Porijeklo stanovnika Drežnice

DONJA DREŽNICA

Sela donjeg toka rijeke Drežanjke nazivaju se zajedničkim imenom Donja Drežnica. Danas Donjoj Drežnici pripadaju sela: Ušće, Donje Selo, Žlib, Kosirica, Perutac, Rogebrdo i Inač. U 150 domaćinstava Muslimani čine većinu. Na Inču živi samo tri domaćinstva Hrvata Šarića, a na Rogebrdu, Kosirici i u Žlibu žive isključivo Muslimani. U okviru Donje Drežnice izdvajaju se Donje Selo i Ušće. Donje Selo je, svakako, stari centar Donje Drežnice, a o Ušću i uzrocima njegovog nastanka govorili smo ranije kada smo govorili o području Drežnice uopše. Stanovnike Donje Drežnice ostali, stanovnici Drežnice nazivaju Donjesovci, što bi značilo stanovnici Donjeg Sela (Donjeselci).
Naziv Donja Drežnica prvi put se javlja 1666. godine. O starosti naselja na ovom području govori nam postojanje toponima Gradina u Donjem Selu i na lijevoj obali Drežanjke iznad lokaliteta Toplo. O naseljenosti ovog dijela Drežnice i mogućoj lokaciji starijih naselja govore nam materijalni ostaci iz prošlosti. To se, prije svega, odnosi na postojanje stećaka na lokalitetima: Pomolj-dolac, Donje Čelovanje, a posebno Sritne njive. Pažnju istorićara i istraživača srednjeg vijeka u Bosni i Hercegovini privukao je natpis »vojvode Mesna«, uklesan u živu stijenu na lokalitetu Toplo, u neposrednoj blizini naselja Ušće. Prema dostupnim podacima područje od Ušća do Žliba predstavljalo je centar Donje Drežnice, a u administrativnom pogledu i Drežnice uopšte, te najstarija naselja u Donjoj Drežnici treba tražiti na prostoru pomenutih sela. Za nas je, takođe, interesantno i narodno predanje o osvajanju Drežnice od strane Turaka. Naime, prema tom predanju na brdu Petralj, koje se strmo izdiže iznad naselja Donje Drežnice i sa kojeg se pruža vidik na gotovo cijelu dolinu Drežanjke poginuo je i sahranjen je posljednji drežnički »vojskovođa« Petar kada su Turci zauzeli Drežnicu. Iza Petralja nalaze se i stočarske kolibe stanovnika Donjeg Sela, a uz njega je išao i jedan od rijetkih pješačkih puteva kojim se moglo popeti na visoravan planine Čvrsnice. Od sakralnih objekata u Donjoj Drežnici postoje džamija i crkva. Džamija se nalazi na lokalitetu Časine, između Donjeg Sela i Žliba. Uz džamiju nalaze se dva stara, aktivna muslimanska groblja. Prema tradiciji radi se o veoma staroj džamiji do 1903. godine jedinoj u Drežnici. Katolička crkva Svih Svetih u Donjem Selu sagrađena je 1871. godine i bila je jedina crkva u okviru novoosnovane župe Drežnica (osnovana 1870. godine), koja se “proteže 7 sati hoda u dužinu i 3 sata hoda u širinu. Na istoku njenu granicu čini rijeka Neretva, na jugu Goranci, na zapadu Rakitno, na sjeveru Trieštani”. Do tada je katoličko stanovništvo pasterizirano od strane sveštenika župa Gradac i Rakitno, a centralno groblje se nalazilo u selu Zagreblju.
U popisnim defterima iz druge polovine XV i prve polovine XVI vijeka kao nazivi naselja javljaju se Knezluk i Luka. Na ove nazive nas danas podsjećaju nazivi Knezluk, zaselak Donjeg Sela i manji kompleks obradivog zemljišta, uz koje se nalazi nekoliko kuća Omerovića i Bobića pod nazivom Luka. Nakon ovih deftera susrećemo se samo sa nazivom Donja Drežnica, koji, izgleda, označava sva naselja u donjem toku rijeke Drežanjke. Prvi podaci o selima (današnjim) u Donjoj Drežnici datiraju iz perioda austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. U šematizmima franjevačke provincije Hercegovine iz 1892. i 1899. godine u Donjoj Drežnici se spominju sela Perutac i Donje Selo, kao sela naseljena katolicima. U popisima stanovništva do 1910. godine Drežnica se popisuje bez podjele na manje cjeline, a od te godine do 1948. godine posebno se izdvaja Donja Drežnica.
U popisu iz 1910. godine u sklopu Donje Drežnice popisani su Striževo i Grabovica. Najdetaljniji popis naselja i dijelova naselja u Donjoj Drežnici nalazimo u popisu iz 1953. godine. Tada u Donju Drežnicu spadaju: Ušće, Knežluk, Donje Selo, Brišćedol, Tramošnjik, Žlib, Kosirica, Balića Mlin, Rogebrdo i Perutac. Sva ova naseljena mjesta predstavljaju područje koje i danas administrativno pripada Donjoj Drežnici. Prema gruntovnici 1890. godine u Donjoj Drežnici su svi stambeni objekti sa osnovnim imanjima vlasnika upisani u 45 gruntovnih uložaka.
Ako odbijemo gruntovne uloške u koje su upisani: željeznička stanica, župni ured i sveštenik, ostaje nam 42 uloška koji se odnose na stanovnike Drežnice. U to vrijeme u Tramošnjiku živi Čorapina Marijan, upisan u gruntovni uložak broj 6. Na Knežluku tada živi Bećić Salih i Omer, sinovi Mumina, u zajedničkom domaćinstvu. U Donjem Selu su u 17 gruntovnih uložaka upisani: Omerovići, Raiči, Čulinovići, Mušići, Bobići, Memići. U Žlibu su u 8 gruntovnih uložaka upisani: Mašići, Kurtovići, Alići, Dejkići i Delići. Na Kosirici su u to vrijeme u dva gruntovna uloška upisani Mezići i Delići. U ovo vrijeme izgleda da se tek formira naselje Kosirica jer ovi vlasnici imaju kuće i imanja u Žlibu, odnosno Zagreblju, a po tradiciji su današnji stanovnici Kosirice iz ovih naselja. Na Perucu su u 10 gruntovnih uložaka upisani: Bećići, Jurići i Oreči. Na Rogebrdu su u tri gruntovna uloška upisani Eglenovići i Zukići. Svi ovi vlasnici u isto vrijeme upisani su i kao vlasnici nekretnina u Striževu i izgleda da je ovo vrijeme njihovog preseljavanja na Rogebrdo, gdje i danas žive njihovi potomci. Na osnovu iznesenih podataka vidi se da su Žlib i Donje Selo, u stvari, jedina stara naselja u Donjoj Drežnici i da je to, vjerovatno, područje gdje treba tražiti naselje Knežluk, koje se spominje u turskim izvorima iz XV i XVI vijeka. Ova naselja i svojim izgledom, nadograđivanim kućama, koje su zbijene jedna uz drugu, i njihovom rodovskom struktuiranošću, te najboljom lokacijom uz najveći kompleks zemljišta upućuju na ispravnost iznesenog zaključka.

STRIŽEVO

Striževo se nalazi otprilike na polovini puta od izvora Drežanjke do njenog ušća u Neretvu. Pored centralnog sela, koje je smješteno na padinama Javorka, na prelazu u veći kompleks obradivog zemljišta (Velike njive), od raselica iz ovog sela formirale su se i mahale Sveća i Grubilas.
O postojanju ljudskih staništa u granicama ovog sela govore nam materijalni ostaci iz prošlosti. U blizini sela ubicirali smo jednu Gradinu, što nam govori da je u ovom dijelu Drežnice bilo naselja još u doba praistorije. Iz perioda srednjeg vijeka na lokalitetu Gaćice i danas postoji 11 stećaka u obliku ploče, od kojih je pet ukrašeno motivima svastike, polumjeseca, zvijezde, mača i bordure. Pored toga, na mjestu Mladice nalazi se više amorfnih ili nedovršenih nadgrobnih ploča, vjerovatno pripremljenih za groblje na Gaćicama. U mahali Sveća, koju su formirali iseljenici iz Striževa, na lokalitetu Križi nalaze se četiri veoma bogato ukrašena krsta. Prema narodnoj etimologiji naziv Sveća je nastao iz razloga što je na ovom lokalitetu nekad postojala crkva, koja je utonula u zemlju. Za krstove na Sveći, koji svojim ukrasima podsjećaju na uobičajenu ornamentiku i plastiku zapadnohercegovačkih srednjovjekovnih spomenika, u narodu se priča da su podignuti nad grobovima biskupa i njegovih pratilaca. Da je na mjestu Sveća nekad postojala crkva, mi nismo mogli potvrditi postojanjem materijalnih ostataka, mada Lieut Arbuthnot, prilikom svog boravka u Drežnici 1862. godine, navodi da nekoliko ruševina obilježava mjesto na kojem je nekada stajala crkva. Isti autor navodi da su ispod pomenutih krstova sahranjena tri monaha i jedan biskup, a da je na jednom od njih upisana 1400 godina naše ere.
Naziv Striževo prvi put se javlja neposredno po potpadanju ove oblasti pod tursku vlast. U popisnom defteru iz 1468. godine Striževo ima 40 domaćinstava i 7 neoženjenih stanovnika. I slijedeći popisi iskazuju broj domaćinstava u Striževu. Tako 1477. broj domaćinstava raste na 62, 1521. na 90, a toliko ima u Striževu i oko 1525. godine. Sam naziv sela nastao je, vjerovatno, u skladu sa obavezama koje su stanovnici tog naselja imali za vrijeme srednjovjekovne Bosne (Striževo – streći – ostrog – straža – stražarnica).
Nasuprot gore navedenom narodna tradicija koju smo zabilježi u Striževu objašnjava nastanak imena ovog sela time što se u vrijeme nastanka imena sela polje nije radilo, već su se u njemu strigle ovce.
Iz perioda nakon sastavljanja ovih deftera o Striževu nemamo nikakvih podataka sve do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. Za to vrijeme na osnovu podataka iz gruntovnih knjiga koje su sačinjene 1890. godine možemo tačno rekonstruisati raspored kuća u naseljima navodeći imena prezimena svakog domaćina. Upoređujući to stanje sa današnjim stanjem možemo pratiti na koji način su se današnja naselja Striževa formirala i na koji način su se razvijala. Na osnovu podataka iz 1890. godine svi stambeni objekti su se nalazili u samom Striževu osim kuće Halila Topića, pored toga što u Striževu ima kuću sa vrtom, u gruntovnom ulošku broj 49 ima upisanu i kuću na Grubilasu, kao i imanje na istom mjestu. Na Sveći u to vrijeme nije bilo stambenih objekata. Nakon 1890. godine stanovnici Striževa se iseljavaju na Sveću i Grubilas, pa tako danas na Sveći žive Ćućurovići, Bećići, Hodžići, Eglenovići i Šutići, a na Grubilasu pored najbrojnijih Topića i Hodžići. Samo Striževo se danas dijeli na tri mahale. Tako na Kosi žive Zlojići, u Selu Bećići, Hodžići, Šarići, Beglerovići i Ćućurovići, a u Mladicama Hodžići, Beglerovići i Bećići. Striževci su se u pomenutom periodu preseljavali i na Rogebrdo.

GORNJA DREŽNICA

Sela gornjeg toka rijeke Drežanjke nazivaju se zajedničkim imenom Gornja Drežnica. Danas Gornjoj Drežnici pripadaju sela: Zagreblje, Bunčići, Poglavica, Lisićine i Draga. Sela imaju 194 domaćinstva, a u svim selima Muslimani čine većinu. Hrvati žive u Zagreblju i Lisičinama. Stanovnici ostalog dijela Drežnice stanovnike Gornje Drežnice nazivaju Vrhpoljci, znači stanovnici polja u vrhu Drežnice.
Kada govorimo o starini naselja na ovom području, po svemu sudeći najstarije naselje bilo je na mjestu koje se danas zove Gradina. Ova Gradina nalazi se na koti visine 636 metara i dominira visinom nad čitavom Gornjom Drežnicom. Kada se popnemo na Gradinu, otvara nam se vidik na gotovo cijelu dolinu Drežanjke. Stanovnici Drežnice pričaju da je na Gradini bila straža i top i da se sa nje kontrolisalo kretanje duž magistralnog puta koji je išao od izvora Drežanjke prema njenom ušću. Pošto u Drežnici do danas nisu vršena arheološka istraživanja, ovom prilikom ćemo iznijeti samo podatke koje smo mi sakupili na terenu, a govore nam o materijalnim ostacima ranijih kultura i ranijih naseljenika ove oblasti. Prema narodnoj tradiciji na lokalitetu Zmajlovac postoji mjesto koje se obilježava kao Grad. Naziv ovog lokaliteta, danas pod oranicama, pašnjacima i šumom, upućuje nas na postojanje srednjovjekovnih građevina. Danas se na Zmajlovcu nalazi osmogodišnja škola i džamija sa grobljem u koje se sahranjuju Muslimani iz Bunčića, Poglavice, Lisičina i Drage. Na Zmajlovcu se nalazi i oranica Zidine, čije ime nas upućuje na postojanje nekog građevinskog objekta u prošlosti. Ovaj toponim je, vjerovatno, u bliskoj vezi sa obližnjim, već spomenutim toponimom Grad. U Lisičinama iznad Kadrića kuća nalaze se na lokalitetu Izbe ruševine građevine za koje se priča da su u staro vrijeme bile »pivnice«, u kojima se čuvalo vino. Ovakva namjena pomenutih ruševina na širem potezu koji se danas koristi kao pašnjak, a naziva se Vinogradina, u svakom slučaju nije nemoguća. U Gornjoj Drežnici postoje ostaci dviju nekropola stećaka. Jedna, veća, nalazi se između sela Bunčići i Zagreblje. Nekropola je danas gotovo sasvim uništena prilikom gradnje puta i izgradnje prodavnice mješovitom robom koja se nalazi na centralnom dijelu nekropole. U okolnim voćnjacima i danas se može primijetiti pokoji spomenik u obliku ploče utonuo u zemlju. Ovaj lokalitet se zvao Grebine. U Poglavici na lokalitetu Greblje i danas postoji sedam spomenika, koji su pomjeranjem postavljeni u sekundaran položaj. Područje nekropole danas su oranice i pašnjaci, a spomenici se nalaze u ogradama i na pješačkom putu.
Za obavljanje islamskih vjerskih obreda u Bunčićima je postojao mekteb, za koji se ne zna kada je sagrađen. Ovaj mekteb se nalazio u centru sela, bio je veličine 20 m2, srušen je, a zemljište prodalo da bi se novac utrošio za gradnju džamije. U Poglavici je 1895. godine podignut mekteb u kojem se do 1903. godine »klanjalo« i djeca učila vjeronauku. Ova zgrada nalazi se neposredno uz džamiju i više puta je popravljana. Prema kazivanju stanovnika Gornje Drežnice, prije izgradnje pomenutih mekteba »klanjalo« se na polju i po kućama. Svi javni sastanci stanovnika ovog dijela Drežnice održavali su se na mjestu zvanom Orašje, iznad Hasića kuća u Karađuzima, pa su se tako i molitve održavale na tom mjestu. Danas u Gornjoj Drežnici postoji džamija na Zmajlovcu, bliža odrednica Karaula. Džamija se nalazi podno sela Poglavica i locirana je između dva velika muslimanska groblja. Svečano otvorenje džamije obavljeno je 13. XI 1903. godine. Džamiju je sagradio Mujaga Komadina, gradonačelnik Mostara, a zemljište za gradnju je poklonio Mehmed Huseić iz Bunčića. U pomenuta groblja kod džamije sahranjuju se Muslimani iz Bunčića, Poglavice, Lisičina i Drage. Zagreblje ima svoje groblje, koje se nalazi odmah iznad katoličkog groblja. Pored toga primijetili smo da je bilosahranjivanja i u neposrednoj blizini pojedinih mahala, kao što je to, na primjer, u Dragi kod Beglerovića kuća. Međutim, sahranjivanje izvan spomenutih groblja je izuzetak.
U Gornjoj Drežnici nije bilo sakralnih objekata u prošlosti, niti smo im mi pronašli tragove. Vjerske obrede obavljali su sveštenici po kućama i na groblju u Zagreblju, gdje se jedno mjesto zove Oltar. Groblje u Popratinama (Zagreblje) bilo je u prošlosti centralno groblje za sve drežanjske katolike. U matičnim knjigama umrlih, koje smo koristili, ovo groblje se različito naziva: Šarića groblje, Popratine, Drežanjsko, Kršćansko groblje u Drežnici, lokalno groblje, mjesno groblje i tome slično. Pored toga, u Gornjoj Drežnici postoji i groblje »na Spili«, u Lisičinama, u koje su se sahranjivali predstavnici roda Raič pa se zato ponekad to groblje zove i Raiča groblje.
Prvi pisani podaci o naseljima u ovom dijelu Drežnice datiraju iz druge polovine XV vijeka. Prema podacima deftera iz 1468/9. godine, kada je neposredno po potpadanju pod tursku vlast prvi put popisana Drežnica, jedno od sela u Drežnici je i Vrhpolje. U ovom selu bilo je 72 domaćinstva i 20 neoženjenih muškaraca. U narednim defterima u Vrhpolju je upisano 1477. godine 86 domaćinstava, 1521. godine 108 domaćinstava, a oko 1525. godine pomenuto selo se naziva samo Vrh i ima 98 domaćinstava. Na osnovu ovih podataka mi ne možemo utvrditi koja su današnja sela u to vrijeme pripadala Vrhpolju. Slijedeći pomen Vrhpolja datira iz 1632. godine. Tada se u sidžilu mostarskog kadije spominje Vrhpolje kao zaselak sela Drežnice. Kao naziv ovog dijela doline Drežanjke 1665. godine prvi put se javlja i naziv Gornja Drežnica.
Gornja Drežnica predstavlja u okviru Drežnice malu predionu cjelinu za sebe. Stanovnici ostalog dijela Drežnice stanovnike Gornje Drežnice nazivaju Vrhpoljciznači stanovnici polja na vrhu Drežnice. Prema tome, na tom području treba tražiti i selo Vrhpolje, koje se spominje u defterima iz XV i XVI vijeka. Narodna tradicija koju smo zabilježili u Gornjoj Drežnici govori da su Zagreblje, Bunčići i Poglavica stara naselja, a da su Draga i Lisičine nastale tek u novije vrijeme, kada su se stanovnici pomenutih sela iseljavali da bi bili bliže pašnjacima na Čabulji i Čvrsnici. Da bismo uočili procese razvijanja i nastajanja pojedinih naselja Gornje Drežnice napisat ćemo najosnovnije podatke o svakom naselju posebno.
ZAGREBLJE
U ovom selu danas ima 34 domaćinstva, od kojih je 21 muslimansko 13 hrvatskih. Naselje je dobilo ime po tome što se nalazi, kada gledamo od Bunčiča, iza Grebina. Kada ovo stanje uporedimo sa stanjem iz 1890. godine, uočavamo da je u ovom selu bilo i doseljavanja i iseljavanja. Od Muslimana doseljenici poslije 1890. godine su Šaškovići i Dulići, a od Hrvata Raiči. Jedno domaćinstvo Pendića u Lisičinama doselilo se iz Zagreblja poslije 1890. godine. Na Kosirici danas ima četiri domaćinstva Mezića porijeklom iz Zagreblja. Dio Zagreblja u kome žive Hrvati, po najbrojnijem rodu Šarićima, naziva se Šarići. Krajem devetnaestog vijeka Šarići žive isključivo u Zagreblju i, tek kasnije sele se na Inač i u Striževo. Pored njih na svojoj zemlji je i jedno domaćinstvo Aničića. Galići se ne iseljavaju iz Zagreblja, a Jurići su već 1890. godine imali dvojna imanja u Zagreblju i na Perucu. U periodu od 1890. godine do danas Jurići su se preselili na svoja imanja na Perucu, a u Zagreblju su ostali Jakovljevići, koji su se u to vrijeme prezivali Jurić.
BUNČIĆI
U Bunčićima danas ima 38 domaćinstava, isključivo Muslimana, razdijeljenih u mahale Bunčići i Karađuzi. Naselje je zbijenog tipa sa jasno razgraničenim mahalama, a nalazi se na prelazu padinskog dijela u veći kompleks ravnog obradivog zemljišta pod nazivom Duga njiva.
Prema našim istraživanjima, ako izuzmemo Vriciće, za koje smo ustanovili kada su se doselili, svi rodovi u Bunčićima su starosjedilački. Samo ime Bunčići za selo i mahalu govori nam da je ovdje postojalo rodovsko ime Bunčić i da se ono odnosilo na stanovnike ovog sela. Za tu imamo potvrdu u kontinuiranom pojavljivanju prezimena Bunčić u sidžilima mostarskog kadije od 1768. do 1849. godine. Nakon okupacije BiH od strane austrougarske monarhije postoji popis svih rodova u Drežnici. Iz tog popisa vidi se da u Drežnici više niko ne nosi ovo prezime, a prema našim istraživanjima ne postoji nikakvo sjećanje današnjih stanovnika ove oblasti da je prezime Bunčić postojalo u Drežnici. Međutim, postojanje podataka u istorijskim izvorima, kao i jasno razgraničenje mahala Bunćići i Karađuzi i svijest o zajedničkom porijeklu upućuje nas da se svi rodovi u mahali Bunčići nekad prezivali Bunčić i da su zajednićkog porijekla. Ova prezimena, uključujući i prezimena rodova koji su se iselili izBunčića, po svemu sudeći nastajala su u drugoj polovini XIX vijeka. Mahalu Bunčići karakterišu veoma stari arhitektonski kompleksi. Na pojedinim starijim objektima na dovratnicima isklesani su predmeti o čijem postanku i namjeni stanovnici ovog sela ne znaju ništa. U Bunčićima je, svakako, najinteresantnija plastika na nekadašnjem dovratniku stare Kajića kuće, a danas doprozornik na prezidanoj građevini. Na ovom doprozorniku isklesana je predstava konja, psa i neobičnog cvijeta koji nas posjeća na krin. Za datiranje nastanka ovog doprozornika (ukrasa) može nam poslužiti i arapska brojka 1175, koja odgovara 1755. godini. Pored toga, na drugoj strani prozora isklesan je jedan pješčani sat.
Zaselak Karađuzi nalazi se, kako kažu seljani, »poviše Bunčića«. To naselje je dobilo ime po rodu Karađuzi. Kako smo naglasili kada smo govorili o porijeklu ovog roda, nesumnjivo je da su se svi rodovi u Karađuzima i njihove raselice nekada preživali Karađuz. Za Bunčiće je karakteristično da od 1890. godine, osim porodice Vricić, nema doseljenika. Sa druge strane, ovo selo je dalo veoma mnogo iseljenika, posebno u Lisičine i Dragu. Prije 1890. godine, još za turskog vakta, iselili su se Cokići i Mušići u Dragu. Iz Karađuza su se u to vrijeme iselili i Pezići u Dragu. Pored toga u nekom obliku  predvojene zadruge živjeli su u Bunčićima, Dragi i Lisičinama: Pinjići, Šamerići, Kadrići, Šaškovići i Mujići da bi se sasvim odselili: Kadrići, Šaškovići, Turkići i Šamerići.
POGLAVICA
Poglavica je naseljena muslimanskim stanovništvom. Selo je dobilo ime po tome što se nalazi ispod Glavice. Po tradiciji ovo je staro selo i u njega nije bilo većih doseljavanja.
Danas su doseljenici samo dvije porodice, i to Šamerići iz Karađuza i Pinjići iz Bunčića. Iz Poglavice su se od 1890. godine iseljavali u Dragu Balići i Beglerovići.
U ovom selu se, takođe, nalazi velik broj plastičnih ukrasa na kućama kojima današnji stanovnici ne znaju namjenu. Većina ovih znakova su danas u sekundarnom položaju i ugrađeni su u novije zgrade prilikom njihovog zidanja. Prema narodnoj tradiciji u ovom selu je živio i Toma Fijović, legendarni Drežnički sokolar, ćija se kuća i danas nalazi sačuvana u vlasništvu Bešića, koji su po istom predanju njegovi potomci.
LISIČINE
U Lisičinama danas ima 47 domaćinstava, od kojih je 10 hrvatskih i to tri Marića i sedam Raiča. Radi se o relativno novom naselju i svi stanovnici su doseljenici iz Bunčića, Poglavice i Zagreblja. Prema predanju selili su se da bi bili bliže pašnjacima na Čabulji i Čvrsnici. Jasno se razlikuju izdvojeni zaseoci rodovski struktuirani. Na Borkama su nastanjeni Marići, Huseići, Cokići i Šamerići. U Podborkama su Pinjići i Beglerovići. U Šamerićima je osim Šameriča i jedno domaćinstvo Pendića. U Kadrićima pored Kadrića žive Lalići. Na Zukvi su Turkići, a na Podužju ili u Raićima su Raiči. U vrijeme sastavljanja gruntovnice na Borkama kao kmetovi na zemlji Mehmeda Potura žive Marići. Od ostalih stanovnika, upisanih kao vlasnika kuća i imanja, stalno naseljeni, su djelimićno samo Raiči, a ostali još posjeduju i imanja u matičnim selima. Šamerići i Kadrići se tada prvi put javljaju u ovom selu i od tada se definitivno iseljavaju iz Karađuza. Od Pinjića se iseljava samo ogranak Pašići, koji u to vrijeme imaju zemlju u Pinjavcima, a kasnije za njima dolaze i drugi njihovi rođaci. Od tog vremena Raiči se, takođe, definitivno naseljavaju iz Poglavice na Podužje. Ostali rodovi koji danas žive u Lisičinama (Beglerovići, Huseići, Cokići, Pendići, Lalići i Turkići) doseljavaju se kasnije, uglavnom pojedinačno. Izuzetak su Turkići, koji su definitivno napustili Bunčiće. U ovom selu ima zemlje pogodne za obradu, prije svega terasa na kojima se uzgajala vinova loza, a danas uglavnom žitarice i različite vrste povrća.
DRAGA
Danas je ovo selo veoma gusto naseljeno. U pet mahala ima 60-tak domaćinstava. Zemlja je veoma skupa, a u toku su radovi na popravljanju starih i građenju novih kuća. To je, vjerovatno, iz razloga što je iz ovog sela najveći broj radnika na privremenom boravku i radu u inostranstvu i što se zarađeni novci u velikom broju investiraju u već postojeća imanja. Naselje nije staro i može se pratiti doseljavanje svih današnjih rodova. Prema narodnoj tradiciji razlog preseljavanju je blizina pašnjaka. Jedan od glavnih razloga bio je taj što ovo selo obiluje vodom. U prošlosti, naročito u austrougarskom periodu, bilo je samo u granicama ovog sela preko 30 mlinova u kojima su mljeli žito i stanovnici obližnjeg Rakitna, a i drugih sela zapadne Hercegovine. Pored hidroenergetskog potencijala, voda je korištena i za natapanje obradivih površina. Redovi za natapanje parcela vršeni su samo danu, a noću se voda koristila za pokretanje mlinova. O važnosti mlinova stanovnika Drage govori nam podatak da je u svakom gruntovnom ulošku upisan najmanje jedan mlin.
Prema predanju prvi su se u Dragu doselili Cokići iz Bunčića.  Njihov rodonačelnik Coko sagradio je kulu na tri boja u Dragi, a tu su se od Cokića odvojili  Mušići. Poslije njih su se doselili Pezići, a kasnije svi ostali. Prema podacima iz gruntovnice Cokići, Mušići i Pezići su stalno nastanjeni u Dragi. Šaškovići i Mujići u to vrijeme imaju kuće i imanja i u Bunčićima a Beglerovići i Balići u Poglavici. Imanja ovih porodica (radi se o po jednoj porodici iz svakog roda) su, u stvari, jezgra današnjih mahala. Na Krstacu su Šaškovići, na Lazini Balići, na Spili Mušići, na Lučinom docu Mujići i Pezići, a na Otoci Cokići i Beglerovići. Kao potvrda o postojanju Cokine kule su i apotropejski simboli isklesani u kamenu a kasnije uzidani u pojedine kuće, a potiču, u stvari, od materijala ove kule.