Silvana Armenulić: Voljela je život, predvidjela svoj kraj

Novi studijski album Amire Medunjanin „For Him and Her“, odnedavno se nalazi u prodaji, kako kod nas, tako i u našoj regiji. Jedinstveni je to hommage Tomi Zdravkoviću i Silvani Armenulić sa 12 njihovih pjesama, a u Amirinoj interpretaciji jednostavno očarava. Album „For Him and Her“ snimljen je u Bostonu u studiju „Big Blue Sound“, dok je dio instrumenata snimljen u Beogradu i Mostaru. Na albumu su sudjelovala eminentna muzička imena: Shyrkhan Agabeyli (bas), Bojan Zulfikarpašić (perkusije i Moog Matriarch), Predrag Vasić (gitare i mandolina), Ismail Lumanovski (klarinet), Mustafa Šantić (harmonika), Vladimir Ćuković (violine) i Pantelis Stoikos (truba). „For Him and Her“ diskografski je dragulj i sasvim sigurno jedan od albuma godine.

Njen novi album povod je da se prisjetimo, kako je mnogi nazivaju, „boginje narodne muzike“, Silvane Armenulić. Osim Silvanine zasljepljujuće slave, ostala je i nikad do kraja ispričana priča o njenoj tragičnoj i preranoj smrti u saobraćajnoj nesreći s mnogo nepoznanica.

– Smederevo, 10. oktobra 1976. godine. Oko 21:30 sati na magistralnom putu Beograd-Niš kod Kolara dogodila se teška saobraćajna nesreća u kojoj su život izgubili Miodrag Jašarević, šef Narodnog orkestra RTB-a, popularna interpretatorka narodnih pjesama Silvana Armenulić i njena sestra Mirjana Barjaktarević – glasila je vijest o smrti, prema mišljenju mnogih, najveće zvijezde narodne muzike nekadašnje Jugoslavije.

Velika porodica

Rođena je u Doboju 18. maja 1939. godine kao Zilha Barjaktarević, kćerka Hajrije i poslastičara Mehmeda Barjaktarevića. Bila je jedno od desetero braće i sestara, ali u dobojskoj Gornjoj mahali život nije bio nimalo lak. Još kao mala oboljela je od tada smrtonosne difterije i samo je čudom uspjela preživjeti, ali njen mlađi brat Hajrudin nije. Njihovom ocu ponestalo je snage da to sve izdrži. Odao se alkoholu, zapostavio porodicu i sav teret othranjivanja i izvođenja devetero djece na pravi put prepustio njihovoj majci Hajriji.

– Bili smo jedno drugom do uha i majka nas je, kad bi je pitali za naša imena, na prste nabrajala. Kako je sastavljala kraj s krajem, još ne mogu da shvatim. Sve je morala da mjeri kroz onaj vražiji broj devet: devet kaputa, devet obroka, devet pari cipela… Zato sam maštala o danu kad ću joj se skinuti s vrata – ispričala je jednom prilikom Silvana kad je postala velika zvijezda.

Upisala se u osnovnu školu 1947. godine. Njen talent za muziku bio je uočljiv nastavnicima, pa je počela da svira mandolinu, a ubrzo i da pjeva. Muzika je za nju bila bjekstvo iz života koji nije željela, jer se otac nije trijeznio, a majka je smatrala da je dovoljno to što je naučila da čita i piše. Poslije toga treba da se uda.

Sa 16 godina, Zilha se odlučuje preseliti kod tetke u Sarajevo. Iako maloljetna, počela je pjevati po kafanama na Ilidži. Ubrzo ju je zapazio harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo, koji je, oduševljen njenim glasom, htio da je priključi svom orkestru. Kako je bila maloljetna, za to joj je bilo potrebno odobrenje roditelja. Na početku su se tome protivili, jer u to vrijeme profesija kafanske pjevačice nije predstavljala poželjno niti prestižno zanimanje. Da njihova kćerka Zilha nije mogla ići putem koji su oni za nju zamislili, ubrzo su shvatili, te su je pustili da postupi kako hoće. Tako je u kafani „Topola“ na Ilidži počela karijera najveće zvijezde u historiji jugoslavenske novokomponovane narodne muzike.

U opis tog radnog mjesta spadaju dim, pijančenje, tuče, vulgarna dobacivanja i na momente prijeteća atmosfera. Da bi njen mladi duh opstao u tom teškom vremenu, Zilha je uzela ime svoje omiljene romantične filmske junakinje. Strastvena, zgodna i američki drska radnica na plantažama riže na sjeveru Italije, koju je u filmu „Gorka riža“ tumačila zanosna glumica Silvana Mangano, bio je lik u koji se Zilha sklonila, kako bi nastavila da sanja velike snove.

– Danas se naježim kad uđem u kafanu. Trebalo je izdržati neprijatnosti i poniženja. Ko nije bio među pijancima, ne zna koliko je to strašno. To govorim ja koja sam pjevala u boljim lokalima, mogu da zamislim kako je onim pjevačicama u raznim prčvarnicama, gdje ih većina gostiju gleda i sluša bez poštovanja – priznala je kasnije Silvana.

Susret s Tomom Zdravkovićem

I dalje se prepričavaju i priče o zvijezdama s kojima se povremeno ukrštao Silvanin put, poput susreta s Tomom Zdravkovićem ispred Leskovačkog hotela.

Prije nego što će se proslaviti u Beogradu, ali i cijeloj tadašnjoj zemlji, nastupajući u Leskovcu 1958. godine, ugledala je na klupi ispred hotela promrzlog mladića. Prišla mu je i počela razgovor s njim. Otkrio joj je kako je došao sa sela u potrazi za poslom, ali nije ga našao. Nije imao novca da se vrati kući, a nije imao ni gdje da spava. Pošto se i sama uspinjala trnovitim putem, Silvana je u potpunosti suosjećala s momkom i ponudila da mu pomogne. Zamolila je upravnika hotela da nesretnom mladiću nađe bilo kakav posao i smještaj, koji joj je odmah izašao ususret. Neizmjerno zahvalan, momak se počeo družiti s muzičarima i povremeno bi s njima, na Silvanin nagovor, otpjevao neku pjesmu. Bio je to Toma Zdravković.

Tada je Silvana imala samo 19, a on 20 godina. Kasnije, kad je već postao najtraženiji folk kantautor i pjevač, za Silvanu je napisao pjesme koje su je proslavile na čitavom Balkanu. Godinu nakon boravka u Loznici, Silvana je konačno stigla u Beograd. Prvo je nastupala u hotelu „Bristol“ s orkestrom Jovice Marinovića, a potom je, poslije kratkih i efikasnih pregovora, dospjela u hotel Grand, koji je smatran predvorjem slave. U „Grandu“ je svirao kompozitor Aca Stepić, koji je Silvanu čuo još u kafani „Topola“ na sarajevskoj Ilidži. Tada joj je prorekao veliku karijeru i vidjevši je ponovo, nagovorio je direktora hotela da je dovede, ne pitajući za cijenu. Nagovaranje nije bilo posebno teško pošto je, osim glasa, i Silvanina ljepota bila opojna.

Vjenčanje s Radmilom Armenulićem

Nastupi u ovom hotelu doveli su je do još jedne ozbiljne prekretnice u životu. Tokom večeri kad je ona pjevala sala bi bila prepuna, no, nije mogla a da ne zapazi jednog naočitog mladića koji je, za razliku od svih ostalih, koji su se nalivali alkoholom, sve vrijeme pio sok od maline. Sjedio je sam i, kako je Silvana kasnije opisala, venuo. Članovi orkestra kazali su joj da se momak ozbiljno zaljubio u nju. Saznala je da je student prava, poznati teniser, član reprezentacije Jugoslavije i da potječe iz gospodske beogradske porodice. Ime mu je Radmilo Armenulić.

U početku Silvana nije htjela da se upliće ni u kakav odnos. Međutim, iz večeri u večer Radmilo joj je sve više privlačio pažnju. Osim dobrog izgleda, besprijekornih manira i aristokratske odmjerenosti, sviđalo joj se još nešto. Sazrijevajući uz brojne pijance i poučena nezacijeljenim ožiljcima iz djetinjstva zbog oca alkoholičara, bila je fascinirana činjenicom da on nikada ne pije ništa osim soka od maline.

Nekoliko sedmica kasnije, Radmilo je sakupio hrabrost i prišao Silvani. Poslije nekoliko mjeseci, u jesen 1961. godine, Radmilo je zaprosio Silvanu. Vjenčali su se 26. oktobra, bez znanja roditelja. Poslije sklapanja braka u opštini, otišli su u kafanu „Vidin kapija“, da bi nakon toga Radmilo odveo suprugu u roditeljski stan. Do tada ju je krio, jer je kao jedinac iz bolje beogradske kuće strahovao da roditelji neće prihvatiti kafansku pjevačicu za snahu. Međutim, oni su mu samo zamjerili što je sve to krio od njih, što je ranije nije predstavio i pozvao ih na svadbu.

Otac nije dočekao njenu uspješnu karijeru

Kao krunu njihove ljubavi, 1964. godine, dobili su kćerku kojoj su dali ime Gordana, po Radmilovoj majci. Silvani je bilo izuzetno važno to što njen suprug nije tražio da prestane s kafanskim pjevanjem. Međutim, ne postoji savršena idila. Radmilo je ubrzo dobio ponudu da igra u Zapadnoj Njemačkoj kao profesionalni teniser, a godinu kasnije u Doboju je preminuo Silvanin otac. Stari Mehmed, ljubitelj pjesme i muzike, umro je na samom pragu velike i blistave karijere svoje kćerke.

Prvu ploču Silvana je snimila za „Diskos“ iz Aleksandrovca i s orkestrom Ilije Spasojevića, u tiražu od čak pedeset hiljada primjeraka. To joj je otvorilo vrata radio-stanica, koje su bile ono što je televizija osamdesetih i devedesetih, ali u isto vrijeme predstavljalo i potvrdu da više nije kafanska pjevačica već estradna umjetnica. Prihodi od pedeset hiljada prodatih singlica i tantijeme od emitovanja na radiju bili su veliki, ali to je bio tek mali dio novca koji su narodnjaci zarađivali na koncertima, što ju je tek čekalo.

Tih godina, kad su se izdavači utrkivali u otkrivanju novih zvijezda narodne muzike, Silvana je prvo potpisala ugovor sa PGP-RTS-om, za koji je snimila četiri duetske ploče sa kompozitorom Petrom Tanasijevićem. Ova izdanja doživjela su veliki uspjeh, ali Silvana je htjela više, željela je solo albume. Zato je prihvatila ponudu „Jugotona“ i početkom januara 1967., u saradnji s Acom Stepićem snimila novi album. Iste godine objavila je još dvije singlice i jedan album. Kao dio beogradske estrade, u grupi s Tomom Zdravkovićem, Muharemom Serbezovskim i Ismetom Krcićem gostovala je po gotovo svim mjestima tadašnje Jugoslavije. Počela je da učestvuje na festivalima, pa čak i da dobija nagrade. Ipak, nije imala veliki hit, ali tada je presudnu ulogu odigralo staro poznanstvo.

– Prijateljstvo između Silvane i mene trajalo je godinama. Sretali smo se po raznim gradovima i 1969. godine našli smo se u istoj grupi. Tad sam već bio popularan i tražen kompozitor. Silvana je bila na prekretnici. Imala je samo jednu bolje slušanu pesmu, ali ne i hit. Čini mi se da je to bila „Nad izvorom vrba se nadnijela“. Stalno je gunđala kako joj treba prava stvar, da snimi ploču i bude u špici. Pitala me šta da radi, kako da se probije. Insistirala je da joj napišem pjesmu. Ali šta? Ja sam uvijek bio u nekim romantičnim vezama koje su me inspirisale. Sa Silvanom je bilo teško. Pričali smo danima, bila je nesretna. Otkrivala mi je detalje iz svog braka koji je bio labilan, naprosto je očajavala. Često mi je govorila: „Jao, ovaj život moj! Neka ide sve u đavola, kad mi ništa ne ide od ruke! Nit’ brak, nit’ ovo, nit’ ono…“ I jednom dok smo se vozili busom na koncert, kažem joj: „Znaš šta, to je interesantno, da ti ja napravim pjesmu baš kao što ti pričaš, onako kako se osjećaš. Onda ćeš bolje pjevati“- ispričao je svojevremeno Toma Zdravković.

Na toj turneji, tokom mnogih putovanja i dugih razgovora, Toma je upoznao sve njene probleme, život, način izražavanja, ušao joj je u dušu. Međutim, baš tad su mu tražili pjesmu za Beogradski sabor.

– A ja sam razmišljao o Silvani i onom njenom „šta će mi život“. I pošto smo imali pauzu, pio sam sa nekim društvom dva-tri dana, totalno sam bio bolestan, umoran i probudio se u hotelu „Slavija“. Oko devet trebalo je da krenemo na turneju. Onako sav izbezumljen, mamuran, glava mi otpada, siđem, naručim kafu i iz čiste muke uzmem od konobara blokčić za račune i olovku. Mislim, to mi nikad nije bilo teško, sad ću bar da napišem pjesmu za Beogradski sabor. Odjednom, shvatim da će pjesma „Šta će mi život“ biti odlična i ostavim je za sebe, da je pjevam na Saboru. Na turneji Silvana mi je govorila kako treba da snimi ploču i u isto vrijeme postoji šansa da igra u nekoj televizijskoj seriji. A nema pravu stvar ni za ploču ni za seriju. Kad smo se vratili s turneje, ja sam, krijući se malo od nje, otišao u studio da snimim numeru „Šta će mi život“. Radio Beograd i Estrada spremali su zajedničku ploču sa stvarima koje će biti na Saboru, ali Silvana je čula pjesmu baš u tom studiju Pet i počela da me ubjeđuje: „Dado, molim te, ova je pjesma za mene, ti moraš da mi je daš“. I šta ću, dam joj numeru. Uostalom, to je bila njena priča, pjesma je nastala od onoga što je ona meni pričala. Uzmi, ionako sam je pravio za tebe. Tako je bilo suđeno – otvorio je dušu u jednoj svojoj ispovijesti Toma Zdravković.

Ovu pjesmu Silvana je pjevala i u seriji „Ljubav na seoski način“, prodala je ploču na kojoj se nalazila u 300.000 primjeraka. Uprkos tome što je konačno postigla ono što je htjela, što živi život o kom je jedva smjela da mašta kao musava devojčica iz Doboja, u Silvaninom oku uvijek je bila prisutna sjenka crnih slutnji.

– Veliki sam pesimista. Bojim se života, budućnosti, onog što će sutra biti. Strepim da li će ga uopšte biti – pričala je u jednom intervjuu 1972. godine.

U ljeto 1976., Silvana je sa sestrom Mirjanom, koja je također postala pjevačica, gostovala u Bugarskoj. Vidjela je to kao idealnu priliku da se sretne s tada najpoznatijom živom proročicom na svijetu, slijepom Vangom, jer je godinama imala želju da sazna svoju sudbinu. Zamolila je organizatore turneje da joj obezbijede susret s gotovo nedostupnom proročicom. Uspjeli su nekako da je provedu kroz masu koja je čekala ispred Vangine kuće i kordon policije koja je tu održavala red. Kad su se našle nasamo, Vanga nije okretala glavu prema mnjoj. Poslije duge i neprijatne pauze, samo je rekla:

– Ništa, ništa ne treba ni da platiš. Ne želim da govorim s tobom. Ne sada. Idi i dođi za tri mjeseca. Čekaj! Ustvari, nećeš moći da dođeš. Idi, idi, ako možeš dođi.

Silvana je iz njene kuće izašla suznih očiju. Nikad se nije vratila. Obožavala je jake i brze automobile, a agresivna vožnja bila je njena strast.

– Dan je počeo uobičajeno, a Silvana i Mirjana počele su da se spremaju za put. Trebalo je da i ja pođem s njima, ali ostala sam kod kuće da bih pogledala film. Kad su krenule, Mirjana se vratila na vrh stepeništa i poljubila me – pričala je sestra Dina, prisjećajući se posljednjeg pozdrava sa sestrama.

Po dolasku u Požarevac i učestvovanju u javnom snimanju emisije RTV Beograd, Silvana i Mirjana otišle su na otvaranje restorana „Lenin bar“. Interijer restorana ličio je na pećinu, pa su s plafona visili vještački stalaktiti. Dok je ustajala, za jedan je zakačila glavom i osjetila oštar bol koji se nastavio i u kasnijim satima, ali i sutradan, kada je trebalo da uz druge zvijezde nastupi na završnoj svečanosti Župske berbe grožđa.

Sestra joj je masirala glavu, ali bol nije prestajao. Publika ništa nije primijetila, a Silvana je izvela samo četiri umjesto osam pjesama i kad je sišla sa bine, srušila se na stolicu držeći se za glavu. Pošto se malo osvježila, spakovala je stvari u gepek i sjela za volan svog forda granade. Pored nje sjela je Mirjana. Pjevač Ljubomir Đurović pitao ih je da li može s njima, a onda je pritrčao Miodrag Jašarević, gotovo u panici, i zamolio ih da ga povezu pošto će ostali krenuti tek nakon završetka prenosa utakmice Jugoslavija – Španija. Čuvši ovo, Đurović, koji je inače neuporedivo bolji vozač od Jašarevića, riješio je da ostane i gleda utakmicu.

– Svi smo bili iznenađeni što je bata Rade sjeo za volan. On je uvijek spavao kad ga neko vozi, stalno je bio umoran i neispavan. Također, bio je plašljiv i loš vozač. Silvani je, vjerovatno, bilo mnogo loše kad je njega natjerala da vozi – pričao je kasnije muzičar Ljubiša Pavković.

Prema rekonstrukciji nesreće, na ravnom putu ford granada kretao se brzinom od oko 150 kilometara na sat, a onda je iznenada počeo da prelazi u suprotnu traku i uslijedio je sudar. Vozač kamiona iz daljine je vidio farove kako mu se brzo približavaju, ali je pomislio da će se mimoići. Shvativši da će doći do sudara, počeo je da koči, no bilo je kasno. Desna strana automobila takvom silinom zakucala se u kamion da mu je kompletno izvalila prednji desni točak, poluosovinu i podvukla se pod njega.

– Nikad nisam čitala izvještaj obdukcije. Čitala su ga moja braća koja su mi rekla da ja to ne uradim. Mirjana je bila u šestom mjesecu trudnoće kad je poginula – izjavila je kasnije njihova sestra Dina.

U kanalu pored puta nađena je polomljena violina, a Silvanina smrt je za sobom ostavila brojne misterije. Jedna od njih je i ta da su u vrijeme kad je već uveliko trebalo da budu u Beogradu, bili tek na pola puta.

– Uvijek mi je teško kada moram da pričam o njenoj pogibiji. Prihvatio sam ono što je pisalo u policijskom izveštaju, a poslije su mi rekli da je možda i ona bila za volanom. Sve te priče koje se vezuju za njenu smrt smatram kafanskim. Na svaku godišnjicu Silvanine smrti idem na njen grob, a nekad odem i bez nekog formalnog povoda. I naša kćerka Gordana uvijek sama posjećuje majčin grob, ne voli da ide kada je gužva. Nerado o tome govori, što je razumljivo, jer je imala samo 12 godina kada je Silvana poginula. Postavio sam na grobu dva bijela goluba od mermera. Pamtim je kao osobu koja je bezgranično bila hrabra. Ničega se nije bojala. Voljela je brz život i uzbuđivale su je opasnosti. Jednom je u Njemačkoj zalupila vrata stana, a ključ je ostao s unutrašnje strane. Izašla je na sims širok oko 40 centimetara po kome je, na visini od dvadeset metara, obišla kuću i kroz prozor na kupatilu ušla u stan. A kao supruga i drug bila je nježna i pažljiva – rekao je Radmilo Armenulić i dodao kako i danas rado sluša Silvanine pjesme i ima cijelu kolekciju njenih ploča.

Sluša ih i sa svojom sadašnjom suprugom Mirom Pejić, s kojom se vjenčao tek nakon što se njegova i Silvanina kćerka Gordana udala. Nema tog čovjeka koji neće reći da je u slučaju tragične sudbine Silvane Armenulić smrt došla prerano. Iako je posljednjih godina života odavala utisak osobe koja naslućuje kraj, njena priča kao da je ostala da lebdi neispričana. Vjerovatno se baš zbog toga Silvanino ime i dalje neprekidno spominje, a njene besmrtne pjesme ostaju u kafani sve dok je posljednja osoba ne napusti.

 

 Anegdota s Kirkom Douglasom

Postoji anegdota kako je već kao velika zvijezda koja je odavno zaboravila kafansko muziciranje, Silvana sa društvom došla na večeru u Skadarliju i tu, na mjestu gdje je počela svoj put, odmah se stvorila ogromna gužva. Kuharice su izvirivale, orkestar je zasvirao tuš, konobari su prestali da služe. Slučajno se u tom trenutku u Skadarliji pojavio i tadašnji holivudski superstar Kirk Douglas. Sjeo je i zapanjio se, jer ga niko nije ni pogledao. Svi su bili oko stola neke smjelo dekoltirane plavuše. Tada se pojavio još jedan čovek s fotoaparatom i pogledom pitao Douglasa da li smije da ga fotografiše. Ovaj mu je, konačno zadovoljene sujete, odobrio. I nakon što je bljesnuo blic, neznani fotograf prišao je stolu, zatražio pare i ostavio cedulju da se slike za tri dana mogu podići u jednoj fotografskoj radnji.

Joksimović traži pjevačicu koja liči na Silvanu

Kako prenosi „Dnevni avaz“, ovoga mjeseca očekuje se i početak snimanja filma i serije o legendarnom pjevaču Tomi Zdravkoviću. Film naziva „Toma“ udruženim snagama realizirat će Dragan Bjelogrlić, Željko Joksimović i Bane Obradović. Bjelogrlić ističe da da to neće biti samo biografija legendarnog pjevača, već je tema fenomen Tome Zdravkovića, koji je umro 30. septembra 1991. Spekulira se da bi upravo 30. septembra 2021., na 30. godišnjicu smrti, trebala biti premijera „Tome“. U javnost je procurila i informacija da Željko Joksimović uveliko u Bosni traži pjevačicu koja će tumačiti Silvanu Armenulić, čiji će se lik također pojaviti u filmu. Slučajni susret Tome i Silvane, tvrde mnogi, odredio je njegovu  karijeru. Novica Zdravković, Tomin brat, za „Avaz“ je nedavno kazao kako je ispričao Bjelogrliću detalje iz Tominog života, onoliko koliko mu je bilo potrebno za film.

– Bilo bi lijepo da se snimi taj film. Uglavnom, Bjelogrlić je već prikupio materijal, a snimanje iskreno ne znam kada će početi. Ideja za film potekla je, ustvari, od Željke Joksimovića. Mislim, mnogi su se bavili tom idejom, ali je na kraju Željko s Bjelogrlićem ušao u tu priču. Ono što je bilo do mene, ja sam odradio – kazao je Novica.

 






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *