Bivši naučnik NASA-e tvrdi

“Pronašao sam život na Marsu 1976. godine”

Gilbert Levin bio je 1976. voditelj onog dijela projekta spuštanja sondi Viking 1 i Viking 2 na Mars, kojim se istraživalo ima li na tom planetu života. Taj dio bioloških eksperimenata koje je on vodio zvao se “Labeled Release” (LR). Levin o tome što se događalo 1976. nije niti ranije šutio, ali ovaj put napisao je veliki članak za Scientific American.

“30. jula 1976. LR je poslao svoje inicijalne rezultate s Marsa. Čudesno, bili su pozitivni. Kako je eksperiment dalje napredovao, pristigla su četiri pozitivna rezultata, koje je podupiralo pet pozitivnih kontrola koje su potjecale od Vikingove letjelice koja je sletjela oko 6500 kilometara dalje. Podaci su govorili o tome da je registrirana izmjena plinova mikroba na Crvenom planetu. Podaci su bili vrlo slični LR testovima provedenima ranije na Zemlji”, napisao je Levin.

Riječ je bila o tome da je lander Viking 2 namjerno sletio na dovoljno veliku udaljenost od mjesta na koje je sletio lander Viking 1 baš zato kako bi ono što registrira aparatura u jednoj sondi, može prekontrolirati aparatura u drugoj.

U konkretnom eksperimentu LR radilo se o tome da je lander u svoj minijaturni laboratorij konstruiran za tu svrhu uzeo uzorak tla s Marsa i potom ga u zapečaćenoj komori “zalio” vrlo razrijeđenom otopinom hranjivih tvari, prilagođenih uslovima razine života za kakve se pretpostavljalo da su vladali u vrijeme začetaka života na Zemlji. Razliku je činilo to što je ugljik u tim molekulama hranjivih tvari bio zastupljen kao 14C. Naučnici su čekali i grizli nokte da vide što će se pojaviti u zraku u toj komori.

Kad su prethodno istu stvar radili na Zemlji, u zraku se pojavio 14CO2, što im je bio znak da su mikrobi “popapali” svoju dozu ugljika i oslobodili ugljični dioksid očito s istim izotopima ugljika. Trenutak nakon kojega u životu Gilberta Levina više ništa nije bilo isto, bilo je kad su im iz Vikinga, i 1 i 2, na Zemlju počeli stizati podaci o tome da je i tamo došlo do pojave 14CO2 u komori za ovaj eksperiment. Trebao je to biti dokaz da na Marsu postoji jednostavan život. Ali, stvari ipak nisu ispale takvima.

“Nakon što Vikingov ‘Eksperiment molekularne analize’ nije uspio dokazati organske tvari, temelj života, NASA je zaključila da je LR pronašao tvari koje oponašaju život, ali ne i sam život. Neobjašnjivo, u naredne 43 godine od Vikinga, niti jedna od NASA-inih sondi koje su se spuštale na Mars nisu sa sobom nosile instrumente za detekciju koji bi nastavili istraživati na temelju ovih uzbudljivih rezultata”, napisao je Levin.

NASA je svih narednih godina istraživala je li Mars ikada u svojoj prošlosti bio pogodan za život otprilike onako kako je to bila ili jest Zemlja, uz plan da, ako bi takve dokaze pronašli, da takve uzorke onda pošalju s Marsa na Zemlju. Problem s rezultatima Levinovog LR-a uglavnom se svode na to da se naučnici nisu mogli složiti oko toga može li i na koji način do istih rezultata “metaboliranja” CO2 doći i u navodnoj sterilnim uslovima na Marsu.

Što se Levina tiče, jednom kad se rasprava svede na to što bi moglo dovesti do toga ili toga, odnosno na spekulaciju, cijela stvar pada u vodu. Glavni problem bilo je to što NASA tada, 1976, nije pronašla organsku materiju i očito je to bio ključan razlog zašto Levinove rezultate nisu uzeli kao dokaz ili barem ozbiljnu indikaciju da na Marsu doista ima života. Kolike su uopće šanse da je Mars sterilan, a kolike su šanse da tamo ima života?

“Život na Marsu činio se teško dokaziv. S druge strane kad bi Mars bio sterilan, to bi bilo blisko čudu. NASA-in znanstvenik Chris McKay jednom je rekao da Zemlja i Mars uzajamno ‘pljuckaju’ jedan drugog već milijardama godina. To znači, svaki put kad neki komet ili veliki meteorit udari u neki od ta dva planeta, nešto od izbačene tvari s površine planeta biva izbačeno u svemir. A potom male količine tog materijala doputuju i do drugog planeta, moguće noseći sa sobom mikrobiološke ‘autostopere'”, napisao je Levin.

Niti jednom njegovom argumentu nema se što prigovoriti. U to da bi takvi mikroorganizmi mogli preživjeti na Marsu, dokazano je mnoštvo puta u laboratorijima na Zemlji. Čak i to da su neki mikrobi sa Zemlje kadri preživjeti određeno vrijeme sasvim izložene otvorenom svemiru na Međunarodnoj svemirskoj postaji ISS.

Pritom nije bila riječ samo o pukim bakterijama ili sporama gljiva, nego i vrlo složenim oblicima života, primjerice o dugoživcima, sićušnim, ali relativno vrlo složenim životinjicama, spektakularnih sposobnosti preživljavanja.

 






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *