Pažin o Veležovom dresu

Srce je tamo gdje se rodih, gdje prve korake načinih

Ugrijao ćelopek kako to samo u Hercegovini zna, pa se čini kako se dolina Dubrava još više savija uranjajući između kamena za mrvu zemljane hladi. Ali baš u toj dolini ako i prst zasadiš između kamena u crvenku zemlju, niknut će dva.

Piše: Miroslav Pažin

Nigdje duhana da se ljepše zlati nego tu, a breskve imaju toliko slada, k‘o da ih medom slade. Ovdje se ljudi oko zemlje zabave pa im nikada bezbriga misli ne obuzima. Vozio sam se sa bratom autom,koji je klizio krivudavom asfaltnom cestom od rodnog sela, kada nas zaustavi Mujo,koji je dolazio iz suprotnog smjera.

“Ćiro evo ti! To ti je posl´o Džemil”, dodade i pruži mi omanju kesicu Mustafa, moj prvi susjed.

“To je sigurno Veležov dres”, reče moj brat koji je sjedio pored mene. Mustafa potvrdi klimajući glavom i još reče.

Utakmica u Vrapčićima

“Jes´, pozdravio te je i poručio da svratiš na utakmicu u Vrapčiće kad budeš tu. Bit ćeš počašćen i imat ćeš posebno mjesto u V.I.P loži pored njega”, Mujke završi smijući se, kao da u ovo zadnje i nije baš puno vjerovao,znajući da mi vrijeme neda baš puno „lufta”.

“Hoću Mujo”, uzvratih mu na pozdrav pa još obećah.

“Znaš kako je kad dođem ovdje,rado bih svakoga vidio,pozdravio,popričao…Tri sedmice koliko tu budem proleti ko dan,ali čim budem imao malo vremena otići ću. Hoću svakak”.

Pozdravili smo se onako komšijski, susjedski, obojica noseći kao medaljon djetinjstvo i provedenu mladost, pa nastavili dalje svojim putem. Nas dvojica u Stolac a Mujo kući svojoj suprugi i djeci i obaveze koje ga zovu.

“Vidi” ,rekoh bratu, sjetio se mene Sumin Džemil.

“Ja”, reče Zoran i onako zamišljeno otpuhnu nastavljajući voziti dalje prema Potkosi.

Džemil, onaj koji me se sjeti i posla mi dres, je Džemil Šoše aktualni menadžer fudbalskog kluba Velež. Sjetio se mene kojega nije vidio dobrih tridesetak godina. Zadnji put smo se vidjeli kada je on bio mali petogodišnjak. Dolazio je sa svojom majkom Sumom kod svoga dede Ahmeta, našega najbližega susjeda.

Naše kuće su jako blizu,takoreći gledaju jedna u drugu. Kuću moga tate Vlatka i kuću našega prvoga susjeda Ahmeta, dijelio je samo omanji zid. Onoliko velik, da se zna gdje je međa i da ne bi hajvan napravio štetu u bašti moje majke, koju je brižljivo njegovala, gdje bi zasadila razno povrće i tu često razgovarala sa svoje dvije smokve.

Kuća moga djeda Nikole, bila je udaljena desetak metara dalje zapadno i bila vezana zajedničkim zidom sa drugim komšijom Avdom i njegovom avlijom i kućom. Pedesetak metara dalje, u šipcima i nekoliko košćele, sakrio se dom dede Osmana, koga se sjećam da je jedini u to vrijeme,u cijelom kraju,nosio jakocrveni fes. Na drugu stranu, dvadesetak koraka iza naše se izdigla kuća moga kuma Fadila, školskog kolege kojemu sam bio svjedok na vjenčanju. Niz mahalu a prema Poračinama su se nizale kuće Puhala i Palameta.

Bila je to idila zajedničkoga života susjeda Pažina, Omanića, Palameta i Puhala u zaseoku Brestovače, koji se smjestio na uzvišenom brijegu, odakle se moglo običnim okom vidjeti do brda Hrguda iznad Stoca, planine Veleža koji se prostirao iznad Mostara na sjeveru, a zapadno navečer bi se,kada bi zašlo hercegovačko sunce, mogla vidjeti,kao na dlanu,svjetla grada Metkovića u susjednoj Hrvatskoj.

Zaseok Brestovače

 

U takvom geografskom okruženju smo živjeli mi djeca Brestovača trčeći do Šundine Škaljevine,Grabovnika,Kazana,Kukalja,zaseoka Pepičinoga Ponora i zelene, krivudave rijeke Bregave, koja nas je naučila kako se održati na površini. Bio je to život čovjeka i čovjeka.

Nikada nije dolazila muka a da nije stigla u pomoć onog drugog ruka. Kako u nevolji tako u veselju, ruka je ruku nalazila da je stisne, kako se onaj drugi nikad ne bi osjećao sam. Radovalo se tuđem urodu kao i svome. A kada stigne prvi blagdan, nije ni bitno čiji, radovali se svi. Djeca ponajviše!

Tako smo zajedno slavili Bajrame kušajući najbolje Zulkine baklave, Hatine tufahije, Hodbinkine gurabije, ali i torte i šape,

Obojena jaja, koje bi napravili moja majka i moja baka Stoja u vrijeme Božića i Uskrsa. Sve dijelili sa svojim komšijama a posebno djeci. Djeca su u mrvicu dobijala isto. Sa obitelji Ahmeta Omanića smo bili povezani, kao i mojim vjenčanim kumom Fadilom Selimovim posebno.

Šišanske kumske veze smo imali sa Ahmetovima od kada je on moje šiške prvi podrezao a i Suma je bila šišana kuma mojoj sestri desetak godina kasnije. Pošto sam ja njegovo kumče kome je pošišao prve šiške i čiji sam bio prvi izbor u selu,dok se nije rodio,nakon dvije kćerke,sin Mustafa. Meni je pripovijedao o nogometu koji smo obojica voljeli, dok bi sjedili za sinijom davajući mi ukusni komad sirnice koju bi napravila njegova supruga Zulka.Velež je bio njegov klub na čije je utakmice povremeno odlazio. Taman koliko mu je vrijeme i finansije dozvoljavali.

“Znaš šta Miro? Ako budeš navijao za Velež kupit ću ti Veležov dres”, ponavljao je Ahmet skoro svakodnevno.

Koliko se sjećam, nisam se ja baš odupirao, nego uživao gledajući Čolića,Glavovića,Pecelja,Ristića,Halilhodžiće,Topića…. postao sam žestoki veležovac.U stvari uvijek sam “drukao” za one koji su bili a priori degradirani,smatrani manjim,siromašnijim.

Pobjede i porazi

Radovali smo se zajedno pobjedama i tugovali kada bi gubili.

Ahmet je poslije bio moj najžešći navijač,poslije kad sam igrao na malonogometnom turniru na Vrhovniku, na turniru koji je nekada brojao više od sedamdeset ekipa i bili smo respektabilna ekipa ikao i kada smo igrali za naše selo Prenj u općinskoj ligi Stoca,gdje smo imali zavidne rezultate.

Selo Prenj kod Stoca

 

Ahmet mi nije nikada donio dres i nisam se nikada naljutio na njega zbog toga,dapače. Možda je zaboravio a možda i nije ni mogao, jer tada se dresovi nisu mogli nabaviti kao danas. Ali sam mu bio zahvalan što me “navukao” na najbolji i najljubljeniji klub na Balkanu, za koji su nerijetko i suze letjele. Puno godina kasnije njegov unuk me je prijatno iznenadio. Sjetio se Džemil mene i sjetio se priče koju sam mu nekada pripovijedao o njegovom rahmetli dedi kada je on bio mali.

Kada sam stigao u porodičnu kuću, nestrpljivo poput djeteta obukao sam dres. Čudno, nije to bio dodir tkanine koja prijanja na znojnom tjelu na hercegovačkoj vrelini. Kao da sam osjetio dodir Ahmetove ruke na mojoj maloj glavici i kao da me zapara njegov zlatni prsten,na čijoj ploči su bili izgravirani njegovi inicijali.

Daleko u Njemačkoj još mi se misli mrse kao pamučne niti na stanu komšinice Zulke, da li to Rođeni zaista ne umiru. Tek izmaknu iz oka, ali iz duše vrata ne nalaze.

 






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *