Nepoznato o Davoru i Kemi

Zanimljivo je da je Davorov cimer tokom teških ratnih dana bio Predrag Kurteš- Koka, kasnije ministar policije Kantona Sarajevo u Federacije BiH. Urnebesne zgode i nezgode iz zajedničkog ratnog života Koke Kurteša i Pjevača prepričavaju se i dan-danas.

Piše: Senad Avdić

U Sarajevu je proteklog vikenda organizirano druženje pod nazivom “Pismo prijateljima” u čast dvojici nezaboravnih sarajevskih umjetnika Davorina Popovića i Kemala Montena koji su ostavili ogroman trag u muzičkom, društvenom i kulturnom životu svog rodnog grada. Tokom okupljanja je snimljen i remake najpoznatije sarajevske rane pjesme “Pismo prijatelju” koju je na stihove Zlatana Fazlića- Fazle otpjevao Kemal Montenu na samom početku agresije na Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Zanimljivo je da se u spotu za pjemsu snimljenom početkom ljeta isped kultne kafane “FIS” uz Kemala Montena i brojne poznate Sarajlije (Abdulah Sidran, Zdravko Grebo, Kemal Kurspahić, Gordana Knežević, Miodrag Trifunov...) nije pojavio Davorin Popović, koji je tih dana najčešće boravio u “FIS-u”, a i stanovao odmah preko puta svoje omiljene kafane. Pored “FISA”, Davor i Kemo su ratne dane najčešće provodili u pansionu “Monik” u Novom Sarajevu i kafani “Mažestik” koja im je bila “druga kuća” i prije ratne kataklizme iz proljeća 1992.godine. Ovo je bila jedna od niza manifestacija kojima se posljednjih godina odavala zaslužena pažnja dvojici velikih muzičara i još većih Sarajlija. Organizirano je nekoliko izložbi posvećenih životu i muzici Kemala Montena, a u sarajevskoj Radićevoj ulici nalazi se mural sa likom Davorina Popovića, čime je tek djelomično ispravljena nepravda sa dodjeljivanjem njegovog imena ulici na periferiji grada.

KO ĆE BRŽE RASTI, KO ĆE VEĆI BITI

Kemal Monteno i Davorin Popović koje je vezivalo dugogodišnje prijateljstvo još od dječačkih dana (Davorin je bio stariji samo dvije godine od Kemala) proveli su najteže ratne dane u Sarajevu, nastupali su, svirali, snimali nove pjesme čuvali nepokoreni, raspjevani duh grada sve do pred sami kraj rata kada su u lošem zdravstvenom stanju (što se posebno odnosilo na Montena) otišli u Hrvatsku i Sloveniju. “Indexi” su se pred sam kraj rata okupili izvan BiH i održali nekoliko sjajno primljenih koncerata u Hravtskoj i nekoliko zemalja zapadne Evrope. Davorin Popović je ratne 1995.godine predstavljao Bosnu i Hercegovinu na “Pjesmi Evrovizije” pjemsom “Dvadeseti vijek”. Monteno se od šećerne bolesti liječio u Ljubljani, gdje je često i nastupao na humanitanrim koncertima za BIH. Nakon okončanja rata i prestanka opsade glavnog grada Sarajeva Davorin Popović sa svojim “Indexima”, predvođenih legendarnim, također pokojnim Slobodanom Bodom Kovačevićem, snimio je album “Kameni cvjetovi”, prvi njihov album nakon svevremenske “Modre rijeke” kojeg su “Indexi” na stihove Maka Dizdara objavili 1977.godine. U Sarajevo su se nakon čevorogoišnjeg izbjeglišva u Crnoj Gori vratili Davorova supruga Sanja i sin Dario. Zanimljivo je da je Davorov cimer tokom teških ratnih dana bio Predrag Kurteš- Koka, kasnije ministar policije Kantona Sarajevo u Federacije BiH. Urnebesne zgode i nezgode iz zajedničkog ratnog života Koke Kurteša i Pjevača prepričavaju se i dan-danas.

Ono što je javnosti uglavnom nepoznato jeste da su dvije godine nakon rata dvojica velikih prijatelja Davor i Kemo prekinuli svoj dugogodišnje prijateljstvo i da dugo uopće nisu komunicirali. Povod je bila serija koncerata koje su “Indexi” u proljeće 1998.godine održali u Beogradu. Oni su bili prvi izvođači iz Sarajeva koji su nakon rata nastupali i Srbiji, održali su tri rasprodata koncerta u “Sava Centru” i tome dodali nastup u Novom Sadu na kojem im je domaćin bio jedan od muzičkih heroja ratova 90-ih godina Đorđe Balašević. Nekoliko nedjelja nakon toga “Indexi” su bili prvi sarajevski bend koji je svirao i u Banja Luci, gdje su sjajno primljeni.

SVI PUTEVI VODE U BEOGRAD

Kemal Monteno je bio ogorčen odlaskom svojih prijatelja, posebno Davorina Popovića u “Miloševićev Beograd”, smatrao je da je to nedopustivo i nemoralno prema žrtvama srbijanske agresije na Bosnu i Hercegovinu i četvorogodišnje opsade Sarajeva.

Što se mene tiče, ja sam sa njim za sva vremena završio svaku vezu, govorio je Monteno zajedničkim prijateljima o čovjeku kojeg je više od trideset godina nazivao isključivo “moj Davor”. U narednih više od godinu dana Davorin Popović i Kemal Monteno postali su “stranci”. Nisu se družili, čak ni pozdravljali, a kada bi se nekim sticajem okolnosti i poslova našli na istom mjestu izbjegavali su jedan drugog. Njihovi zajednički prijatelji bili su tužni zbog razlaza dvije sarajevske muzičke legende, svi pokušaji da ih se izmiri bili su nesupješni. Takvi “zamrznuti” odnosi potrajali su duže od godinu i pol dana. Jedan od najzaslužnijih za obnavljanje njihovog prijateljstva bio je njihov zajednički veliki prijatelj, Bogdan Boša Tanjević, legendarni trener šampionske generacije košarkaša “Bosne” i odnedavno stanat košarkaške “Kuće slavnih”.

Totalno mi je glupo i neobjašnjivo bilo da Dačo i Kemo nakon svega što su zajedno prošli, a djelimično i ja sa njima, odjednom prekinu svaku vrstu odnosa, pričao je Tanjević. Tokom jednog od dolazaka iz Italije gdje živi u Sarajevo Boša je i Davora i Kemu pozvao na kafu u restoran na Ciglanama, a da ih nije obavijestio da su obojica pozvana.

Rekao sam im da je glupo da se njih dvojica “matorih kenjaca” ponašaju ko uvrijeđena djeca, govorio je kasnije Boša nakon uspješno obavljene “mirovne misije” nakon koje je obnovljeno, odnosno nastavljeno jedno od najraspjevanijih i najšarmantnijih prijeteljstava u Sarajevu, ono između neponovljivih Davora i Kemala. Nažalost, vrlo brzo, kroz nekoliko mjeseci Davorin Popović je osjetio prve zdravstvene tegobe i nakon što je otišao na medicinske pretrage otkriven mu je karcinom u već poodmakloj fazi. Nakon višemjesečnog bolničkog liječenja umro je u svom sarajevskom stanu 21. juna 2001.godine u 56-oj godini života. Sahrana Davorina Popovića u Aleji velikana na sarajevskom goblju Bare okupila je njegove brojne prijatelje muzičare, ali i mnoge druge sa prostora nekadašnje Jugoslavije.

Nakon sahrane najuži krug prijatelja, među kojim je bio i najpopularniji ex-yu pjevač Zdravko Čolić, okupio se u kultnom restoranu “Mažestik” u vlasništvu Davorovog prijatelja Dževada Delalića. “Boga ti, Kemice, jeste li ikad tokom rata ti i Davor spominjali mene?”, upitao je Čola svog druga Montena koji mu je napisao prvu pjesmu koja ga je proslavila, “Sinoć nisi bila tu”Kako, ba, nismo, nema dana da te neko nije pominjao, naročito Davor, počeo je Kemo, a Čola se raznježio ne znajući kakav težak nastavak priče i tuš za njega slijede. Znaš, čim danima nešto ne pojedemo, kad dobro ogladnimo, Davor se zamisli i kaže: “Gdje li je onaj šupak Čola, što se nikad ne sjeti da nam barem kakav paket hrane pošalje“. Mediji su objavili da je narednog jutra, nakon izlaska iz “Mažestika” Zdravko Čolić hospitaliziran u sarajevskoj Hitnoj pomoći. Kemal Monteno, kao i mnogi drugi muzičari koji su javno, ili privatno osuđivali “preuranjenjene” nastupe “Indexa” u “Miloševićevoj Srbiji” u godinama koje su slijedile održao je stotine koncerata u istočnom susjedstvu, bio gost brojnih emisija, muzičkih programa, snimio nekoliko dueta za poznatim srbijanskim izođačima. Pravdao se da nije nikad nastupao u Srbiji do Miloševićevog odlaska sa vlasti. Umro je u Zagrebu u januaru 2015.godine u 77-oj godini života.

 






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *