Nada Zovko / O svemu ponešto: Ne sudi mu!

A ko si ti da mu sudiš? Jesi li ikada bio u njegovim cipelama, pa da osjetiš koliko težak korak je kojim on korača? Jesi li se zapitao ikada, kako je spavati sklupčan u ruševini na kraju Grada, dok Mostarska bura kroz kosti probija?

Pusti Rikija!

Dosta mu sebe i svoje boli.

Klošarčina! Narkoman! Lezihljebović!

Treba ih sve do jednog pobiti!

A ja pitam te… hoćeš li se jutrom buditi sretniji, ako Riki zauvijek zaspe?  Hoće li te boljeti cviljenje Rikijeva psa avlijanera, s kojim svaki dan sendvič podijeli, što neko mu kupi…

A Riki… nije bio uvijek ovakav. Pala je granata među njih petoricu. Svi poginuli… samo on živ ostao.

Poslije je govorio… “Svi su oni živi tamo gore… samo sam ja ovdje umro.”

Toliko je žurio da bude im bliži. Prazan pogled od jeftine droge, upali obrazi od jadne hrane.

Nikada Riki ne pita puno. Ako mu i ne daš, poprijeko te ne pogleda. Čak mu drago… da što prije, pridruži se onoj četvorici, što Gore ga čekaju.

Gledam ga prije heftu dana. Čisti podrum. Nečiji podrum. Nije dogovorio cijenu. Koliko god mu daju, njemu dosta. Medo ga čeka. Veliki umiljati pas što ga avlijaner zovu. Sjeo na vanjske stepenice ispred zgrade. Da zapali jednu. Odmiču svi od njega. On sve vidi. Sve zna.

“Ne voli me niko… ja sam sramota za ovaj Grad”

“Ma nisi Riki… boje se Mede, vidi ga koliko je”

“Njega mi žao kad odem. I ona dva štiglića što uhvatio sam proljetos.”

“A gdje ćeš Riki? Hoćeš li i ti za Njemačku?”

“Ma kakvu Njemačku… odo ja Gore, onoj četvorici mojih, što otišli su bez mene… a cijeli smo život bili zajedno.”

Nekada najhrabriji momak u ulici, danas duh koji provlači se a niko ga ne primjeti. Niti primjeti… niti nahrani…

Bolje je hranu u kesi zavezati na dva čvora i baciti nego Rikiju i njegovom Medi odnijeti. Bolje je višak starih haljina iza kuće zapaliti, nego Rikija obući.

Kuneš ga… osuđuješ… zaobilaziš kao najvećeg gubavca… a zaboravljaš da kuneš se u Onoga što je s ovakvim gubavcima družio se i ozdravljao ih.

Zaboravljaš da i Riki je bio nekad, poput tvoga sina… da skupljao je klikere šestoperce, i igrao se partizana i švaba… i da nosio je istu tašnu od prvog do četvrtog osnovne, na oba ramena, na kojoj pisalo je Mirko i Slavko.

Znaš li da je Riki maštao da postane zubar ili pilot. I imao je velike šanse, za barem jedno od ova dva zanimanja.

A onda je pala granata… i Riki ostao sam na ovom svijetu. Spremao se na put tamo Gore… ali uvijek mu bilo žao ostaviti Medu i ona dva štiglića svoja.

Jutros je kiša pala neočekivano. Onaj pravi pljusak, rijedak za naš Grad. Onaj pljusak kojem raduju se svi da ne moraju tegliti šlaufe bar dva dana, i polijevati hadžibeg u avliji da ne sprži ga suša.

Pojavila se i duga. Sa najljepšim bojama, što kad je gledaš,izgleda kao jedan dugi put od zemlje prema Nebu.

“Umro Riki! Pronašli ga jutros mrtvog u onoj ruševini gdje spava!”

Kasnije su rekli… da ostavio je hrane Medi, za barem dva dana. Svoja dva štiglića, namirio isto… i s hranom i s vodom.

Ostavio tabakeru za duhan sa inicijalima pokojnog mu oca, svoju sliku na čijoj pozadini je pisalo JNA 1988, Prilep.., i još jednu sliku izgužvanu od ruka što svaki dan su je držale. Plitvice… ekskurzija… i njih petoro.

 






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *