O svemu ponešto: Život u cirkusu

U zraku se osjeća miris straha. Onaj isti miris što početkom devedesetih naslučivao je zlo.

Hoće li biti opet rata?

A zar nismo već u ratu? Zrak miriše na ogorčenost i već jednom ispričanu priču, koja bila je pogrešna za sviju nas. Priču u kojoj svi smo ispali gubitnici, na ovaj ili onaj način.

Prošao je mjesec karnevala, i vrijeme je da se maske odlože do slijedeće godine. Ili još bolje, ovogodišnje maske baciti, a za karneval slijedeće godine kupiti još bolje. Kupiti maske pravednika i poštenjačine, pod njima sakriti svoje pravo lice, i pričati o apsurdu mržnje i o blagodati istine.

Cirkus! Nisu nam rekli da zemlja nam se zove Cirkus, gdje za jeftine predstave plaćamo skupe ulaznice, i gledamo klovnove u cirkuskoj tački/ točki što zove se Parlament, Skupština, Sjednica Vlade…

Nagradimo ih slabašnim aplauzom ako uspiju nas barem malo oraspoložiti, ili ispratimo glasnim zvižducima za nezanimljivu reprizu jeftine predstave. A njima svejedno. Debelokošcima nevažno, aplauz ili zvižduk, važno je da smo platili ulaznice od naših para, iz mršavih novčanika. Pare, njima su važne pare, za koje prodali su i čast i državu.

A kada takvi ti prodaju državu, onda ono što od nje ostane, zove se Cirkus s jeftinim predstavama…

Njih dvojica, nedaju se!

Možeš ih zvati Lolek i Bolek, eto tako ću ih zvati, da ih iz ove moje priče, cirkusanti ne prepoznaju i ne požele im samljeti dušu. Jer ne vole cirkusanti, glavni likovi iz tačke/ točke što zove se Skupština, Parlament, Sjednica Vlade ovakve poput njih dvojice…

Stani! Mi nismo kukavice!

Požele li Loleku i Boleku cirkusanti samljeti dušu, zar ćemo gledati? Spustiti glavu i praviti se da ne vidimo? Čuvati svoju glavu i ne reći Dosta!
Jednom smo to napravili, početkom devedesetih…

Povjerovali cirkusantima, da rade najbolje za nas. Uvjerili nas da možemo se gledati jedino preko nišana tada, a jedino “preko oka” sada.

I zato, oni nisu Lolek i Bolek!

Oni su Home i Dovla. Cirkusanti teško mogu skontati ovakva imena, jer oni ne znaju da asfalt s naših ulica iznjedrio je šatrovački jezik, što naša imena nekako smiješno je isprevrtao.

Osim što su ih obukli u različite uniforme, i razdvojili ih rijekom, ništa se između njih po srcu i osjećaju nije promijenilo. Jest da Home je imao zadatak da puca na Dovlu i njegove , isto kao što i Dovla je trebao pucati na Homea i one oko njega.

Da su se njih dvojica pitali, niti bi rijekom granice pravili, niti bi se u te uniforme oblačili.

Nisu čekali ni mir ni primirje. Pošli jedan prema drugome. Kad jeftina loza ili PTSP učini svoje, pođeš i kontaš: “Pucaj ! Hapsi, samo da se vidimo nakon toliko vremena.”

Nisu plakali kad su se vidjeli, nije muški suzu pustiti. Samo se nisu gledali kako prije, tako ni tada, ni sada… ni preko oka, ni preko nišana.

Preživjeli obojica. Izgubili dosta toga, ali ostala im duša ista. Ostao tabijat, kavga, na oči za oči, ali ne mogu jedan bez drugog dugo. Najviše heftu.

Našli se preključer, na kafi, poslije skoro dva mjeseca. Prvo je Home napao konobara, jer prska nekom dezinfekcijom oko njih po stolovima. Onda je Dovla psovao i državu i Korona virus jer ne može prodati trešnje, niko ih neće, na tržnici u Tasovčićima. Pa je Home naručio pivu, iako u vrijeme Ramazana kaže odlučio je ne piti. Pa su se posvađali oko toga, ko je najbolji autolakirer u gradu.

I onda onako ljuti i pripiti, dogovorili da sutra idu zajedno u Žito u ribu…

Cirkusanti su prodali našu zemlju i na mjestu gdje bila je, razapeli svoj su Cirkus. Klovnovi što u jeftinim predstavama pričaju o poštenju i pravednosti. To su oni što rekli su da trebamo se gledati preko nišana i preko oka.

Ne više! Za njihove jeftine predstave, ne plaćamo više ulaznice. Radije ćemo na “fuka” s Dovlom i Home i s onima što njima slični su.

 



« (Previous News)



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *