Bolno uže sjećanja

Čovjek bez sjećanja je kao drvo bez korijena. I nikad ne znaš, kada će ga neki vjetar polomiti i presuditi mu kraj. Čovjek bez sjećanja je kao lasta koja s proljećem kući bi da se vrati, al’ gnijezdo zaboravila gdje joj je, pa joj onda svejedno, gdje će sletjeti. Sjećanje ti dođe kao uže čvrsto i sigurno, za koje uhvatit ćeš se,da u mutnoj brzoj rijeci života, ne utopiš se. Dođe ti sjećanje kao svjetlac u ljetnoj noći, da pokaže ti put koji vodi kući.

A ja… lutam po svijetu, i tražim one što rukama umornim, grčevito i čvrsto drže se za uže sjećanja. I pronađoh Momu.

Svaka ga koščica boli. Ali sretan. Dočekao, nakon toliko godina, za osam mjeseci vraća se kući. Boli ga, jer je nakon četrdeset godina bacio cigare. Tako on misli. Tako mu rekli, da je od toga. Njegova me kćerka, zovnula u stranu, i tiho, da ne čuje Momo, na jeziku te strane zemlje rekla: “Karcinom pluća, gadan, metastaze, doktori rekli još oko tri mjeseca života ostala mu”

Gledam Momu. I prošle mi je godine pokazao kalendar s Titovom slikom na zidu, na kojem križao je dane koji dijelili su ga od penzije i povratka u Mostar. Neko mu rekao, da Srbi se komšije vraćaju u Grad, pa mu bilo drago. I pričao o iftarima s kojih uvijek odlazio je s namirenom kesom svakakvih nafaiza, da ponese kući svojima. Pričao i o drvenom jajetu, koje dobro je obojio da podsjeća na pravo, s kojim sva jaja je polupao kod komšija Hrvata, kad Uskrs im je bio. I kupovao kofere velike, najveće, da u njih spakuje dvadeset godina života i vrati se kući. Kupovao i šta mu treba i šta mu ne treba, sve ono, što sjećanje reklo mu je, da dobro će mu doći.

“Hajde sa mnom u ‘keler’, da ti pokažem šta ću sve ponijeti za Mostar.”

Skontah, da o podrumu vjerovatno govori.

“Vidi šta sam sve namirio. Ovaj ću suncobran staviti uz zid od bašće gdje mi je jorgovan. Znaš li da mi se skroz pomladio jorgovan, što od gelera otišo je… a onaj zid sad je sav bršljanom prekriven. E tamo ću staviti ove stolice četiri na rasklapanje i ovaj stol. Ovo mi je đaba dao jedan Švabo, što je selio pa mu nije trebalo. A meni će dole dobro doći. A vidi šiš! E njega sam kupio u jednog Turčina, i to nije nimalo jeftin bio. Ali nije mi žao. Kad dođeš slijedeće ljeto kod nas, zajedno ćemo u ovom šišu kafu peći. I pravu ćemo kafu popiti. A ne ovo ovdje, pijem ja nju, a pije ona mene.

Nego, da te pitam, vraćaš li se dole s autom? Da mi poneseš ova dva mlata, da mi se ne polome u autobusu, kad se vraćao kući. Pa će tebi tvoj Momo uhvatiti u Žitu, koju pastrmku.

“Odlazim. S Neretvom suza u očima, držeći grčevito u ruci dva ribarska mlata i uže sjećanja. Držim ih čvrsto da neko mi ih ne otme. Jer šta je čovjek bez sjećanja…drvo bez korijena, i lasta bez gnijezda. Sreća pa oči na leđima nisu, da Momo ne vidi rijeku što slijeva se iz njih i laž kad rekoh “Vidimo se u Mostaru, da zajedno okrećemo kafu u šišu”.

Kod jorgovana što pomladio se, i zida u bašći što bršljan prekrio ga je….

 






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *