O svemu ponešto: Neum naš svagdašnji

Trebalo je poraniti svako jutro, da uhvati se malo hladovine ispod borova, na velikoj plaži, gdje te godine otvorio se novi hotel “Sunce”. Bio je to razlog više da Neum postane još ljepši, od meni tada najljepšeg na svijetu.

Neum je bio svake godine deset dana. Ili deset noćiju a jedanaest dana, jer cijeli taj jedanaesti dan se kupamo i kasno na večer, vratimo u Mostar.

Čika Milan, beograđanin, pukovnik u penziji, svoju ušteđevinu odlučio je uložiti u taj mali turistički raj, i izdavanjem tri sobe ljeti turistima , postao je i naš gazda, svakog ljeta , deset noćiju i jedanaest dana.

Vjerovao je taj stariji vitalni čikica u procvat Neuma, pokazivao nam da tu blizu njegove kuće počinje se praviti ” Dom penzionera” što u stvari je predivni hotel, pokazivao sa svoje terase nedirnute plaže i uvale govoreći ;” Ovo je bre, raj na zemlji.”

I bio je raj. Maleni raj, koji svake godine kada dođemo na naših deset noćiju a jedanaest dana, iznenadi nas s novim kućama, restoranima, hotelima, i turistima koji pričali su svim naglascima i dijalektima bivše nam države.

Dolazeći godinama, postali smo prijatelji sa onima kojima Neum postao je dom, godinama radeći u njemu. Postali smo “dobri”, s buregdzijama, konobarima, prodavačicama u trgovini… svi smo se dolazeći godinama upoznali međusobno.

Neum je sav u stepenicama. Mi smo pronašli neke prečice, s kojih se brzo stigne do plaže ispred hotela “Sunce”. Zauzeli smo dva mjesta s desne i lijeve strane debelog bora. Nismo imali pumpu, pa smo s jedne strane tamno plavi a s druge strane crveni, teški dušek puhali ustima. Dušek smo kupili od Čeha, prodali nam ga za malo para, kada su se vraćali sa odmora. Plaža je, iako je bilo rano, bila puna ljudi. I svi su se nekako lagano upoznavali jedni s drugima, govoreći odakle su, i u kojem su odmaralištu odsjeli.

Tog ljeta sam upoznala Nerminu iz Čajniča. S roditeljima je odsjela u odmaralištu od firme gdje joj je tata radio. Svaki dan smo išle na bozu i točeni sladoled u slastičarnu na plaži.

Preko nas dvije, upoznali se i naši roditelji, tako da smo ih uspjeli nagovoriti da vode nas za dva dana u hotel Neum, jer dolazi Neda Ukraden. I bi tako. Ispred Nede na bini, smo plesale, i pjevale glasno njen tadašnji hit; “Zora je…” Na kraju koncerta, još smo dobile sličice s njenim likom, gdje na poleđini crnom kemijskom i svojom rukom svoje ime, napisala je Neda Ukraden.

U večernjem šarenilu štandova sa suvenirima, nakitom, heklanim stolnjacima , a blizu Neumske pijace, smjestio se već godinama samo ljeti sa svojim malenim limenim kioskom Fikret. A iz kioska, mirisale kokice, i sa najjačom sijalicom koja osvjetlila bi Las Vegas a ne njegov maleni kiosk, nudile se košpice i neoguljeni kikiriki, u fišecima prljavo bijele boje, mali, srednji i veliki. Bilo je tu i šarenih lizala u obliku drške od kišobrana, i bilo je ono slatko smeđe s karamelom i sezamom upakovano u tanki škripavi celofan, što zvali smo da prostite “babino govno” .

Svakog je ljeta Fikret sa svojim sinovima, u Neumu prodavao u svom malenom kiosku kokice i ostale čitire. Bio je to naš Fikret ćitiraš iz Mostara. Zimi kad bura dere, i kad ni ćuke na cesti nema, kod Carinskog mosta svjetlio bi njegov maleni kiosk kao Las Vegas iz kojeg mirisale su kokice , što prodavao je jedan od sinova mu.

Šetajući sa svim mojim morskim prijateljima pored Fikretovog kioska, ponosno bi rekla; “Ovo je prijatelj mog tate. I on je isto iz Mostara!”

Fikret ćitiraš, Albanac s Kosova, ranih sedamdesetih doselio se u Mostar. U Neum svako ljeto, sa sobom i sinovima, uz maleni kiosk s ćitirama, donijeo bi i komad Mostara. I tako, uz njih , ne fali ti Mostar toliko tih deset noćiju a jedanaest dana… jer dolaskom svojim donijeli ga oni sa sobom.

S Fikretom smo se sretali skoro svako jutro, doručkujući burek kod njegovog prijatelja i sunarodnjaka, kada pričao bi, kako je Neum svake godine puniji i puniji, kako ima posla, i da planira iduću sezonu sa sinovima nešto otvoriti.

I bi tako. Iduće godine, Fikret i sinovi, otvorili gril sa terasom, koji je uvijek bio krcat . Hvalio se poslom, a i mi svima na plaži hvalili mjesto gdje moraju probati najbolje ćevape i ražnjiće na svijetu.

A onda je, za nas obične i male , bez najave došao rat. A ja o ratu, ovaj put neću pisati…

Za mog oca, sva ostala mora su samo mora, a Neum je zarobljen ostao u srcu…
Gledali smo to maleno primorsko mjesto, kako raste i kako svima dobrodošlicu želi. Slikali se svake godine na topu, a dok sam bila dijete i na magarcu. Uspomene su ostale uhvaćene polaroid aparatom, sto nudili su da nas slikaju na plaži za sto dinara .

Poslije rata, a znajući da Neum je Neum, i da za njega ljepšeg mjesta nema, dovedoh oca u hotel Sunce. I rekoh mu; “Neka te dok ti ne dosadi. A kada dosadi, nazovi me s recepcije i doći ću po tebe.”

Ovaj put, neću o ratu… Ali zbog rata, nazvao me sutra poslije podne; “Kad ćeš doći po mene?” pitao me.

Čekao me u kafiću ispred hotela,preko puta palme i topa kraj kojeg smo se godinama slikali.

“Otišao sam do Milanove kuće, gornji sprat mu neko minirao, kažu zato što je bio u onoj vojsci Titinoj, ma gluposti.” Zastade tu, nisam po njega došla sama, a rat i godine ga naučile da šuti, jer ne zna misli li taj drugi, šta i on. Vidjela sam na njegovom licu ljutnju zbog onog što je napravljeno Milanu beograđaninu koji kroz godine dolazaka , nije više bio naš gazda, već i prijatelj.

“Šta ću ja ovdje više, nema Milana, nema Fikreta, nema Pere što je godinama držao restoran na okuci, nikog nema od onih ljudi od prije…”

Neum naš svagdašnji… najljepši zbog šarenila ljudi koji su činili ga lijepim. I onda shvatiš, da ljepotu srcem vidiš i dušom mirišeš.

A noćas dok ovo pišem, huči Neretva, a mirišu vruće kokice kod našeg Fikreta ćitiraša iz malenog kioska kao Las Vegas osvijetljenog kod Carinskog mosta.

A onda ljeti , kroz ćitire i šarena lizala u obliku drške kišobrana , komad Mostara zajedno sa sobom , Fikret donese u Neum.

Noćas dok ovo pišem, poželjet ću Neumu našem svagdašnjem, šarenilo ljudi i dobrote , kao nekada u vrijeme sretnih i dobrih ćitiraša mog djetinjstva…

 






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *