Prilika i neprilika

Sve su knjige dobre, samo neke pročitamo u pogrešno vrijeme. „Kako si pametna“.- rekao je moj prijatelj. A on je jedan od onih najbližih Bogu, onaj kojem ljudi se klanjaju, jer kontaju da on malo više s Bogom se druži, pa zna što mi ostali ne znamo. Ne mislim da sam nešto mnogo pametno rekla, samo sam se sjetila neprospavanih nočiju, i podbuhlih podočnjaka, zbog gutanja pedeset zadnjih stranica knjige, koja se morala baš taj dan vratiti u biblioteku. Knjige lagano požutjelih listova što mirisali su na stare drvene police od jelovine, s bijelim kartonom negdje u sredini, sa kojeg čitali smo imena i broj članske iskaznice od onih što prije nas čitali su baš tu „našu“ knjigu.

Bila je to dobra knjiga, pročitana u pogrešno vrijeme. I sada trideset godina poslije, ista knjiga u mojim rukama. Listovi joj bijeli, i ne moram čitati s baterijom pod jorganom da vratim je sutra u biblioteku, i nema u njoj onog bijelog papira s brojem članske iskaznice i imenima onih što čitali su je prije mene. Sada imam svo vrijeme ovog svijeta da čitam je polako, i po nekoliko puta, jer sad je to, samo moja knjiga.

„Niti sam ja tražio priliku, niti je prilika tražila mene. Sreli smo se sasvim slučajno, kao ptica i oluja“. Tako piše u sada mojoj knjizi. A napisao Meša Selimović, i dao joj naslov Tvrđava. Ista ona knjiga od prije trideset godina, samo sada je pravo vrijeme došlo za nju. Sada je vrijeme, kada tražimo svoje „prilike“, da kroz život bude nam bolje i lakše. Bojimo se da ne naletimo na „nepriliku“, s kojom razočarat ćemo i Grad i sve one u Gradu. Tražeći „priliku“ izgubiš sebe. Usrećiš sviju oko sebe, i potvrdiš im kako si jak i pametan.

Samo tiho u noćima dugim, kad mladi mjesec škaklji te po licu i neda ti spavati, zajecaš tiho i bolno, sanjajući ono što tebi je sve, ali ne zove se „prilika“. Zacviliš kao gladan pas, nad svojom nemoći, što neko je snagom zove. I tješiš se, dok rukavom pidžame brišeš suze, da tamo gore na nebu, biće bolje, da tamo gore, ne postoje „prilike“ i „neprilike“ za nas dobre, ili loše. A zaboravio si ono što u knjizi piše, prilika se ne traži. Ona se sretne slučajno, kao ptica i oluja. Ili si zaboravio, ili si u pogrešno vrijeme dobru knjigu čitao.

I koračaš dalje smiješeći se svima s „prilikom“ se držeći za ruke, a s „neprilikom“ zarobljenom u srcu, za koju osim mladog mjeseca u noćima dugim, niko ne smije da zna…

Piše: Nada Zovko






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *