Sergio Šotrić: Ostajte ovdje

Ja ovih dana razmišljam i pitam se, kako bi jedan Aleksa Šantić, koji je (kao i ja) rođen u familiji mostarskih Srba, danas reagovao na epidemiju virusa „krvi i tla – koji ponovo mutira u posebno zarazan oblik pod nazivom „svi Srbi u jednoj državi“.

Da je kojim slučajem mostarski pjesnik Aleksa Šantić, koji je (kao i ja) rođen u familiji mostarskih Srba, na ovaj svijet u Mostar došao (kao i ja) 1965., a ne 1868. godine, vrlo je moguće, da bi on već početkom 90tih godina prošlog vijeka, a posebno ovih dana, zaoštrio olovku i njegove istorijske stihove „Ostajte ovdje“ posvetio Srbima.

Da podsjetim, Aleksa Šantić je u časopisu “Zora” – čiji je bio suosnivač – objavio pjesmu posvećenu Bošnjacima, koji su – dolaskom Austro-Ugarske – tada masovno (po raznim podacima oko 100.000 – 300.000 ljudi) napuštali svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu i odlazili u njima tada nepoznatu Tursku. Teško je procijeniti koliko Bošnjaka danas živi u Turskoj. Neki turski zvanični podaci spominju cifru od oko 2,5 miliona, dok neki izvori smatraju da u Turskoj danas živi i do 6 miliona Bošnjaka.
Pjevao je tada Aleksa Šantić braći Bošnjacima – muslimanima, Bosancima i Hercegovcima:
„Ovdje vam svako bratski ruku steže –
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Poučen užasnim rezultatima političke ideologije „krvi i tla“, koja se početkom 90tih godina prošlog vijeka, kao razarajući virus, proširila – ne u krugu njemačkih „arijevaca“ (oni su već odavno bili ušutkani: ruskim kaćušama, britanskim avionima, američkim tenkovima, partizanskim jurišima itd.), već u krugu takozv. srpske intelektualne elite u Beogradu, vrlo je moguće, da bi danas Aleksa Šantić upravo bosanskohercegovačkim Srbima zapisao:
„Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
neće vas grijat ko što ovo grije;
grki su tamo zalogaji hljeba
gdje svoga nema i gdje brata nije“.

Epidemija virusa „krvi i tla – mutirajući u posebno zarazan oblik pod nazivom „svi Srbi u jednoj državi“, koji je svoje ubojito dejstvo pokazao na terenu – u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, do današnjeg dana nije zaustavljena, a ovih dana ponovo prijeti da se proširi na područje manjeg entiteta države Bosne i Hercegovine.

I kao što za Hitlera i njegove naciste nije bio provodljiv Rajh (Reich) sa svim Nijemcima u jednoj velikoj arijevskoj državi, još će manje biti provodljiv srpski Rajh, sa svim Srbima u jednoj velikoj srpskoj državi, bez obzira da li se na čelu kolone srpskih – ovim virusom zaraženih – običnih smrtnika nalaze tadašnji Miloševići i Karadžići ili današnji Vučići i Dodici.

Prije izbijanja rata, u Hrvatskoj je 1991. živjelo skoro 600.000 Srba – činili su skoro 13% posto ukupnog stanovništva, a danas je njihov broj spao ispod 200.000 (oko 4,5% ukupnog stanovništva).

Ne želim ovdje nipošto umanjivati razarajuću ulogu hrvatske varijante virusa „krvi i tla“, koji je tada u Hrvatskoj mutirao u posebno zarazan oblik „svi Hrvati u jednoj državi“, ali svi validni podaci „dobronamjernih laboratorija“ danas unisono dolaze do zaključka: srpski narod u Hrvatskoj najvećim dijelom je decimirao i uništio upravo virus „svi Srbi u jednoj državi“.

Sjećamo se svi, koji smo tih 90tih godina bili punoljetni, masovnog zbjega srpskog naroda iz Hrvatske u pravcu Beograda. Niko tim ljudima tada nije zapjevao, da ostanu – na njihovim vjekovnim ognjištima – u Hrvatskoj, koliko god to u tom datom istorijskom trenutku bilo teško, jer podsjetimo se – preživio je srpski narod u Hrvatskoj čak i Pavelićevo vrijeme i rasne zakone Mile Budaka. Preživio bi srpski narod u Hrvatskoj na kraju 20 vijeka i smrtonosni virus „krvi i tla“, koji je u Hrvatskoj 90tih godina ponovo mutirao u posebno zarazan oblik „svi Hrvati u jednoj državi“, preživio bi srpski narod i sve vojne „oluje“ i sve političke bure, sve bi to srpski narod preživio, ali su ga finalno, sa lica zemlje Republike Hrvatske, “otpuhali“ oni, koji su mu se tada predstavljali kao najiskreniji zaštitnici njegovih vitalnih nacionalnih interesa, šireći epidemiju virusa „krvi i tla – mutirajućeg u posebno zarazan oblik pod nazivom „svi Srbi u jednoj državi“.
Danas u Hrvatskoj – u prazno – zvone stihovi pjesnika Šantića:
K’o pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Prije rata – agresije Srbije i Hrvatske na tada međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu, u ovoj zemlji naših djedova je živjelo oko 1.400 000 stanovnika srpske nacionalnosti (oko 32% sveukupnog stanovništva), da bi njihov broj samo dvadesetak godina kasnije– po popisu iz 2013. godine – bio umanjen za čak 350.000, što je ravno ukupnom stanovništvu dva grada veličine Banja Luke. Vrlo je moguće, da se u zadnjih 7 godina ovaj proces decimiranja stanovništva nastavio istim ubrzanim tempom, što bi i najlošije učenike matematike dovelo do vrlo jednostavnog zaključka, da je u periodu od zadnjeg popisa stanovništva – do danas – stanovništvo srpske nacionalnosti veličine još jednog grada, kao što je to Banja Luka, napustilo Bosnu i Hercegovinu i uputilo se u pravcu: Beograda, Beča, Minhena, Londona, Melburna…

Od kraja rata, državljani Bosne i Hercegovine, koji su (kao i ja) rođeni u familiji bosanskohercegovačkih Srba, uglavnom nastanjuju Republiku Srpsku, u kojoj čine oko 81,51% stanovništva, nakon što je RS – za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini – etnički očišćena od stanovništva bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Sa druge strane, prema popisu iz 2013. godine, bosanskohercegovački Srbi čine samo 2,5% od ukupnog stanovništva na području Federacije BiH, što je mnogo manji broj nego prije rata.

Na primjeru mog rodnog grada se vrlo jasno vidi, da je na području tadašnje Opštine Mostar 1991. godine živjelo oko 25.000 hiljada građana srpske nacionalnosti – čineći time oko 20% ukupnog stanovništva. Danas, još samo par hiljada (nekonstitutivnih) mostarskih Srba – u gradu pjesnika Alekse Šantića – održava vatru djedovih ognjišta, dnevnom rutinom nacionalne manjine, noseći vrlo često na „reverima“ mostarske svakodnevice obilježje građana (ne drugog nego) trećeg reda.

Moja pokojna majka, Jelena Šotrić, koju su u Mostaru svi zvali Lela, se krajem 20. vijeka – kao predstavnica Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine – sve do svoje smrti – između ostalog – aktivno zalagala i za povrat građana srpske nacionalnosti u njihov rodni grad Mostar. Međutim – na njenu žalost – stanovi i kuće članova familije i mostarskih prijatelja su – nakon što bi majka ulagala dosta rada i truda (oko administrativne procedure sređivanja dokumentacije u skladu sa povratom nezakonito prisvojene imovine mostarskih Srba ) najvećim dijelom – nakon prijema ključeva – preko noći mijenjale vlasnike – ovaj put legalnim zakonskim putem, od strane „povratnika“ – mostarskih Srba – prodavane su za čvrste devize, a bivši Mostarci su s ovim novcima (u najboljim slučajevima) kupovali puno manje vrijedne nekretnine u Srbiji, Crnoj Gori itd.
Danas kroz mahale njihovog mostarskog djetinjstva – u prazno – ječe pjesnikove riječi:
Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k’o što ovo grije, –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…

Ne želim ovim tekstom analizirati i sve druge katalizatore današnje „epidemije“, kao npr.: geo-političke interese Ruske Federacije (visoko poštujem njen suverenitet), geo-političke interese Sjedinjenih Američkih Država (visoko poštujem njihov suverenitet), a još manje želim analizirati i druge strateško-privredno-političke interese ostalih međunarodnih faktora, među kojima su između ostalih npr.: Kina, Turska, Njemačka (visoko poštujem njihov suverenitet) itd. Svi ovi faktori – neki više, neki manje – naravno imaju uticaj ne samo na ovu „epidemiju“ nego i na mnoge druge „epidemije“, koje su kroz istoriju kucale na vrata Bosne i Hercegovine.
Poznato je, da je naš bosanskohercegovački imunitete danas toliko oslabljen, da je dovoljno, da se negdje u svijetu neko samo zakašlje, da Evropa dobije samo laku prehladu, a da već ubrzo nakon toga Bosna i Hercegovina leži – sa teškom upalom pluća – na intenzivnoj njezi.

Srbijanski književnik Filip David ovih dana – na ovu temu – kaže: “Ako se 90-ih vjerovalo da se oružanom silom mogu mijenjati granice i ostvariti projekt svi Srbi u jednoj državi, što je dovelo do mnogih tragedija, patnji i zločina, ali i prividnog poraza takve politike, sada je to zamijenjeno paternalističkim odnosom zemlje matice, Srbije. Sve srpske zajednice u ovom dijelu svijeta trebaju djelovati jedinstveno, po uputstvima i pod kontrolom matične države, umjesto da postanu primjeri suradnje, kulturnih razmjena i boljeg razumijevanja, manjine se tako pretvaraju u izvore nestabilnosti, podgrijavanja starih i nastajanja novih sukoba.
Strašno je što se ovakve stvari ponavljaju kada znamo, do čega je dovelo “događanje naroda”, u što se pretvorilo i koliko je nesreće donijelo svima, uključujući i dobrom dijelu baš srpskog naroda. Na ovim našim prostorima svaka homogenizacija na rasnim, etničkim, nacionalnim ili vjerskim osnovama opasna je, veoma uznemirujuća i obično se završava u potocima krvi – zabrinut je Filip David.

Ja ovih dana razmišljam i pitam se, kako bi jedan Aleksa Šantić, koji je (kao i ja) rođen u familiji mostarskih Srba, danas reagovao na epidemiju virusa „krvi i tla – koji ponovo mutira u posebno zarazan oblik pod nazivom „svi Srbi u jednoj državi“ i koji se ogleda u viroznim simptomima tipa npr.:
(…) „Goodbye BiH, welcome RS-exit“,
(…) „za 60 dana se vidimo, vjerujem da ćemo biti u onome što sam na početku rekao,“
(…) „Krize će nestati, kada nestane BiH“,
(…) „RS i srpski narod nemaju šanse u BiH“,
(…) Narodna skupština Republike Srpske obavezuje predstavnike Republike Srpske u institucijama BiH da obustave donošenje bilo kakvih odluka u organima BiH do usvajanja Zakona o prestanku mandata stranih sudija,
i tako dalje – u nedogled…

Da li bi Aleksa Šantić, da je kojim slučajem (kao ja) doživio početak ove 2020. godine podlegao virusu „svi Srbi u jednoj državi“ ili bi jasno i glasno zapjevao:
Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k’o što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Ja nemam pravo da govorim u ime mrtvog Šantića, koji i dalje živi u većini Bosanaca i Hercegovaca, ali ja imam pravo da govorim u svoje vlastito ime, imam pravo da govorim Šantićevom poezijom, koja je puno više od poezije i koja – između ostalog – artikuliše i moj identitet, moje opredjeljenje i moju pripadnost Bosni i Hercegovini, koju Šantić (kao i ja) smatra ne samo svojom domovinom, nego i u potpuno istom obimu i domovinom: Bošnjaka, Hrvata, Albanaca, Roma, Jevreja i svih njenih ljudi.

Bosanskohercegovačkim Srbima bih želio poručiti, da danas ipak nije sve tako crno i izgubljeno, kako bi im možda ova aktualna epidemiju virusa „krvi i tla – koji ponovo mutira u posebno zarazan oblik pod nazivom „svi Srbi u jednoj državi“ – mogla izgledati.

Dragi Srbi, ostajte ovdje u Bosni i Hercegovini, zemlji vaših predaka – ostanite mirni, uopšte nemate razloga za paniku.
Virus „svi Srbi u jednoj državi“ nije zarazan, niti je smrtonosan, ako njegujete osnovnu ljudsku higijenu i redovno perete ruke nakon kontakta sa svima onima, koji svoje bolesne „velikosrpske“ ambicije žele zalijevati vašom krvlju i koji svoje lično bogatstvo i dalje žele (nesmetano) množiti vašim životima.

OSTAJTE OVDJE
Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k’o što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše.
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
K’o pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat’te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na nijemom polju gdje vas slava sreta!
Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.
Ovdje vam svako bratski ruku steže –
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.
Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k’o što ovo grije, –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…
Aleksa Santic (27.05. 1868. – 02.02. 1924)

PS:
Sahrana pjesnika Alekse Šantića okupila je do tada nezapamćen broj Mostaraca. Mnogi njegovi sugrađani željeli su da odaju počast svome pjesniku. Zato je njegovo tijelo iz kuće Ćorovića preneseno u Srpski dom kako bi svi mogli da se pozdrave s Aleksom.
Dopisnici listova i časopisa iz Mostara pisali su da je cijeli grad bio zavijen u crno.
Na kućama i Opštinskom domu bile su obješene crne zastave.
Dok je cijela Hercegovina došla da isprati Šantića, ni jedan zvanični predstavnik iz Beograda nije prisustvovao sahrani.

Iako je bio član mostarskog odbora „Prosvete“, niko iz Akademije nauka ni prosvjetnih udruženja, niti Ministarstva prosvjete nije došao na sprovod.
Bez obzira na to, narod ga je volio. Članovi Srpskog pjevačkog društva „Gusle“ i hrvatskog „Hrvoja“ iznijeli su sanduk s njegovim moštima iz Doma. Njegovo tijelo prošlo je kroz cijeli Mostar, a povorci su se pridružile hiljade ljudi. Sve radnje su bile zatvorene, a Srbi, Hrvati i Bošnjaci izašli su da posljednji put pozdrave pjesnika.
Sa minareta Cerničke džamije mujezin je otpjevao posljednju molitvu praštanja. Povorka je trajala pet sati.

Alekse Šantića je sahranjen na pravoslavnom groblju „Bjelušine“ u Mostaru.
Moje bake i djedovi su sahranjeni na pravoslavnom groblju „Bjelušine“ u Mostaru.
Moji roditelji su sahranjeni na pravoslavnom groblju „Bjelušine“ u Mostaru.
Mostar ostaje ovdje – kao i Sarajevo, kao i Banja Luka – u Bosni i Hercegovini.

Autor: Sergio Šotrić

 



« (Previous News)



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *