Bosanski brdski konj može što nijedna mehanizacija ne može

Krdo bosanskih brdskih konja u selu Vrtoče, na imanju Zorana Radoševića, presudno je za spas ove vrste ugroženih životinja od izumiranja.

Od 150 sačuvanih primjeraka u cijelom svijetu, svaki četvrti konj ove pasmine živi na Zoranovoj farmi nadomak Bosanskog Petrovca.  Koliko su izuzetni njegovi riđi ljubimci, toliko je neobičan i njihov vlasnik. Kada je ovaj mladi povratnik prije desetak godina izgradio prvo etno selo u ovom dijelu BiH, priznaju mještani, mnogi su pomislili da je „malo ćaknut“. Danas je njegovo imanje jedna od glavnih turističkih atrakcija u Unsko – sanskom kantonu.

Zoran Radošević kaže da se i bosanskim brdskim konjima, kao i izgradnji etno sela, posvetio iz čiste ljubavi i ćeifa, mada priznaje da njegova mala ergela ima veliki turistički potencijal: jednog dana kad se, ako bude sreće, sve kockice poslože.

– Da bi to postala prava turistička priča, treba još puno rada i ulaganja, ali o tom po tom. Za sada ih držimo samo da ih spasimo od izumiranja. Prve konje bosančiće kupili smo od propale ergele „Borike“ kod Rogatice prije godinu dana. Bili su gladni i napaćeni, ali izdržljiva je to vrsta – kaže Zoran Radošević.

O izdržljivosti ove autohtone balkanske pasmine konja, kojih je na ovim prostorima nekad bilo pola miliona, a sada su spali na svega 150 primjeraka u cijelom svijetu, svjedoči i činjenica da je Austrougarska vojska u Prvom svjetskom ratu bosanske brdske konje proglasila najboljom vrstom vojnog konja.

Vrijedni radnici

Proslavili su se i kao vrijedni „radnici“ na izvlačenju drva iz šume, pa i danas šumari znaju reći da „bosanski brdski konjić može, što nijedna mehanizacija ne može“.

Zoranove prelijepe „bosančiće“ nismo zatekli u šumi, nego na ispaši u selu Vrtoče, pored, zbog korone zatvorene, mjesne osnovne škole.

Na putu na kojem se nižu idilična, ali oronula i zakorovljena krajiška sela, prizor njegovanih, zdravih i razigranih konja i ždrebadi, djeluje gotovo nestvarno.

Neđo Basta, „čobanin“ zadužen da pazi na njih, pozvao nas je da im slobodno priđemo.

– Mirni su i dragi, kao djeca, nemate se čega bojati. Vidi se da ih gazda dobro pazi – veli Neđo.

Spasavanje pasmine

A gazda objašnjava da ih ima 40 i da svaki od njih, do najmlađeg ždrebeta, ima uredne papire, provjeren pedigre i upis u matične knjige. Trošak je to, i veliki posao, ali i jedini način da se bosanski brdski konj sačuva od izumiranja.

– Uz Envera Žigu, koji je jedan od pionira očuvanja ove pasmine, u svemu mi je najviše pomogao Slovenac Anton Dolinšek, poznati hipolog i veliki ljubitelj bosanskih brdskih konja, koji danas ima ergelu u Sloveniji i koji je mnogo uradio na spasavanju ove pasmine – kaže Radošević i dodaje da je Dolinšek, iako Slovenac, predsjednik Međunarodnog udruženja uzgajivača bosanskih brdskih konja.

Tako je na Veterinarskom fakultetu u Ljubljani uspostavljen i uzgojni program za očuvanje bosanskog brdskog konja.

– DNK za malu ždrebad sa mog imanja rađen na na Veterinarskom fakultetu u Ljubljani. Sve je provjereno i o svemu se vodi računa, između ostalog i o tome da ne dođe do incesta, kako bi se pasmina sačuvala – kaže Zoran Radošević.

Bosanski brdski konj je jedna od najstarijih autohtonih vrsta na Balkanu i daleki je potomak divljeg konja tarpana. Po međunarodnoj klasifikaciji spada u red ponija, jer naraste do oko 140 centimetara visine, odnosno do 400 kilograma težine.

Nisu aristokrate, nego prijatelji seljaka

Bosančići nisu konji za trke, niti spadaju u konje „aristokrate“, pa se ne mogu prodavati za basnoslovne sume, poput engleskih punokrvnih, arapskih ili firzijskih konjaIpak, za Zorana Radoševića oni imaju posebnu vrijednost, jer svjedoče o načnu života, kojim su živjeli njegovi preci, u vrijeme kada je konj bio najbolji prijatelj i najvjerniji saradnik čovjeka seljaka.

Stoga planira da njegovi konji imaju posebnu ulogu u budućem centru za očuvanje i njegovanje tradicije, koje namjerava da formira na svom imanju.






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *