zbog toga naučiti svirati usnu harmoniku i osjetiti muziku koju sam stvaraš. U osnovnoj školi sam naučio svirati i mandolinu te sam svirao u mandolinskom orkestru, a u istoj toj školi sam zamijenio mandolinu gitarom i to je zapravo bio moj prvi susret s gitarom, i ostao je zauvijek. Ona mi je postala prijatelj’, prisjeća se Bebek muzičkih početaka.

Roditelji ga nagovorili na studij prava

U gimnaziji je uslijedio prvi bend, a u njemu je otkriveno da mladić iznimno lijepo pjeva. Ubrzo su ga prijatelji počeli nagovarati da ostavi gitaru po strani i više pjeva. U gradu je tada, sjeća se, bilo jako puno gitarista, no vokaliste je već bilo teže naći. ‘Moje opredjeljenje za gitaru i pjevanje u to adolescentsko vrijeme odredilo je moj životni put, bez obzira na to što ja slušao svoje roditelje pa sam završio gimnaziju i upisao pravo’. Pravo je trebalo biti priprema za nešto ozbiljniji život. Roditelji su, kaže Željko, htjeli da im se sin bavi ozbiljnim poslom, da ima sigurnu egzistenciju za sebe i svoju obitelj jednog dana. ‘Pripremao sam se za neki, da kažemo, ozbiljan život. Po ocjeni mog oca i majke ipak sam morao voditi računa da gitara i pjevanje budu drugi izbor, da moram završiti školu i osigurati si život jer nije lako imati obitelj, a ne imati stalan i siguran izvor prihoda. Računali su da ću onda kad završim takav fakultet – lako naći posao u državnoj službi, dobiti stan. Međutim, vrlo sam ih rano iznevjerio u tome, iako jesam studirao i bio sam čak dobar student! Kod mene je ipak sve određivala želja za pjevanjem, to da u muzici budem svojim glasom prisutan. Istina, osjećao sam da imam određeni talent i da ću morati puno raditi na tome, da ću morati pronaći vlastiti izričaj, biti kao nitko dotada’.

Godinu dana proveo je u uredu, a nakon toga odlučio da nikada ne želi biti u državnoj službi

A taj talent, koji ga do danas svrstava u naše najveće vokale, naslijedio je od svoje majke. Njegova je mama Katarina pjevala predivno. Pamti to i danas. ‘Znao sam vrlo često biti u društvu s majkom kada je prigoda da netko zapjeva, i tada bi uvijek ona pjevala. Uvijek me to tjeralo da probam pjevati kao moja majka. Ona je muzikom bila oduševljena. Tako je od rođenja do kraja srednje škole i tokom studija postalo jasno da imam druge namjere u životu, a ne nikako raditi u nekom birou. Istina bog, radio sam u jednom uredu, državnoj ustanovi nekih godinu dana, ali sam u tom periodu shvatio da neću moći provesti život vezan uz tu stolicu od 7-15 svaki dan, da ću morati ipak izabrati onaj drugi način življenja koji odgovara mojoj potrebi za slobodom, muzikom, druženjem, kretanjem. To su sve bile pripreme da kada postanem profesionalan znam što ne smijem sebi priuštiti u životu, ne smijem pasti, propasti kao muzičar, da ne bi morao otići u državnu službu’, smije se danas Bebek. Roditelji su to zamjerali, kaže, i dok su imali autoritet prema njemu – znali su mu nekada neke stvari i zabraniti, kritizirati ga, pitati kako zamišlja svoj život. ‘Život je muka, kako ti to misliš’, govorili su oni meni, i ja sam im vjerovao, ali – nisu me uspjeli preplašiti’, dodaje. Znao im je nekada nešto i slagati, sve kako bi mogao provoditi svoju volju, baviti se onim što voli, a opet ih ne uznemiriti.

Pet mjeseci u Dubrovniku, a nakon toga – poziv za Italiju

I srećom da je bio tvrdoglav oko te svoje želje, ubrzo je stigla potvrda u obliku fantastičnog početka jedne karijere. Prve ozbiljnije korake čini s grupom ‘Kodeksi’, s njima su mu stigli prvi ozbiljni angažmani pa tako uz dubrovački Splendid bar veže prvu ozbiljnu gažu – onu petomjesečnu u kojoj su svake večeri svirali na terasi tog hotela. ‘Bio je to bar na otvorenom koji je radio cijelo ljeto, pet mjeseci tačnije, bio je to period velikog užitka i treninga, prvi pravi susret s ozbiljnim poslom. Radili smo puno, svaki dan od 21 – 02, 03 sata ujutro. Glavni dio nastupa bio je naš show koji je trajao od 23:30 – 00:30. Tada smo mogli svirati štogod hoćemo. Publika je voljela taj naš repertoar, pjevali smo dosta na engleskom, ljudi su bili opušteni, bila je to lijepa zabava. Tada nas je primijetio Renato Pacifico, koji je bio vlasnik bara u Napulju i on nas je zvao da dođemo godinu dana u Italiju svirati. Nakon tog ljeta ’69. godine otišli smo u Italiju i bio je to najznačajniji dio našeg početka. Italija je bila prostor gdje si mogao svirati što god poželiš, nije bilo kompromisa kao u Austriji ili Njemačkoj gdje su muzičari najčešće morali svirati narodnjake jer je publika tako htjela’, sjeća se Bebek.

Prvi uspjesi i poziv u vojsku

Vidjeli su tada puno dobrih koncerata rock’n’roll muzike, puno su istu tu muziku svirali i bio je to period sjajne vježbe, ali i preduvjet da iskoriste kao bend to iskustvo u kasnije periodu. ‘Pravi uspjeh bio je, naravno, snimanje ploče. Kada je izašla prva singl ploča ’72. godine i naglo postala hit na ovim prostorima koji razumiju jezik kojim pjevam, taj je uspjeh nama otvorio vidike, dodao našim ambicijama puno toga, sve što smo nekad sanjarili tad smo bili u prilici pretočiti u ozbiljan pristup. Tu se onda desila suradnja s Jugotonom, prvi ugovor s grupom ‘Jutro’, koja je kasnije samo morala promijeniti ime u ‘Bijelo dugme’ jer je prva uspješnica tog benda bila naša pjesma ‘Kad bih bio Bijelo dugme. Početak je to karijere koja se dogodila strelovito uspješno, nakon toga nije bilo povratka niti razloga da se razmišlja nešto promijeniti’. U periodu gradnje uspješne karijere s grupom ‘Jutro’, a koja će 1974. godine postati ‘Bijelo dugme’, Bebek je dobio poziv za vojsku!

Foto: Arhiva

‘Izučio sam kod njih zanat asistenta zubara, naučio miješati sve vrste plombi’

‘Kako ste preživjeli taj period odsluženja vojnog roka?’, pitam ga s obzirom na činjenicu da se radi o čovjeku koji cijeni slobodu vlastitog kretanja. Kaže mi – nije bilo problema jer je ubrzo shvatio da je sve što mora napraviti – pronaći način kako što bolje i kvalitetnije ispuniti svoje vrijeme. ‘ Godinu dana koje sam morao provesti u uniformi bio sam silno razočaran svime što me očekivalo, ali sam rezonirao tako da onda tih godinu dana moram nastojati što više raditi, bilo što što se nudi tamo. Ispunio sam svoje vrijeme, a zahvaljujući razumijevanju šefa u vojsci, imao sam priliku da preko njega dođem do mjesta koja će meni goditi, na kojima ću raditi. Postao sam asistent kod zubara u ordinaciji, krasni su ljudi tamo radili. Izučio sam kod njih zanat asistenta zubara, naučio miješati sve vrste plombi. Poneki vojnik bi znao mene pitati da im izvadim ja zub jer se kao boje zubara (smijeh). Silno me to zabavljalo, kao da i nisam bio u vojsci, u ordinaciji bi provodio vrijeme od 07-15, a poslije bih još dva sata potrošio na čišćenje ordinacije, instrumenata i svega ostaloga. Tako sam trošio dan, a za nagradu što sam se bavio nečim ozbiljnim u vojsci imao sam izlazak u grad. Bio je to Pirot u istočnoj Srbiji, u to vrijeme je grad bio poznat po bijelog luku i nekom sredstvu za rast kose kojeg je narodni čovjek osmislio i propagirao. Bilo je to poznato, usto i industrija, ali grad na kulturnom planu uopće nije živio pa sam se ja potrudio u tom gradu naći neke momke pa smo osnovali bend i svirali. Tako sam trošio to nametnuto vrijeme. U međuvremenu su me iz Sarajeva zvali da imaju spremne pjesme, pa su me pustili na 14 dana da ih odem snimiti. U tom je periodu zapravo snimljen hit ‘Kad bih bio Bijelo dugme’. Singl je izašao dok sam ja u biti bio u vojsci’, otkriva on.

Nastanak b(r)enda ‘Bijelo dugme’

Vrlo brzo shvatio je da su postigli uspjeh. ‘Kada je taj singl objavljen, tada smo se još zvali ‘Jutro‘. Brzo smo postali svjesni da smo napravili hit. Prionuli smo brzo radu, vježbali. Ubrzo se pokazalo da Goran (Bregović, op.a.) ima sjajne ideje koje, ako ih pretoči, mogu imati veliki uspjeh. Imali smo pjesme koje smo dali na slušanje sarajevskoj tvornici gramofonskih ploča, Diskotonu. Oni su rekli da je to super, ali da neće to moći odmah objaviti. ‘Ostavite nam, pa ćemo vidjeti’, rekli su nam, a mi smo bili silno razočarani, već tada smo jako vjerovali u sebe’, govori Bebek. Uskočio je tada hrvatski Jugoton! ‘Okrenuli smo se pokojnom Hamdiji Savkoviću koji je bio predstavnik hrvatskog Jugotona. U roku od 24 sata otkako je informirao ljude u Jugotonu da postoji bend u Sarajevu, povratno je dobio odobrenje za ugovore za svih pet članova benda na pet godina ekskluzivno! Rekli su da im hitno šaljemo materijal. Uputili su nas u Ljubljanu vrlo brzo da snimimo ploču, imali smo dotad tri iznimno uspješna singla, toliko da smo bili ogromne zvijezde, a nismo ni sami tog bili svjesni. Ništa veće i ljepše za početak karijere. Dobili smo toliko poziva da smo kontaktirali menadžera Vladu Mihaljeka da se on pobrine gdje ćemo sve svirati na prvoj turneji. Tada su krenula ta iscrpljujuća vremena, ali veliki užitak. Bili smo svjesni da smo popularni toliko da nam nitko više nije bio ravan. Oborili smo sve postulate, narodnjake, stare rokere, sve smo oborili i napravili taj trademark – ‘Dugme’ rock’n’rolla. Svi su kritičari morali naći načina da nas opravdaju jer smo bili iznenađenje i sebi i svima ostalima. Posebno onima koji su se blisko bavili muzikom. Rock kritičari, novinari koji se razumiju u muziku, nisu nas mogli prešutjeti, ne vidjeti. Od velikih imena poput Dražena Vrdoljaka i Darka Glavana te kasnije Batinovića, dobivali smo sjajne kritike, pomalo u rukavicama, bilo im je skoro pa neugodno ignorirati svoje lokalne velike zvijezde koje su svirale rock i zabavnu glazbu na velikim festivalima’, priča Bebek.

‘Sociolozi su nas proučavali, povećali smo industriju proizvodnje gramofona’

Bili su sjajan bend prijatelja i zaljubljenika u muziku. Vrlo brzo naviknuli su se na jako dobar životni stil. ‘Već smo bili naviknuti i da se puno bolje živi, da moraš plaćati porez, da moraš nekad platiti i carine na instrumente koje su se morali vani kupovati… Naučili smo se u tom trenutku da jedino mi živimo kao velike zvijezde na zapadu. Na teritoriju na kojem smo živjeli, mi smo bili ravni svjetskim atrakcijama. Imitiralo nas se, citiralo, sociolozi su nas proučavali, donosili svoje ocjene kako je to uopće moguće da nastane na ovom prostoru takav fenomen. Svake dvije godine davali smo novi razlog svima jer smo objavljivali sjajne ploče. Kada smo objavili svoj prvi album, zlatna ploča davala se za 15 hiljada primjeraka prodanih u narodu. Tko god je imao gramofon kupio je ploču Bijelog dugmeta‘. Ubrzo smo shvatili da smo jako pomogli industriju koja proizvodi gramofone jer smo odjednom zlatne ploče dobivali za 100 hiljada kopija, pa onda 300 000 Povećali smo tu industriju, iako nam to nikada niko nije priznao. Stalno smo bili razlog za pitanja na koja odgovora nema, teško je fenomen objasniti. Dugme je dovoljno potrajalo da na ovim prostorima bude objašnjeno kao fenomen kojem nema premca. Kataklizma koja je nastala na ovim prostorima umanjila je značaj koji je bend postigao’, tvrdi nakon svega Bebek.

Histerija i žene

Nisu se sociolozi bez razloga bavili bendom, neviđena histerija stvorila se zbog ‘Bijelog dugmeta’. ‘Jeste, bilo je histerije. Tada nije bilo dovoljno kamera koje bi zabilježile to sve i koje bi bili dokaz svega toga. Nisu postojale, postoje neke fotografije na kojima se prepoznaje da je to euforičnije nego što je normalno. Na svakom koncertu su ruke u zraku, otvorena usta, euforija. Kada u prostor koji prima 10 hiljada ljudi, uđe njih 25 hiljada, a u tom času osiguranje nije ni sanjalo da se može dogoditi da dođe 10 hiljada ljudi. Zatečeni su, nemaju kud. To je bilo opasno po život, to je bila euforija. Srećom, nismo bili punk, već bend s baladama. Uvijek sam želio pričati ljudima samo o ljubavi, ta tema je čovjeku najljepša i najbliskija. Te svirke se ne mogu usporediti ni s čim drugim’.

Foto: Arhiva/CROPIX

‘Žene su vas pratile?’, pitam Bebeka. ‘Naravno, to je rock’n’roll. Eminentno je da rock bendove, najviše gitariste i pjevače, ženski dio publike percipira kao važnu i bitnu osobu pa im daje bitnu pažnju jer ih smatraju važnima. Stoga nekad rade poteze koji im ne pripadaju niti stoje pa onda izgledaju i s 30, 40 godina kao da imaju 15. Ali, to je doživljaj koji zapamte. Bio sam jedan od onih koje su pratile žene. Uvijek su to bile lijepe situacije koje se ovjekovječe fotografijom, autogramom, to stvara novu energiju i zato je nebitno da li si neku ženu ljubio ili nisi, osjećaj je konzumiran i dodirom ruke, migom okom ili nečim trećim. Sve je to slojevito, to je iz vremena kada je sve počinjalo. Tada su i viski i ljubljenje bili intenzivni. Kroz vrijeme je varirala količina viskija, a ljubljenje – ako se dogodila neka dublja emocija, nastojalo se tajno pretočiti u neku neobaveznu vezu ili kako god se to danas zove. Ako ćemo ozbiljno, nije sve u tome da se završi u krevetu, puno je važniji dodir, pogled’, govori Bebek.

S Bregovićem se sporazumno rastao, no oboje su ostali povrijeđeni

Period koji je trajao punih deset godina završio se u Bebekovoj karijeri 1984. godine kada je napustio ‘Bijelo dugme‘. Do danas se puno govori o razlozima i njegovom odnosu s Bregovićem. Rastali su se sporazumno, no, priznaje nam, bilo je tu svakojakih emocija. ‘Izašao sam u dogovoru s Bregovićem. Dokaz koliki trag sam ostavio u bendu svjedoče i svirke u mojoj samostalnoj karijeri. Zadnjih pet godina imam novi karijerni uzlet, s ekipom s kojom radim došao sam do jedne nove formule s kojom se da svako malo na YouTubeu objavi nešto što publika rado prihvati. Koncerti su mi stoga sjajno posjećeni, uvijek je preko nekoliko hiljada ljudi na njima, u prvom redu su uvijek tinejdžeri, kad vidim da oni pjevaju pjesme koje su 70-ih bile fenomenalne i ostale evergreen, onda sam posebno sretan i oduševljen. Vidim i njihove roditelje, tu srednju generaciju, oni znaju sve – i stare i nove pjesme, koje također vrijede.  Svjestan sam danas koliko smo puno napravili na samom početku, bez takvog početka teško bismo i kasnije mogli ovakve priče napraviti, da nije bilo takvog početka, vjerojatno bi se kasnije morao vratiti u onu firmu i uhljebiti se na državni posao’, smije se Bebek.

‘Ta priča s vremena na vrijeme dobije neki novi zamah, obično nešto izgovorim što s druge strane izgleda neprimjereno pa sam se naučio napraviti distancu od takvog razgovora, izuzev onoga što je red spomenuti u ovakvim razgovorima, a to je da smo napravili izvrstan upad u cijelu stvar, sjajan prepad na tadašnju scenu, iskoristili smo to vrijeme da napravimo neke prave poteze. Goran je sjajne pjesme napisao kroz karijeru i ono što su mu često spočitavali u novinama, da je ponešto od pjesama inspirirano konkretnim primjerima poput ‘Ne spavaj mala‘, nije to bilo zločesto ni zlonamjerno, ali je Gorana pomaklo u nekom boljem smislu da proba raditi i uspješno je radio i poslije mog odlaska na nekakav način vraćajući se svojim korijenima. Razišli smo se dogovorno, ali je na neki način svaki od nas dvojice bio povrijeđen. To je uzrokovalo da se zapravo nikad više niko nikom nije javljao’.

Foto: Ranko Šuvar/CROPIX

Tek 2005. godine bend se ponovno sreće – sve zahvaljujući korporacijama, ili kako ih Bebek u šali zove – eminencijama. ‘Zahvaljujući njima smo se Goran i ja ponovno sreli, u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu. Sve jednako, s aspekta priče o Bijelom dugmetu i nekim sretnim mladostima, s aspekta emocija, bio je to višestruko značajan događaj, bili su to neponovljivo dobri koncerti. Svašta im se može zamjeriti, svemu se može, i hljebuu pa ga pojedeš. To je na određen način dalo priliku da obnovimo neke međusobne odnose, neko vrijeme je to i bilo, a onda smo se nakon nekog vremena opet svatko povukli u svoj šator. Od 1984. godine sam radio na solo karijeri koja se bazirala na minulom radu 10 godina ‘Bijelog dugmeta’, svi su me objašnjavali kao značajnu komponentu tog fenomena. Pokušao sam sam napraviti iskorak na temelju tih godina. Morao sam sastaviti novu ekipu budući da ja nisam autor, iako sam i u tome imao pokušaja da radim i kao autor, ali nisam siguran da sam se rodio s dovoljno talenta za takve vrste stvaranja nego sam više onaj koji dobro razumije autora teksta i muzike i na određeni način unijeti svoje biće’, komentira muzičar.

Proslava 40. godišnjice njegove solo karijere: ‘Tu leži dubok razlog zašto se Goran i ja nismo uspjeli naći na toj relaciji, koja i dalje zanima ovaj svijet, jer je ‘Dugme’ i dalje fenomen’

Iako je bilo kontakta među ljudima koji rade na njihovim karijerama, Goran i Bebek nisu uspjeli naći zajednički jezik u tom poslovnom smislu. ‘Ovo je vrijeme kada se svode računi, bilo je dosta kontakta među ljudima koji se bave sa mnom i Goranom iz poslovnog aspekta, ali nikada nismo uspjeli naći zajednički jezik. Zato se događa da ja prije tri, četiri godine u Hrvatskoj slavim 40 godina svog rada, koji temeljim na počecima ‘Bijelog dugmeta‘. Htio sam slaviti na malo posebniji način, dakle združio svoj bend sa simfonijskim orkestrom, a na raspolaganje stavio i tamburaški orkestar da napravimo zgodnu priču. Proslava je počela u Vodicama gdje sam dobio priznanje od Croatia Recordsa, a prvi koncert održao se na Lokrumu u Dubrovniku, gdje mi je gost bio i pokojni Đelo Jusić. Radio sam onda i u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu. Bio je planiran koncert u Skopju i Novom Sadu, međutim iz razloga koje ne znam objasniti i uvijek me zanimalo zašto to Sarajevo neće primiti, zašto je Beograd jedva primio pola Sava centra, zašto se Skopje i Novi Sad nisu dogodili? Prestao sam i istraživati, no ništa nije moglo umanjiti moju proslavu. Drugi dio priče je da je u tom trenutku ‘Bijelo dugme’ išlo slaviti 40 godina – bez Bebeka, a slavili su po arenama Srbije, Slovenije, Makedonije. Prihvaćam da je onda Bregović ‘Bijelo dugme’. Nismo se dogovorili da i ja budem dio te priče, obzirom da mi je bilo nespojivo da svoju karijeru od 40 godina vežem za proslavu 40. godišnjice ‘Dugmeta’, kad sam ja u bendu bio samo deset godina. Nemoguće je bilo pregovarati u smislu da slavimo zajedno, a da Dugme pola koncerta pjeva moje pjesme. Kako da pjevam svoju 40. godišnjicu, a da ne pjevam nijednu pjesmu iz svoje solo karijere? Tu leži dubok razlog zašto se Goran i ja nismo uspjeli naći na toj relaciji, koja i dalje zanima ovaj svijet, jer je ‘Dugme’ i dalje fenomen’, kaže Bebek u intervjuu za portal 100posto.hr.






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *