Ukinuli mu penziju

“Molim Vas, gdje stoji prašak za pecivo, ne mogu ga pronaći?”

“Tamo! Dvije police iza, pa na desnu stranu skroz na dnu!”

Bio je to, onaj najubitačniji odgovor, koji možete dobiti od prodavačice u ogromnom tržnom centru, kojoj se ne da hodati, nego dignutom rukom i uperenim prstom pokazuje u smjeru svega, samo nigdje na vidiku praška za pecivo.

Vidi njega. Vidi Mikija. Nisam ga vidjela sve ove godine. Zakosatio, smršao, upalo lice i umoran pogled. Samo gleda, ne kupuje ništa. Pogled željan svega, a prazan džep. Barem dušu da nahrani, kad stomak ne može. I stid, zbog isprane majice, i ispalog zuba jedinice.

“Gdje si Miki, prijatelju sve ove godine? Radiš li igdje, jesi se oženio?”

“Nisam, ne radim ništa, pedeset i šest godina, operis’o kičmu, kažu star. Ukin’o mi Helez penziju, ono 300 KM što sam im’o, sad nemam ništa. Brao smilje kod jednog, još mi nije platio. Čekam da mi plati, jer ove lijekove što pijem, nisu na listi.”

Još jedan. Još jedan gladni u mojoj Africi gladnih što se Mostar zove. Ponosan da pita, a preslab da preživi, ako mu se ne da. I hajde sada, imaj srca proći kraj Mikija, po teletinu od plećke za tepsije u nedjelju. Da kupiš i sebi i njemu, ne ide ni to. Uvrijedit ćeš ga. I reći će ti da je jučer jeo, i da se baš prejeo dosta mu heftu dana.

“S kim živiš… jesu li ti živi roditelji, Miki?”

“Sreća stara je živa. Imala moždani, evo treća godina na postelji, ali sreća živa jer ima ona penziju. Onu najmanju, ali dobro je. Samo da mi ona ne umre, ost’o bi bez penzije.”

Majka. Za koju više nisi siguran voliš li je, ne zbog nje kao nje, već zbog ljubavi koje nema. Ne može je biti. Ubili je strahom. Strahom od gladi, strahom od isključivanja struje, strahom od ukidanja penzije ako majka umre. I moliš Boga, da poživi je onako staru i uvelu, ne zbog nje, već zbog hladne zime i dogorjele svijeće, kad struju isključe, kad penziju ukinu, kad majka umre…

A nije do Mikija. Nije da neće, već ne može. Kako dobri Meša reče “Rano za kraj, kasno za početak”. Može kopat… reći će oni koji uvijek imaju nešto za reći. Ne može kopat! Ne može se kopat na najjeftinijoj pašteti, a za nešto bolje nema se. Ukinuo Helez!

I reći ćeš sada, neka je,  eka im je ukin’o! A ja ću te pitat, hoće li tvoj život biti bolji i san mirniji, ako Miki sutra ni za paštete one najjeftinije ne bude imao? Hoće li tvoja Iftarska sofra biti bolja i draža ti, ako Miki i dalje samo oči hranio, gledajući pune police njemu najdražeg keksa Domaćica?  Hoće li ti nedjeljni ručak poslije Mise jedanaeske, biti u slast, kad znaš da susjed Miki s prizemlja praznog džepa čeka ponedjeljak i poštara da donese penziju. Onu najnižu, ali dobro je.

A nije do Mikija . Od svoje plate tokara u Sokolu, znao je okrenuti po nekolike ture prije rata u Bajrama. Jednom je nama troma kupio povratne karte Olimpikom do Sarajeva, i sve gore plaćao. I velike ćevape, i boze i maslenice, i žito u Titovoj u onoj poznatoj slastičarni.

“Miki, dobila sam na kladionici pedeset maraka. Preko puta, imaju odlične palačinke, moraš sa mnom da te počastim. Rekla sam prvi koji naiđe, da ga poznajem, častim ga. I ti naišao.”

Karta palačinki kao oba nastavka knjiga Ane Karenjine. Sa višnjom, trešnjom, kokosom, keksom, čokoladom sirom mesom… neiscrpan niz.

“Miki, koju ćeš ti?”

“S marmeladom. Ja sam jedino takve do sada jeo.”

Nije Miki, stigao upoznati ove ostale, iz menija kao obe knjige Ane Karenjine.  Nije mu doteklo, od majkine penzije… a ukin’o mu Helez njegovu… a nije mu još platio onaj što je smilje kod njega brao.

A meni drago. Što uvjerljivo lažem… a on mi povjerovao, da često dobijem na kladionici barem trideset maraka, da sam nekakva nafakali, i da mi je muka od gomile nutele u mojoj palačinki, i da uzme od mene i više od pola što mi je ostalo. A ja naručila sebi namjerno najskuplju… zbog Mikija.

 



(Next News) »



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *