Intervju: Josip Pejaković

Nova monodrama “Bh. stend-drp tragedy” jednog od najboljih bh. glumaca Josipa Pejakovića (69) svoje premijerno izvođenje imala je zakazano za subotu, 8. juli, u Galeriji Bosanskog kulturnog centra (BKC) u Sarajevu. Povratak Travničana pred publiku dogodio se nakon nekoliko godina pauze, a na scenu donosi priču o svom, ali i životu ljudi koji su živjeli i žive u našoj zemlji.

Pejaković je jedno vrijeme bio pjevač travničke rok grupe „Veziri“. Poslije ga je zamijenio Sejid Memić Vajta, nakon čega se posvetio glumi. Iz Travnika je otišao na školovanje u Sarajevo i na drugoj godini studija postao član Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS). Poslije ispunjenih godina staža u ovoj teatarskoj kući otišao je u penziju. U svojoj bogatoj glumačkoj karijeri proslavio se monodramama “On meni nema Bosne”, “Oj, živote” i “O, izbjeglice”, “Postupi po naređenju”… Igrao je i zapažene uloge u televizijskim serijama i filmovima „Osma ofanziva“, “Gluvi barut”, “Savršen krug”…

Moj stav

Iako je godinama unazad rijetko govorio za medije, u ekskluzivnom intervjuu za „Dnevni avaz“ bard bh. glumišta pričao je o novoj monodrami, stanju u društvu i umjetnosti, svojim ulogama te kritizirao pojedince u BiH.

– Ovo je jedna posebna predstava koja se razlikuje od dosadašnjih jer je moj stav. U drugim predstavama govorio sam u ime drugih ljudi, ali ovo je Josip Pejaković. Ovo je hronologija događaja gotovo od mog rođenja pa do danas, sa spoznajama iz prošlosti, i to onih koje se poistovjećuju s vremenom u kojem danas živim. Uvijek je jedna konstatacija kada historiju posmatraš kao činjenicu, a ne kao švedski sto. Uzimaš samo ono što ti odgovara, a ono što ti ne odgovara odbacuješ jer to nije tvoje. Zbog takvog stanja mi danas imamo nikakav život, jer iz tog prošlog vremena nismo polučili ništa – govori nam Pejaković.

Ko je kriv za takvo stanje?

– Narod, normalno. Ali ne možemo od neukog svijeta koji je izabrao pojedince očekivati nešto drugo. Jer taj narod ne zna za drugačije i vjeruje pojedincu kojeg bira, jer nema vremena da proučava. Da je bogdo ostala Austro-Ugarska ovdje, mi bismo mnogo toga imali. Ovaj narod je stalno potlačen i čezne za slobodom koje ni dan-danas nemamo, i to je moj stav. Da se razumijemo, nema niko pravo da u moje ime govori jer me je pretvorio u nacionalnu manjinu, i ne postoji „Sejdić i Finci“, nego Josip Pejaković.

Očekujete li da se nešto promijeni u vezi s tim?

– Ne, i dok god je ovakva konstelacija, nema šanse da se nešto promijeni i bude bolje. Kako uopće može nekome pasti na pamet da ćemo mi u tom svetom trojstvu izaći na zelenu granu. Mi više nemamo inžinjera, doktora, studenata… Imamo samo Bošnjake, Srbe i Hrvate i to su zanimanja.

Nakon Sarajeva, slijede i Vaša gostovanja u drugim bh. gradovima. Kakve reakcije očekujete?

– Užasno sam rasterećen toga jer govorim ono što je istina, a od istine kad-kad zaboli glava. Ona ne vrijeđa, a ja jednog trenutka kažem: „Samo kreten koji je rođen u Travniku ne voli Bosnu.“ Svi su mi rekli ”prekini više o Bosni, to ti je kontraproduktivno, hajde nešto šega, šala, vicevi o Sulji i Muji”… Ali što su oni mene više nagovarali, pa i u mojoj vlastitoj porodici, ja sam odlučio da jednom sa sobom raščistim i da u grob odem kao čovjek. I da se ne stidim ničega, ali pod uvjetom da stvari nazovem pravim imenom.

Preživio sam 

Dosta pričate o prošlim vremenima, a tokom jednog gostovanja na radiju rekli ste da Jugoslavija nije bivša, nego da je u Vama.

– Ne može biti drugačije jer sve što sam polučio u životu bilo je tad i izbrisati taj period znači da me nema. Mene uglavnom danas ljudi ne razumiju, oni koji su rođeni devedesete godine nemaju pojma ko sam ja i pitaju se: „Šta se ovaj buni sada, ružno mu sada, a onda mu bilo lijepo?“ Ja se ne ljutim na njih i opet kažem samo ”nemoj mi falsificirati stvari”. Evo, recimo, 1975. napisao sam „On meni nema Bosne“ i to neprekidno igram do danas, preživio sam 1980., 1990., 2000., 2010., pa evo i 2017. to se cijeni. Ja nemam nijednog savremenika, svi su pomrli, pa moram sam o sebi pričati.

Iza Vas je bogata glumačka karijera. Postoji li neka uloga na koju ste posebno ponosni?

– Sigurno, to je monodrama „Oj, živote“, u tom individualnom smislu je moja lična karta. Što se tiče kolektivnog, ima nekoliko uloga koje su obilježile moju karijeru, a na prvom mjestu je „Omer-paša Latas“, za tu ulogu sam osvojio Sterijinu nagradu, zatim uloga u predstavi „Dugo putovanje u noć“, pa „Vojcek“… Brojne su TV serije i drame u kojima sam igrao i možda se izdvaja Vojvoda Trivun Drakulić u „Gluvom barutu“, jedna od boljih filmskih uloga, onda uloga u „Osmoj ofanzivi“… Kada počne prikazivanje arhive, tek onda shvatim koliko sam uradio.

Jedan dečko 

O rodnom Travniku uvijek pričate s nostalgijom… 

– Kad sam odlučio da ne idem više glavnom ulicom u Travniku i da nikada više neću proći tom ulicom ako ne vidim nekoga poznatog, jedne ramazanske večeri kada sam se vraćao i odlučio definitivno da ću se držati toga jer nikoga nisam sreo, desilo se nešto. Na mom automobilu je kucao jedan mali dečko i držao u kesi somune te mi je rekao: „Josipe, ti si s mojim babom išao u školu, ponesi ovo u Sarajevo.“ Pa kako možeš ne voljeti nešto takvo? Imaš sto načina da voliš, a samo jedan da ne voliš, potisni to u sebi. Afirmiraj te obične ljude, taj svijet koji te treba.

josip-pejakovic-novo

Prvak ste Drame Narodnog pozorišta Sarajevo, je li Vas tako i tretiraju?

– Umjetnici moga kova su zaslužni umjetnici u Hrvatskoj, Srbiji… Samo mi ovdje nismo to, jer niko ko treba donijeti tu odluku sebe ni vidi u tome. Umrijet ću, a neću dočekati da mi neko potvrdi da sam to što jesam. Šestoaprilska nagrada, Sterijina nagrada, na desetine staleških nagrada, pa nagrada za životno djelo.

Koja Vam je posebno draga? 

– Moj život, to je jedina moja nagrada. Sve sam ih osvojio, a ništa nisam dobio, nikad. Uvijek sam morao daleko biti najbolji da bi mi priznali prosječnost, kako kaže Derviš Sušić, i stalno sam se morao boriti kao u koridi. Možda je paradoksalno, ali je tako. Staleška jedina, iskrena, istinska, velika je Sterijina nagrada i, kada gledaš ko ti ju je dodijelio i u ime čega si je osvojio, ali ovdje to ništa ne znači, pa ni to što sam je prvi donio u Sarajevo.

U penziji ste, ali i dalje aktivni. Kada planirate prestati glumiti?

– To će biti kada umrem, a još nisam odlučio. Ovdje trebam još pojedincima piti krv na slamku, nervirati ih, jer to me održava.

Ima li ponuda za rad na filmu ili televiziji?

– Nema zato što su neki ljudi do te mjere srozali naše zanimanje cjenovnikom da se za naše glumce otimaju Holivud i ostali. Ne zato što im se oni sviđaju, nego zato što u Holivudu rade za te pare koje ovdje daju vodećim glumcima. Tamo za te pare ne mogu platiti statiste, eto, oni su pristali na tu nisku cijenu, ali ja to nikad nisam htio i pristao. Niti u onom sistemu niti sad. Čarobno je da nisam igrao u toj velikoj bh. filmskoj industriji koja se napuhuje do nebesa, jer oni se samo jedne stvari boje, a to je da ću ih odbiti. Ali ja nisam odbio nijednu ulogu i nisam prestao misliti o tome da je, recimo, Danis Tanović veliki reditelj. Ako je dovodio u sumnju ono što je uradio s „Ničijom zemljom“, za koju je dobio i Oskara, nije bilo potrebe. Posljednji film koji je u Indiji snimao također je veličanstven, zato je on velik. Ali ne mislim da je baš sve veliko ono što su drugi radili.

Mislite li da imamo još umjetnika koji su dobri u svom poslu, ali nemaju priliku da se istaknu?

– Imamo, ali šta znači to ako analiziramo stanje umjetnosti kroz, recimo, ansambl NPS-a. Ne može jedna generacija Akademije scenskih umjetnosti samo biti uposlena i bukvalno je njih 90 posto iz jedne generacije. Ko će igrati oca, ko će igrati djeda? Najstariji glumac trenutno je Izudin Bajrović, koji ne može igrati sve, i ostalih nema, nema pedesetogodišnjaka, šezdesetogodišnjaka, nema te snage. Ne mogu stalno da se lijepe ili farbaju brade. Naprimjer, u Narodnom pozorištu u Beogradu ima 90 uposlenih glumaca, u Hrvatskom narodnom kazalištu skoro 100, a kod nas 17. Nesretni rat je uradio to što je uradio. Sada trebamo čekati 20 godina da se taj ansambl generacijski popuni. Imam neko stalno zagušenje koji čini taj unutarnji gnjev.

Džira iz Srebrenice, kada joj je najteže, pjeva

– Pripadam svijetu stradalnika i 10 godina sam ih gledao, snimao, izgradio im na desetine kuća, a nisam ljudima ispunjavao želju i trpao im pare u džepove. Ja sam ljudima palio svjetlo i radio za gotovo bijedne novce. Ne mogu više da se iscrpljujem zarad humanizma, ali sam presretan da je Džira iz Srebrenice dobila kuću, a ona je zauzvrat meni i mojoj porodici poklonila srce. Zahvaljujući našim emisijama, ona iz svoje kuće gleda Memorijalni centar u Potočarima i svoju dvojicu sinova koja su tu ukopana i nepronađenog oca. Moja Džira, naša Džira, majka Kuraž, koja, kada joj je najteže, popne se na drvo i pjeva, e to je ta čarobna mistika moga posla i priča o Bosni – ističe glumac.

Ako prestanem da radim, bit ću najveći bijednik

Kako se odmarate?

– Za to jedino nemam vremena. Na Vlašiću, da kažem, imam kraljevstvo, oko sedam duluma zemlje i objekt, sve što je potrebno. Mogu tu da boravim, da se družim s kim hoću, da nešto napišem, uradim… Ali ne mogu, nemam od čega da živim. Ako prestanem da radim, bit ću najveći bijednik.

Mislio sam da mogu promijeniti svijet

Kako se zdravstveno osjećate, posjećujete li često ljekare?

– Dobro je. Jedino što stoji kao činjenica, neka vrsta žutog kartona, jeste to da sam možda 2000. pretjerao. Onda sam mislio da mogu promijeniti svijet i uvesti red u Narodno pozorište, ali to me je koštalo. Imao sam sreću da me tada liječi i pregleda jedan od najboljih kardiovaskularnih hirurga, zajedno s Muhamedom Spužvićem, i sve dok Muhamed radi, nema problema za moje zdravlje. Možda kada Muhamed ode u penziju, ja ću odlučiti da se više ne bavim ovim poslom. Da li ću umrijeti ili otići na Vlašić, vidjet ćemo.

 






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *