Treći čovjek

Da nas čovjek gleda iz daljine, po gestikulacijama i žarom kojim branimo svoje stavove, pomislio bi da sigurno raspravljamo o ekonomskoj situaciji u zemlji, o predstojećim izborima, o penzija­ma, otkupu stanova, haškom Tribunalu, o svim neizbježnim temama naše svakodnevice.

Ma, jok!

Trudimo se (i to nam uspijeva) ko će postaviti gluplje pitanje!

Meho je tu šampion, sipa ih kao iz rukava:

“Kako se zove mužjak od kornjače? Kako se zove mužjak od vjeverice? Od žirafe? Od foke? Od ajkule?”

E, tu ga već neko zaskače:

“Mužjak od ajkule se zove – morski pas!”

Meho nije obeshrabren tim odgovorom, pa nastavlja:

“Ako u akvariju imaš jednu zlatnu ribicu, kako ćeš znati je li muško ili žensko?”

“???!!!”

“Ubaciš malo hrane za ribe: ako je pojeo – mužjak je. Ako je pojela – ženka.”

Sa zoologije prelazi na fiziku:

“Zašto cigla, kad je bacimo u vodu, ostavlja krugove na vodi?”

Vrelo ljetno popodne, natopljeno maliganima, prolazi u privid­noj sreći i rahatluku – sve dok ne dođe crni čas plaćanja, a onda se tamni oblaci navuku na svačije čelo, jer svako ima neki neplaćeni račun, neki dug, crtu u kafani, cipele sa odvaljenom petom, po­kvarena kola ili mašinu za veš…

Kao što se u snu prizori redaju po nekoj vanzemaljskoj logici, tako i u pijanstvu razgovor prelazi na književnost, pa neko priča anegdotu o Andriću, kako je za konzulovanja u Rimu upoznao turskog konzu­la, koji je bio izvanredno obrazovan, bogat, lijep, s prekrasnom poro­dicom, ali koji se svakodnevno oduzimao konjakom.

Andrić ga je pitao razlog tomu, a ovaj mu je odgovorio:

“Znate, gospodine, čim ja popijem jedno piće, ja sam odmah drugi čovjek.”

“Pa?”

“E, onda taj drugi čovjek kaže: daj i meni jednu i tako une­dogled.”

Meho tu prekida:

“E, pa ja sam onda, u tom slučaju, treći čovjek.”

“Kako to?”

“Ja odmah počnem sa duplom!”

To me podsjeti na susret sa mojim starim poznanikom iz Beograda. Za razliku od ostalih, činilo se da njemu ide bolje nego ikad u životu.

Vozio je neka bijesna crvena kola (da me ubijete, ne znam koja, jer ja kola raspoznajem samo po bojama) i pitao me da li bih mu pravio društvo, ima nekog posla u Novom Sadu.

Ja sam ljuštio špricere u nekom bircuzu dok on nije završio svoje poslove, a onda me je odveo na ručak u jedan restoran gdje smo jeli dvije vrste ribe, biftek u saftu, pogačice sa šunkom, peci­vo sa vanilijom…

Bilo bi glupo da ga pitam kako mu ide, pa sam vario svoje jelo, a on je mene pitao: “Pa, kakav si ti ?”

Slegnuo sam ramenima:

“Ko vremenska prognoza.”

“Kako misliš?”

“Promjenljivo oblačno, s tendencijom pogoršanja i zahlađenjem.”

Sad je bio red da i ja njega pitam, a on mi je kratko odgovorio: “Držim neke tezge na pijaci u Beogradu.”

Bio je već prilično popio, pa je dodao namrštivši se: “Ja sam ti, u stvari, treći čovjek.”

Ja sam se nasmijao: “Je li to aludiraš na onu Andrićevu priču o turskom konzulu?”

Odmahnuo je glavom: “Nikad čuo.”

Tu je razgovor stao, a nije se više imalo ni o čemu pričati, jer smo se već posjećali svih poznanika i prijatelja iz bivšeg života, a da se raspitujem o tome kako je pobjegao iz Sarajeva, bilo bi nepristojno. A i baš me bilo briga – jedino što me je sad brinulo bilo je kako će on, onako pijan, dovesti kola do Beograda.

Pri rastanku mi je rekao: “Pozdravi raju u Sarajevu i reci im…”, zastao je i prevukao rukom preko čela: “Samo ih pozdravi.”

* * *

Sjedio sam sa Zaimom i pitao ga: “Znaš li koga sam sreo u Beogradu?”

Rekao sam mu ime, a Zaim je skočio kao da ga je ljuta guja ujela:

“Pička li mu materina!”

“Nemoj, Zaime, nije on jedini što je zbrisao…”

Iz Zaima je prskala pljuvačka:

“Znaš li ti šta je on uradio u ratu?”

“Pojma nemam.”

“Maznuo je kamion sa humanitarnom pomoći. Ajde-de. Nije ni prvi ni zadnji. Ali, u kamionu je bila i velika pošiljka hrane za bebe. Prodavao je to po skupe pare, ali i to su svi radili. Međutim, kako je hrana nestajala, počeo ju je miješati s gipsom…”

Tek tada mi je sinulo šta je mislio pod onim Treći čovjek. Sjetih se istoimenog filma sa Orsonom Velsom. Harry Lime je u tom filmu umjesto penicilina prodavao brašno.

Sad sam opet mogao da osjetim okus one ribe, bifteka, poga­čica… i sad mi se povraćalo:

Pomislio sam:

“Moj jarane. Ti nisi prvi, ni drugi, ni treći čovjek – ti nisi čovjek.

 



« (Previous News)
(Next News) »



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *