Ah, ti stripovi

Ta 1968. godina u Jugoslaviji bila je, recimo to tako, zanimljiva. Značajna u političkom smislu kroz studentske demonstracije u borbi za autonomiju univerziteta i obračune s policijom, ali i kroz administrativan obračun s “ekstremnom ljevicom” u Partiji, vođama studentske pobune i zastupnicima modernizacije u bivšoj državi. Recimo i da je te godine Mika Špiljak, predsjednik Vlade, posjetio Vatikan i postao prvi komunistički državnik primljen kod pape. Slobodan Novak je objavio budući klasik “Mirisi, zlato i tamjan”, a u središtu pažnje javnosti i medija bila je knjiga Radomira Konstantinovića “Filosofija palanke”.

Crvena zvezda je bila prvak u nogometu, Zadar u košarci, Jugoslavija je postala prvak svijeta u vaterpolu, a Đurđa Bjedov osvojila zlato na Olimpijadi u Meksiku. Uslijed svih tih događaja, logično je da je te 1968. godine malo tko pridavao pažnje nekakvim stripovima koji su se pojavili na kioscima. A radilo se o stripovima “Zlatne serije” koje je izdavao Dnevnik iz Novog Sada. Četiri mjeseca poslije pojavio se i “Lunov Magnus Strip”, tako da su stripovi počeli stizati dvaput tjedno na prodajna mjesta. Bili su manjeg i praktičnog formata, mekog uveza i lošeg papira, a naslovnicu je krasila žuta traka s lijeve strane. Danas, pedeset godina kasnije, ta žuta traka za generaciju rođenu u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća predstavlja zlatnu žilu popularne kulture, kojoj smo bili izloženi i koju smo živjeli kao niti jedna generacija prije. A nije sve po tom pitanju išlo glatko…

Strip je na području bivše države, neposredno nakon 2. svjetskog rata, bio – nepoželjan. Smatran proizvodom kapitalizma, ondašnji “higijeničari duša” procijenili su da će strip nauditi mladim, tankoćutnim socijalistima. Primjerice, mladi savjesni omladinac Vlatko Pavletić, budući predsjednik RH, žestoko se obrušio na strip kao “revolveraški žanr” koji kvari omladinu. Strip i jazz, pričalo se značajno, bili su najgori u kvarenju duša. Pritisak će popuštati u pedesetim godinama, a kad je Ivo Robić 1958. godine otpjevao neslužbenu himnu konzumerizma u SFRJ “Moja mala djevojčica” ili, kako tu pjesmu zovemo “Tata, kupi mi auto”, stvari su otišle kvragu. Točnije, u potrošnju. Ljudi su imali kakve-takve ali sigurne plaće, stvarao se srednji sloj građanstva, budućnost se činila svjetlijom, narod se počeo malo opuštati. Rađale su se generacije klinaca sa sigurnim džeparcem, a džeparci su bili tu da se troše. Ovdje treba uočiti i samostalnost oko trošenja džeparca. Ona lijepa topla, obiteljska slika oko dnevnih novina u kojima svatko, i odrasli i djeca, dobiju svoj dio novine i čitaju ga – počeo je ići na živce tadašnjoj djeci. Djeca su htjela svoje novine, i to cijele. Tradicija dječjih zabavnika sezala je još od Zabavnika iz kraljevine, a najsvjetliji primjer domaće produkcije predstavljao je “Plavi vjesnik” pokrenut 1954., u kojima je stripove crtao domaći stripaški all-star: Maurović, Neugebauer, Bednjanec, Jules, Beker i ostali. No, domaći strip je ostao u “Plavcu” narednih desetak godina, a 1967. godine strip tjednik je pretvoren u tinejdžerski magazin i strip je ispao iz igre. Tadašnji urednik Pero Zlatar procijenio je da je za tiraž bolje da časopis odraste sa svojom publikom i da se bavi pop-rok glazbom i tračevima sa estrade. Godinu dana poslije, na kioscima će se pojaviti “Zlatna serija” sa stranim stripovima i to će biti nokaut domaćoj produkciji koja se neće u autorskom smislu vidjeti sve do pojave – Novog kvadrata.

Za pokretanje “Zlatne serije” i “Lunovog Magnus Stripa” zaslužan je Mitar Milošević, urednik u Dnevniku sa dobrim vezama sa izdavačima u Njemačkoj i Italiji. Primijetio je da tadašnji jugoslovenski izdavači dobro zarađuju na stripovima, ali i da nitko ne uočava ogromnu Bonellijevu produkciju u susjednoj Italiji. Tako je 15. siječnja 1968. godine na kioscima bivše države osvanuo prvi broj “Zlatne serije” – žuta traka “drži” naslovnicu s lijeve strane, na naslovnici se nalazio Tex Willer, logotip “Roto biblioteke”, silueta kauboja na propetom konju, epizoda je “Četiri obračuna”, a cijena je bila pristupačna: svega 2 nova dinara! U vremenu loše televizije, prije ikakvih video-igara i nepostojećeg interneta, na tržištu od 20 milijuna stanovnika bit će to – bomba! Usput, ako se pitate zašto vam ime Mitra Miloševića nije poznato, odgovor je prozaičan.

 

Znate za Mitra, ali pod pseudonimom Frederick Ashton. Ako vam nije ni to poznato, onda barem znate za ono što je pisao – “Lun, kralj ponoći”, najpopularniji roto roman na ovim prostorima. Radilo se o domaćoj verziji Jamesa Bonda, bio je široko omiljen kod ljudi, a u Dnevniku su pored “Zlatne serije” pokrenuli “Lunov Magnus Strip” na nešto većem formatu s namjerom da Lun doživi i strip adaptaciju. Kad je postalo jasno da stvari u tom smjeru ne idu baš kako se očekivalo, biblioteke “Zlatne serije” i “Lunov Magnus Strip” su objavljivane u istom formatu. Starija raja je voljela zlatne stripove, mi mala raja smo voljeli više “Lunov Magnus Strip” zbog Bleka. Kroz vrijeme su se te dvije biblioteke spojile u jednu, barem u percepciji ljudi, a tome je kumovala nedosljedna uređivačka politika koja je objavljivala epizode bez reda, s krivim naslovnicama i besmislenom cenzurom. No, u popularnoj kulturi redoslijed i kontinuitet nisu bitni – pogledajte samo kako, primjerice, RTL prikazuje humoristične serije bez ikakvog reda, miješajući čak i različite sezone.

“Zlatna serija” je krenula s pričom Texa Willera i najpoznatija će biti po ustoličenju Bonellija kao zaštitnog lica komercijalnog stripa kod nas, no u početku objavljivane su i druge srodne žanrovske priče drugih junaka koje nismo baš zapamtili: Jan Canada, Red Buck, Tim i Dasti itd. U trinaestom broju predstavljen je Zagor s epizodom “Nasilje u Darkvudu”, a nakon njega pojavio se Kit Teler i Komandant Mark i njegovi vukovi s Ontarija. Istovremeno, “Lunov Magnus Strip” će prelaskom na isti format predstaviti Velikog Bleka, Cochisea, Kena Parkera i Mister Noa. Bila je to galerija likova koja se snažno naslanja na eskapizam ranijih generacija: vestern je bio žanr broj jedan, kauboja i indijanaca su se igrali svi. Potom je dolazila avantura u dalekim, neistraženim predjelima, najčešće u kakvoj džungli. Zagor je tu pomirio te dvije zanimljive točke: riječ je o svojevrsnom vesternu u džungli s “tarzanovim” lijanama i ostalom infrastrukturom. Tako je kroz stripove sa žutom trakom moguće gledati kako evoluiraju zahtjevi čitatelja, malih potrošača za njihovu dozu bijega od stvarnosti. Nisu to morali biti nužno kauboji i indijanci, mogli su to biti i Veliki Blek ili Komandant Mark, borci za američku nezavisnost, sve dok se poštiva ljubljeni žanr vesterna, revolveraških obračuna, usamljenih junaka, kako god hoćete. Jasno se to odražavalo i na filmu – sjećam se prvog gledanja Krvavčevog “Mosta”, partizanskog filma za koji sam kao dječak odmah znao da je u svojoj naravi vestern ili da “Valter brani Sarajevo” gledam kao špijunski triler, a tek onda kao proizvod propagande. Tu je i priča o junacima stripova – malo ih je “usamljenih osvetnika” kao što je ostavština “divljeg Zapada” u američkoj kulturi. Blek i Komandant Mark su vođe gerilaca koji se, s vjernim drugovima, bori protiv okupatora. A mi smo tako odrastali – na junačkim skupinama prije nego na usamljenim herojima. Pogledajte samo Kapetana Mikija – tinejdžera koji brzo poteže svoja dva kolta, pije mlijeko, a prijatelji su mu – dva notorna pijanca! Nemojte me krivo shvatiti, ali pijanci su bili dio naše okoline, kako u komšiluku tako i u familiji. Naravno da smo kapetana Mikija zavoljeli kao svoga!

Zagor, Veliki Blek, Komandant Mark, Kapetan Miki i ostali likovi ostavili su dubok trag u našoj popularnoj kulturi. “Sto mu bubnjeva Darkvuda!”, “Karamba i karambita!”, “Jupiteru!”, “Judo plesaču!” bile su strip uzvici naših junaka, a i mi smo ih upotrebljavali u govoru poput kasnijih Brixyjevih fraza iz Alana Forda: “Halo Bing, kako brat?” ili “Cijena, prava sitnica”. Objektivno, tko bi danas znao za crvene mundire ili jezero Ontario da nije bilo Velikog Bleka i Komandanta Marka? Vjerujte, geografiju i povijest u školi nismo voljeli baš toliko. Ako su u početku predstavili žanr vesterna kao glavni i njemu slične izvedenice u sjevernoj Americi, toliko su neke nove generacije bile zaljubljene u Mister Noa, netipičnog junaka ili tipičnog antijunaka koji je za život zarađivao prevozeći putnike i turiste u svom malom avionu “Piperu”. Uz to, Mister No je bio i veteran iz II. svjetskog rata i teme koje je obrađivao smještane su u naše vrijeme, za razliku od junaka sa Divljeg zapada. Bonelli je uvijek znao pratiti želje generacija, tako je u osamdesetima “Zlatna serija / LMS” ponudile nove junake za nove klince. Marti Misterija bio je istoričar, arheolog, antropolog, avanturist i pisac, a stripovi o njemu sadržavali su svemirce, okultne tajne, arheološke spise i za nas je stari Marti bio prvi uzorak žanra alternativne povijesti. Dilan Dog, detektiv neobjašnjivih pojava, naučio nas je svim nijansama žanra horora, jeze, strave i napetosti. Tamo smo prvi put vidjeli zombije, vampire i ostala čudovišta u svim svojim izdanjima. Danas kad živimo u vremenima televizijskih serija, ne mogu se oteti dojmu da su u osamdesetima stripovi poput Martija Misterija i Dilana Doga bili prava priprema za sve te Dosjee X, Twin Peaksove, Westworldove koje smo gledali i još uvijek ih gledamo.

Stripovi “Zlatne serije” prodavali su se kao sumanuti u sedamdesetim godinama, dok su im tiraže u osamdesetima ipak padale zbog pojave novih medija poput kompjuterskih igara i bolje ponude televizije. Tiraže su bile brutalne. Najprodavaniji lik “Zlatne serije” je bio… Zagor? Ne, nipošto. Kralj kioska je bio Veliki Blek koji se držao oko 80 tisuća prodanih primjeraka, a nekad je znao i otići preko 100 tisuća. Komandant Mark i Zagor su išli oko 60 tisuća primjeraka, ostali junaci poput Texa Willera, Kapetana Mikija i malog Rendžera s oko 50 tisuća prodanih primjeraka. Ken Parker, najbolji Bonellijev junak, životario je na oko 40 tisuća prodanih stripova, kao i Marti Misterija i Dilan Dog. Napomenimo da su stripovi stizali dva puta tjedno na trafike, pa računajte. Kad tome pridodate da je časopis Stripoteka koju je pokrenula također novosadska izdavačka kuća Marketprint 1969. godine prodavana u 80 tisuća primjeraka može se dobiti slika o stripu u bivšoj državi kao ozbiljnoj industriji. Dnevnik koji je pokrenuo “Zlatnu seriju” je nakon nekoliko godina redakciju zabavnih izdanja izdvojio u OOUR Izdavačku djelatnost sa preko 110 zaposlenih.

Jednom prilikom legendarni crtač Bane Kerac se kroz smijeh osvrnuo na rezultate prodaje tih godina: “Ona Dnevnikova deseterokatnica na Bulevaru 23. Oktobra sigurno nije podignuta parama od Dnevnog lista i Lovačkog vjesnika.” “Zlatna serija” bila je važna stvar u formiranju snažne stripovske industrije u osamdesetima u kojoj su autori iz regije objavljivali stripove u “Heavy Metalu”, a Jugoslavija je, primjerice, crtala licenciranog Tarzana za cijelu Europu.  “Zlatna serija” je trajala do 1992. godina, a “Lunov Magnus Strip” do 1993. godine. U dvadeset i pet godina objavljeno je preko 2000 stripova. Pedeset godina poslije pokretanja, srpski izdavač Veseli četvrtak ponovno je pokrenuo ediciju “Zlatna serija” u novom ruhu (poštujući žutu traku), a ostaje vidjeti kako će proći na koliko-toliko konsolidiranom tržištu stripa u regiji.

Utjecaj “Zlatne serije” na našu generaciju je nemjerljiv i o svakom strip junaku u njoj mogao bi se pisati poseban tekst. Siguran sam da će Zagorov znak u velikom formatu osvanuti u Muzeju suvremene umjetnosti, samo da se toga netko dosjeti. Bit će to sve zbog knjižica mekog uveza i lošeg papira sa onom žutom trakom s lijeve strane.






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *