O svemu ponešto: Čovječe! Malen li si, premalen…

Te godine, zimsko jutro nas je počastilo najdebljim pokrivačem od snijega, što pamtio je naš Grad. Prije toga smo godinama čekali da snijega napada dovoljno, kako bi što prije napravili Snješka Bijelića, stavili mu mrkvu kao nos, i dva komadića ćumura da budu mu oči. Divili mu se satak dva, a onda bi se naš Snješko, zbog kiše, pretvorio u bljuzgavicu.

Ovaj put je bilo drugačije, izgledalo je kao da se nebo sa svim oblacima bijelim spustilo na zemlju, i gledajući kroz prozor, poželiš skočiti u taj paperjasti mekani snijeg i valjati se u njemu do iznemoglosti. U stvarnosti je bilo drugačije. Toliko čak drugačije, da tu paperjastu bijelu snježnu idilu prozvali su, “Elementarna nepogoda”.

Čovječe Malen li si, premalen…

Sve si izmislio, i robote i rakete, kloniranu ovcu Doli, i auta na struju, nove neke religije i opojne supstance, suvremena oružja i serum protiv starenja…

Udario si na Većeg od Najvećeg, Ti, mislio da svijet ti je pod nogama. A vidi te sada, paperjasti mekani nježni snijeg, za kojeg mislio si da i njegov si gospodar dok lomiš ga pod skijama elitnih skijaških staza, zarobio te, da ni koraka napraviti ne možeš. Tebe velikog i nadmenog, obični nježni snijeg, što čašom vruče vode pobijediti možeš,vezao ti ruke. Ne možeš, kada ti misliš da možeš, nego kad on odluči da se otopi i preseli u neki drugi dio svijeta .

Bilo je nešto dobro, te zime kojoj dali su ime “Elementarna nepogoda”. Naučili smo dobro lekciju, kao najvažniji kontrolni od kojeg zavisi zaključna ocjena na kraju školske godine, lekciju koja trebala je promijeniti nas na bolje, za trajno. Naučili smo, kako jedni bez drugih teško možemo naprijed. Neko je imao najskuplji mobitel a neko struju u stanu da se isti napuni, jedni su imali dobre termos boce a drugi vruću vodu i čaj za njih, jedni svijeće kad nestalo je struje a drugi šibice da se mogu upaliti…

I svi smo bili kao jedno, uz vruće uštipke i praćenje vremenske prognoze, na svako pola sata. Obećavali i sebi i drugima, kako u nevolji smo složni i dišemo kao jedno, da takvi ćemo ostati, i kada prođe ta zima, odlikovana imenom Elementarna nepogoda.

A onda je snijeg odlučio otopiti se i preseliti u neki drugi dio svijeta, a kako snijeg se topio tako su se istopila naša obećanja i spoznaje da, maleni smo i premaleni.

I opet utrka… Nafta, zlato, nuklearno oružje, mržnja, osveta, ljubomora, ratovi, izbjeglice, poplave, požari, vlast, moć, nadmoć… Hej, stani, uspori čovječe!

Korona virus!

Od šišmiša, ili nekog dobro plaćenog čika Baltazara?

Nevažno! Nevidljiva smrt, sije strah, ali i lekciju! Onu istu lekciju, koju zaboravili smo kada otopio se snijeg. Nema povlaštenih! Koliko ti je samo papira trebalo, pečata i notara, garancija i bankovnih kartica, da ostvariš svoj život, tamo blizu Eiffelovog tornja, podnožja Švicarskih Alpi, ili prelijepog Milana. Gradove čežnje, nevidljiva smrt pretvorila je nijeme ulice kojima ne korača skoro niko. Koliko smo bili daleko jedni od drugih, po boji kože, obliku očiju, nacionalnoj kuhinji, religiji, debljini novčanika, jeziku… A vidi nas sad… isti nam je strah, ista nada. Isto izlazimo na balkone, šaljemo spasiteljima u bijelom, srčane aplauze i najbolje želje da izdrže, i da nas spase. Plačemo za Talijanima kad vjerujući u pobjedu pjevaju svoju himnu. Njihova himna tada postaje i naša himna, i sve himne ovog svijeta, pa i ova naša kojoj dali su muziku ali ne i tekst, odliježe prkosom i snagom, ljubavi i jedinstvom, poput najačeg oružja protiv nevidljive nemani, što nazvaše je Korona.

Vidi nas, zatvorili nas u neke granice, a vezali srcem. Različita nam boja kože ruku, ali isti strah dok grabimo ulje i brašno s polica trgovina. Toliko različiti a toliko isti. Ne pričamo istim jezicima, ali se pogledom razumijemo. Boje očiju nam različite, ali u njima isto piše, briga zbog radnih mjesta i manjka respiratora. Strah da nevidljivo oružje ne pokuca na vrata naših starih roditelja. I padaju sad, podijeljeni punktovi za EU državljane i one koji to nisu. Nevidljiva smrt, ruši granice, Šengen, ulazi bez garantnog pisma gdje god zaželi, i podsjeća na lekciju koju zaboravili smo one godine, čim otopio se snijeg . Nema povlaštenih ! Nema malih i velikih, onako kako ti si ih podijelio !
Ovaj put, nauči i ne zaboravi.

Čovječe! Malen li si, premalen…

 






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *