I pad je let

Mnogi će reći, da let je ono najljepše što možeš doživjeti. Kad poletiš, i uzdigneš se iznad prosječnosti, zvijezde su ti jako blizu, ali pogled ti je zamagljen, i ne možeš razaznati, ljude od ne ljudi. Meni je pad mnogo draži, od leta. Kada padneš, od siline udarca razbježe se mnogi, a oni koji ostanu, nekolicina njih, sjajniji su od svih zvijezda što sijale su snažno, kada letio si visoko iznad prosječnosti.

Tako je bilo i sa njim. Za mene, gospodin bio i ostao. Kaže pjesma… “Mali je ovo grad, u njemu sve se zna”. Pa pošto se zna, ja ću zvati ga samo Gospodin. A ti nagađaj, jeli to baš taj, na kojeg ti misliš.

U godinama poratnim kada letio je prema zvijezdama, uz njega takvog poletjeli su mnogi. I radio, i zapošljavao, i pomagao i dijelio šakom i kapom. Kome? Svima, kome trebalo je, ko je pitao a i ko pitao nije. Od dječijih vrtića do ribolovnih društava, kome god zafalilo je, a on mogao, pomogao je. Radnici se kleli u njega, od odličnih plaća moglo se uštediti, čak i povoljan kredit uzeti, pa kupiti stan ili obnoviti roditeljsku staru kuću.

Bilo je to vrijeme kada spomenuti Gospodin, svima s istim njegovim prezimenom bio je “rođak neki daljnji barem”, kada slikali su se svi sa njim, a slike s natpisom “moj veliki prijatelj”, kačili i gdje treba i gdje ne treba.

Gdje god se nešto kulturno i značajno, ili manje značajno dešavalo u gradu, prvi redovi bili su namijenjeni baš za njega, kao glavnog sponzora svega. Bila je čast, imati ga u komšiluku, sjediti u restoranu gdje sjedio je on, pohvaliti se da ti je nekada u ranoj mladosti bio simpatija, ili još bolje, da si baš ti bila njegova najveća ljubav u životu, pa pošto ga ti nisi htjela, oženio neku bez veze, onako reda radi samo da ne ostane sam. Standardna priča. Uvijek poslije nas, neodoljivih ožene prvu koja naiđe, a nikako je ne vole, nego samo zato da ne ostanu sami, naprave sebi tugu od života. Pitam se, šta je teže? Lagati ljude u ovakve priče, ili uvjeriti sami sebe, da je zaista tako…

Ali, nije sad to važno. Nego da se vratim na Gospodina. Gospodina!!! Vrisnu jedna od onih, što mu je bila i rodica, i prijateljica, i tajnica i ljubavnica… i sve po potrebi, kad letio je prema zvijezdama.

“Kakav Gospodin! On ti je propo k’o Grčka! Sve mu banke i oni kojima je dužan bio, sve mu uzeli. Nema ti on više za germe. Ne valja te vidit, da sa njim sjediš.”

Reče jedna od onih, koju od zamagljenog pogleda nije prepoznao, kad letio je prema zvijezdama.

A ja, eto sjedoh neki dan sa njim. I pitam se, sve imao, i sve izgubio, a smiren čak i nasmijan. Ispriča neku anegdotu o Enci Varenom, i nasmija se od srca.

“Oprosti, nije moje da pitam, ali nekako radoznala sam, kako si?”

“Bolje puno nego prije.”

U kontam, evo ga još jedan u nizu od mase ih što je malo puk’o. Sada će mi sigurno nastaviti pričati, o lošoj karmi, duhovnoj obnovi ili o odličnim antidepresivima koji su ga vratili u život.

“Ništa me nije novo snašlo, što nije snalazilo ljude prije mene. Znaš li onu priču o bogatom agi što dok je imao i davao raji, kleli se u njega. Naiđe loš vakat, aga prestade davati, poredao se narod u redu puna ih ulica, vojnik provodi agu a narod ga pljuje. Kaže aga, samo me onaj na dnu reda neće pljunuti. Njega ne poznajem, nikad ga nisam vidio, i nisam mu nikad pomogao. Tako i bi, svi koje je znao i pomagao, popljuvaše ga, samo onaj zadnji nije.

I kažem ti, zašto sam ja bolji danas, od onog age nekad.”

Svaki dan nešto naučim. Nauči me Gospodin ovaj, zašto je pad bolji od leta. Nauči me, da kada padneš, odmagle se oči, i tek onda možeš vidjeti sjaj pravih zvijezda, što malo ih, ali najjače svijetle.

Nauči me Gospodin ovaj

Da i pad može biti let…

Ako poželiš letjeti ovaj put sa pravim jatom.

 






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *