Priča obogaćena nemirima

Dvadeset šesti dan kako sam se zaključala… Onu kutiju bromazepama čuvam u šteku. Neka je za crne dane. Još mi nije dogorilo.

Da je sve ko i obično ja ne bih sad gledala televiziju.
Bilo je čini mi se i luđih situacija, a nekako je bilo vedrije. Ovih dana redovno slušam vijesti i svaki dan isto kažu.
„Umro stariji muškarac iz Banja Luke od posljedica virusa”. Ne mogu a da se ne zapitam da li se to stvarno dešava ili nam jednu istu vijest serviraju svakog dana „Ko novu”?!

Cijeli svijet kao da se uplašio od siline ovog virusa. Riješio je da povuče ručnu. Da malo napravi pauzu,,, da zastane.

Svjetski moćnici od silnog iznenađenja ko da ne znaju šta rade. Jedni drugima šalju avione i kamione nekakve pomoći. OK razumijem solidarnost… Ko valjali smo jedni drugima ali!!!!! Problem je tek nastao.! Zar baš ništa nemamo??? Ako smo svi u istom problemu i nećemo moći izaći na kraj,,, ne kontam čemu utrkivanje da se nešto pokloni!!! Je li nam stvarno neophodno baš sve što se poklanja? Shvatam da nema respiratora, ali da nema maski, rukavica, toalet papira…. Bar za jedan mjesec u rezervi,,, ne shvatam! Al poklonu se u zube ne gleda.

Stalno sam u kući pa sam počela da se navikavam na TV program. Odavno nisam imala priliku da gledam dva filma dnevno ko sad.
Čovječe,,,, kako glumci znaju da vole. Gledam ga kako pazi na njenu torbu…. kako pažljivo pruža ruku da je podigne. Imam utisak da i torba malo od uzbuđenja zastenje. Sve je nekako lijepo, romantično,,,, i kad nisu sto posto dezinfikovani umiru od smijeha,,,,, Gledam, i sjetim se: Eto zato sam ja uvijek i željela život ko na filmu!

Završi se ova ljubav za sat i po poče drugi film. Ovaj put „Igmanski marš”. Nisam ga odavno gledala pa se opet zavalim na krevet… Gledam film i ne vjerujem. Svaki dan nam govore:
„Budi heroj sjedi kući!”…. Ovi su se bukvalno otimali kome će prvo odsjeći smrznute ekstremitete. Eeee ljudi moji kako su se nekad noge odsijecale!! Horski se pjevalo. Gdje nestade to herojstvo, što bi neki nazvali i kur****?!!

Mi danas nismo u stanju preležat dan., ne raditi ništa, čitati, gledati TV,,,,, Sve nam je teško, osim kritikovanja.

Kako je krenulo advokati i psihijatri postat će deficitarno zanimanje. Ko dočeka kraj ovog ludila pametan i sa osmjehom na licu. E taj će biti pravi heroj! Mi ostali ćemo jedni drugima da čangrizamo po cijeli dan.

Nije nikakvo čudo što je porasla stopa porodičnog nasilja. Nikakvo čudo neće biti ako poslije svega poželim otići na nekoliko seansi kod psihologa. Malo pažnje svima prija. Neka i ovaj moj kofer zatreperi od dobijene pažnje i uzbuđenja.

A virus se primirio. Daje nam lažni osjećaj sigurnosti. Kao sigurni smo,,, sve je bila laž. Svijet je malo zakočio ni zbog čega!

Sutra je slava.. Negdje oko slave sjetim se onog praška iz konzerve koji kad pomiješaš sa vodom i ispečeš treba postati ukusna patišpanja ili bar kora za kolač. Dobro neću reći koliko je to smrdielo od silnih instant vitamina. Recimo da je imalo specifičan ukus i da smo taj kolač mi djeca rado zaobilazili. Stariji bi nas ubjeđivali da je on bogat vitaminom B i da zbog toga tako miriše. Nije pomagalo! Uglavnom su ga stavljali na tanjir, u jedan ćošak, da popuni prazninu.

Sjetim se sarme i pite od Ikara. Sreće kad se Ikar nađe na spisku namirnica koje imamo. Dugo vremena je to bilo jedino meso koje smo viđali. A sad evo puna kuća, i opet slava,,, a ja u dilemi!!! Spremati se ili se ne spremati?!!

Kinezi kažu da su sad napokon shvatili šta im treba u životu… Šta im je bitno. Sjećam se i ja sam to isto pomislila. Jednom malo prije nego što se zaratilo, a drugi put po završetku rata.


„Jebem ti želje i kad mi se ostvare.” Nisam ni sanjala da ću biti zaglavljena u ovom fantastičnom-hororu.

Teško nam je što se ne radi. Još je gore ako slučajno moramo na posao. Problem je što vlasti brinu, još veći problem je što smo prepuštenu sami sebi. Muka je sa djecom jer ne idu u školu, problem je kad imaju da odrade nešto za zadaću. Problem je i što će neko drugi da nam kupi i donese sve što nam treba. Problem je što nam više ništa nije potrebno. Problem je i sunce koje grije, a kada padne kiša i ona će brzo da nam dodije…

Ponovo sve radimo naopako. Umjesto da se posvetimo jedni drugima, sad kad ne radimo,,,, napokon imamo dovoljno vremena. Naša pažnja je otišla u kontra smjeru. Posvetili smo se traženju „dlaka u jajima.”

Sjećam se onih kriznih godina, kad u kući nije bilo skoro ničega. Uvijek smo spremali nešto,,, nadali se skorom susretu,,, Radovali se jedni drugima….. I kad se pucalo, bombardovalo i bilo vanredno. Nikada nije bilo ko sad!

Neka čudna letargija me obuzela. Paukovim nitima ispleli smo mreže i zaštitili se u mala privatna utvrđenja. Ko da smo Bože mi prosti postali gomilice ničega koje vegetiraju odvojeno svaka u svome ćošku.

Plašim se da ovo nije nikakvo otrežnjenje, već samo još jedna bitka.

 

(Stanislava Šakota)






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *