Priče iz brijačnice

Bila je Titina slika na vidnom mjestu. Čim uđeš s vrata, da ti u oči upadne. I plinska peć u ćošku, a kraj nje rešo za kafu. U ćošku drugom, ribarska korpa, i naslonjen na zid ribarski mlat. I puna brijačnica. Neko se ošišao, pa ostao malo još, da progovori koju. Neko se neće ni šišati, nego došao da čuje nešto pametno,i ubije vrijeme. Nekom se žuri da se ošiša, ali nema šanse. Upravo je u toku priča, dosadna meni tada k’o djetetu, skroz dosadna.

“Evo ti mala pare, pa otiđi u Kraš i kupi sebi šta hoćeš”.

Istjeraše me. Nije bila priča za moje uši. Samo sam zapamtila kad rekli su “Nije njemu imao k’o reći kakva je ona, da nije vojnih lica, pola se njih iz grada nebi udalo!”. Raspravu o moralu te “neke” prekide Ramiz. Ili ti ga Ramiza, i uze mašinu od šišanja, pa zapjeva. Nasmijaše se svi, pustiše ga da otpjeva još jednu, pa ga ispratiše, jer ipak, nema smisla da naiđe neko nepoznat i vidi šta se dešava u uglednoj brijačnici u centru grada.

Kupila sam u Krašu deset deka onih grožđica umotanih u čokoladu, i još mi ostalo para da se izvagam na ćošku na velikoj vagi, kod dobrog dede Nikole. Dobri dedo Nikola, voljela ga kao da je moj djed rođeni, i naravno naplatio mi nije.

I vratih se u brijačnicu. E sad je već ozbiljna tema. Nema više priče o kurvaluku i politici. Otišao i Ramiz, ili ti ga Ramiza. Utihnula i njegova pjesma. I vrlo značajno reče brico, a uz to moj otac, mašući makazama u jednoj a češljem u drugoj ruci: “Rekao je doktor Mahić, gdje god čovjek ode, poslije pedesete godine života, iz mjesta gdje se rodio i živio, sigurno mu je deset godina manje života. Za deset godina će prije umrijeti, nego što bi umro da nije selio. Ako ko misli negdje ići, neka ide do pedesete,poslije je kasno.”

Ne znam zašto sam to upamtila. Ali jesam. I zadnjih godina svjedočim da skoro pa sto posto je tako. Odu ljudi iz ovog ili onog razloga negdje. Odu zdravi, a onda dođe loš glas u Grad, da onako iznenada, iz čista mira pokosila ih bolest. I umjesto da čekamo ih da nam dođu ljeti, mi tražimo gdje su polijepili smrtovnice im, i hoće li ih sahraniti gore ili će ih dovesti u svoj Grad. Ispraćamo ih sa suzama kad su odlazili… i sa suzama ih dočekujemo kad vrate ih zauvijek zaspale. I sve se vrti oko suza, kako reče doktor Mahić, kad od pedesete godine pa na dalje odeš iz doma svog.

Jeli to znao i naš Aleksa, kad pozivao nas je “Ostajte ovdje…”, i zašto ostati kad tamo negdje puno bolje je. Tamo se bolje živi i više zarađuje. Tamo nema bijede i ljudi su kulturni. A smiju li se tamo ljudi, kao ovdje? I kako im prevesti šta je nama smiješno? A još više naljuti, kad prevedeš im, a njima ništa smiješno nije. I šta sad, imaš plaću, penziju, u dobroj si zemlji, a niti ih ti tamo možeš nasmijati, a niti mogu oni tebe. Pusti smijeh. Ne živi se od smijeha, reći ćeš. A ja ću ti reći, preseli, radi, zarađuj, ne smiji se, pa će te uskoro strefiti ona od doktora Mahića, da barem deset godina prije, mahat ćeš nam odozgo. A ja ću se smijati pričama iz brijačnice, ovdje u našem Gradu.

“Eno ga, eno ga prođe!” pa se nadviruju svi da ga bolje vide kroz izlog iz brijačnice.

“Ma vidi se iz aviona na njemu da je rora! Čajni kolutić!”

“Tata, tata šta je čajni kolutić?”- upitah

Zgledaše se. Namiguju jedno drugom.

“To ti je keks. Keks što ima ga kupiti preko puta u Krašu, kod tete Nade i Sabine.”

Povjerovah tada, kao mala. Danas nebih.

Jer to su priče iz brijačnice, oca mog…






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *