O svemu ponešto: Leksikoni, spomenari…

Hoćeš mi se upisati u leksikon? Ponesi ga kući, pa mi sutra vrati. I nemoj čitati onu preklopljenu stranicu, gdje su moji odgovori. Odgovori na zadnje pitanje u leksikonu. Pitanje za vlasnika leksikona, obično je bilo, Imate li simpatiju i kako se ona zove? To su skoro svi pitali. I ja sam namjerno na onoj preklopljenoj strani, na kojoj piše, Ne otvaraj, napisala prvo i zadnje slovo tvog imena. Između sam stavila tačkice, da ne bude baš skroz providno. Namjerno sam napisala i zadnje slovo tvog imena, i rekla ti da poneseš leksikon kući i da mi ga sutra vratiš, jer sam znala da ćeš otvoriti onaj preklopljeni zabranjeni list papira, i skontati da ti si ta moja simpatija.

Onda ćeš mi poslati papirić s pitanjem, Hoćeš li se skontati sa mnom? I bi tako. Obukla sam nove šarene štucne, što od ostataka vunice od džempera u svim bojama, isplela mi je teta Mira iz ulice i natapirala kosu šećerom i vodom inspirisana Limahlovom frizurom čiji bedž sam nosila na jakni.

Sjećaš li se… prvo si mi vratio leksikon, a onda na velikom odmoru, po onoj iz C razreda poslao papirić. Sviđaš mi se. Hoćeš se skontati sa mnom? Zaokruži Da ili Ne. A ja ti odgovaram, Razmislit ću i odgovorit ću ti sutra. I umirem od straha, da se do sutra ti ne predomisliš, i jedva čekam to sutra, da odgovorim, Razmislila sam, i zaokružim Da.

Postasmo ti i ja par. Poslije sam za rođendan dobila onaj skupi spomenar, i ti si se kao moj momak prvi upisao u njega. Očekivala sam da ćeš napisati nešto lijepo, romantično, tipa vječita ljubav, vjetar u kosi, romantika… Ali, ništa od toga. Prepisao si odnekle, ono najgluplje što ikada pročitala sam „Kada vidiš mačku, da se uz drvo penje, povuci je za rep, i sjeti se mene!” U sekundi si me ohladio. U glavi sam, umjesto vjetra u kosi, pogleda zaljubljenog i snenog, zbog tvojih kretenskih stihova, morala zamisliti mačku. I zamislila, mačka se penje uz drvo, ja je povučem, ona sikče, mijauče, hoće da me ogrebe, možda se i pokaki od straha, i onda se ja trebam sjetiti tebe! Naše su šetnje parkom bile kao i ovaj stih o povlačenju mačke za rep. Ti si ostao na Veseloj svesci, a ja uveliko čitala LOM (list omladine Mostara). I tako smo prestali da budemo momak i cura.

Tako je to bilo tada. A sada!!! Kako si ti postao popularan od tada do sada. Nedam večeras nikome da prođe pored televizora, dok ti si na njemu. Pojela sam vreću kokica dok gledala sam te. Ovo je bio moj momak! Očekujem nešto pametno da ću čuti, nešto obećavajuće, da napokon sebi opravdam te, za onu mačku i povlačenje joj repa. Ali nikako! Ne ide, pa ne ide. Ti trebaš biti onaj koji će našu zemlju povesti u svjetliju budućnost. Ti si kažeš taj, za kojeg narod će glasati. I kontam, ako si ti svjetlo, neka nas u mraku, lakše će nam biti.

Sve je isto kao nekad, i kunem se da ti sad spomenar dam, isti bi stih o povlačenju mačke za rep napisao, i isto dalje od Vesele sveske nebi odmakao. I zato, nikada više… Neću se skontati s tobom!

 



« (Previous News)



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *