Kanali za tradicionalno navodnjavanje u dolini Drežanke

Rijeka Drežanka izvire ispod obronaka Male Čvrsnice i teče kroz duboku krašku dolinu dugu približno 20 km. Dolina se duboko usjekla između planina Čabulje i Čvrsnice od istoka ka zapadu. Drežanka je manja kraška rijeka čija količina vode zavisi od količine padavina i topljenja snijega na planinama. Uz Drežanjku je smješteno nekoliko naseljenih mjesta poznatih pod zajedničkim imenom – Drežnica, odnosno Gornja Drežnica i Donja Drežnica.

Ojkonim Drežnica i hidronim Drežanka nastali su u vezi sa zemljištem koje je vlažno i koje obiluje vodom, tačnije rečeno, po biljci drezga (vodeni hren, ločika, lat. Nasturtium Officionale) koja raste na takvom tlu (Palavestra, 1982).

Stanovnici ovih naselja kroz prošlost koristili su vodu iz Drežanke u različite svrhe i na različite načine. Najpoznatiji način korištenja vode jesu vještački prokopani kanali za navodnjavanje (“natapanje”) malih i škrtih poljoprivrednih površina. Sredozemni klimatski utjecaji koji prodiru od juga dolinom rijeke Neretve, prodiru i u dolinu Drežanke, a pogotovo se osjete u donjem toku oko njenog ušća. To dovodi do sušnih ljetnih perioda, u kojima Drežanka ipak ne presuši.

Ta sušna ljeta i obradive površine smještene relativno blizu rijeke primorale su stanovnike Drežnice da ručno, potpuno bez pomoći modernih mašina, prokopaju kanale, ili bolje rečeno mrežu kanala, duž cijele riječne doline Drežanke. Takvim navodnjavanjem stvoreni su bolji uvjeti za zemljoradnju. Uzgajane su žitarice: kukuruz, pšenica, ječam i raž; povrće: krompir, kupus, grah, luk. Drežnica je bila poznata i po uzgoju sjemenskog luka “arpadžik” koji je zahtijevao stalno navodnjavanje.

Drežnica je još u srednjem vijeku bila poznata po izvozu svojih žitarica Dubrovniku. Na što upućuju neki pisani dokumenti iz druge polovine 14. stoljeća u kojima se spominje prodaja žitarica u Dubrovnik od strane Radoslava Mesnovića iz Drežnice, predpostavlja se da se radi o žitaricama koje on izvozi iz Drežnice (Niškanović, 1991).

Postoji više naziva za kanale: jaruga, žlib (žlijeb), oluk, jaz. Kanali su društveno, seosko dobro. Princip raspodjele i korištenje vode iz kanala utvrđivan je već prilikom gradnje kanala. Pravo na vodu imali su svi oni koji su učestovali u gradnji, probijanju kanala. Raspodjela je bila uređena i vršila se na tradicionalni način: na “čela” (vremenski interval natapanja). Dva čela su 24 sata, jedno čelo je 12 sati – dan i noć, pola čela je dan. Vrijeme je određivano prema položaju sunca u dnevnoj raspodjeli, i prema položaju zvijezda u noćnoj raspodjeli vode iz kanala. U zasoku Bunčići nekada su postojali kamenovi (“biljezi”), danju se pratila njihova sjenka. To je bio namjenski solarani sat za određivanje vremena “reda” natapanja za korisnike kanala. Vremenom su se obradive parcele naslijedstvom usitnjavale, a sve više se za mjerenje vremena upotrebljavao sat, tako da se od pojave sata vrijeme natapanja “topljenja” mjeri na sat (60 minuta). Prilikom naslijeđivanja ili prodaje zemljišta koje je imalo kanale, ili kroz koje su bili prokopani kanali, uvažavalo se običajno pravo. Pravo na vodu se sticalo učešćem i doprinosom u izgradnji kanala, to se pravo prenosilo sa starog na novog vlasnika zajedno sa zemljištem koje se kupuje ili naslijeđuje (Palavestra, 1982; Stojaković, 1982).

Dolina Drežanke privlači pažnju „putnicima“ koji su posjetili ovaj kraj još u 19. stoljeću i ostavili o tome pisani trag. Vojni ljekar iz Mostara dr. Radivoj Simonović, 1890. godine službeno posjećuje Drežnicu i pravi svoje „Bilješke sa puta 1890.“, objavljene u „Javoru“, listu za zabavu, pouku i književnost, 1893. godine u Zemunu, pod naslovom „Drežnica u Hercegovini – bilješke sa puta 1890“. Članak je kasnije u skraćenom obliku prenesen u planinarskom časopisu Naše planine, br. 9-10, objavljen u Zagrebu 1964. godine pod naslovom „Kod ‘Turaka’ u Drežnici“. Simonović primjećuje problem ljetnih velikih suša i da zemljište koje se obrađuje „ne može da drži vlagu“ te spominje kanale za natapanje koje naziva „olucima“:

Velika je muka na ovim njivama ljeti, jer ne mogu da drže vlagu. Iz krečene zemlje brzo se voda ispari, pak bi se još prije žetve sve osušilo, da nisu svuda sprovedeni oluci, kojim dolazi voda iz Dušne rijeke pa natapa zemlju. (Simonović, 1964. p. 216)

Simonović je dva puta bio u Drežnici. Drugi puta boravio je u julu 1907. godine, kada se iz Jabalnice dolinom Dive Grabovice penje na Čvrsnicu i sa Blidinja se spušta u Gornju Drežnicu. Kao i prošli puta i tada Simonović spominje da je voda sprovedena “preko kukuruza” (Simonović, 1909).

Sistem za navodnjavanje uz Drežanku nije jedini primjer korištenja kraških rijeka za navodnjavanje obradivih površina. Putopisac i etnograf Ivan Fanjo Jukić putujući iz Dubrovnika prema Fojnici u srednjoj Bosni, 1840. godine, bilježi da je sistem za navodnjavanje postojao i uz rijeku Bunu lijevu pritoku Neretve. Voda se crpila uz pomoć vještački sagrađenih “vitlova”.

Niže mosta umješno napravljeni su vitlovi s kojima se ljeti vezirovi natapaju perivoji jedan sat duljine, u kojima su zasađene sve vočke koje talijansko podneblje proizvodi. (Jukić, 1953. p. 51)

Pored ovog primjera natapanja zemljišta Ivan Franjo Jukić usputno pominje natapanje kanalima uz rijeku Bosnu u Zenici u nekraškom području. Na pomenutom putovanju iz Dubornika ka srednjoj Bosni, Jukić je prošao dolinom Neretve i tom prilikom je prešao preko rijeke Drežanjke na njenom ušću u Neretvu, ali se nije puno zadržao pa nam ne ostavlja puno podataka, sem podatka o dva kamena mosta preko Drežanke, od kojih je jedan oštećen “vodom iskvaren”, a drugi cio “pô sata” iznad njeg. Jedan od kamenih mostova je postojao sve do potapanje ušća Drežanjke vještačkim akumulacionim jezerom Salakovac na Neretvi. Tom prilikom je most bio demontiran uz numeraciju kamenih blokova radi izmještanja uzvodno, ali projekat izmještanja nije nikada završen, a kameni blokovi vremenom nestali.

Praksa natapanja zemljišta bila je poznata i u drugim bezvodnim područjima Hercegovine (u dolini Trebižata, u okolini Trebinja, u Stocu uz Bregavu). U Mostaru je postojao sistem kanala za snadbjevanje vodom domaćinstava (za kućnu upotrebu), za snadbjevanje nekih privrednih i vjerskih objekata (džamija), za komunalne svrhe (pranje ulica i razhlađivanje u vrelim ljetnim danima) i za zalijevanje bašči. Voda koja se koristila u mostarskim kanalima je navođena iz rijeke Radobolje (Mujić, 1956).

Kanali za natapanje postoje i danas u Drežnici, koriste za navodnjavanje obradivih povšina i bašta, ali sigurno manjih površina nego nekada. Kanali su relativno dobro očuvani, na nekim mjestima je upotrijebljen beton za popravku ili nadogradnju kanala. Kao rijetkost materijalne kulture i obimnosti mreže kanala ovaj sistem kanala ima sve uslove da bude pod određenom vrstom zaštite kao spomenik materijalne kulture ili jedan segment zaštičenog kulturnog krajolika.

Literatura:

Jukić Ivan Franjo, (1953), Putopisi i istorisko-etnografski radovi, “Svjtelost” Sarajevo;

Mujić A. Muhamed, (1956), Stari mostarski vodovod, Naše starine III, Sarajevo, 189-194;

Niškanović, Miroslav, (1983), Porijeklo stanovništva Drežnice, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, (Etnologija), Sarajevo, 127-180.

Palavestra Vlajko, (1982), Drežnica u Hercegovini – Zabilješke o prošlosti i narodnoj kulturi, Hercegovina, Mostar, br. 2, 91-123;

Radić Ante, (1899), Izvještaj o putovanju po Bosni i Hercegovini, Knjiga 4, Zbornik za narodni život i običaje JAZU, 252-324;

Simonović Radivoj, (1964), Kod ‘Turaka’ u Drežnici, Naše planine, Zagreb, br. 9-10, 211-218;

Simonović Radivoj, (1909), Preko Čvrsnice u Drežnicu, Planinar – Vijesnik ‘Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu’, Broj 3-6, God. XII, Zagreb, 33-47;

Stojaković Velibor, (1982), Etno-socijalni okviri života stanovništva Drežnice, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu (Etnologija), br. 37, Sarajevo, 189-219;






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *