O svemu ponešto: Moj brat… Acin otac… Avdina majka…

Nije mi se išlo nikako. Nisam se borio te devedeset i neke, da odem, nego da ostanem. U svom Gradu, u svojoj zemlji. Da živim mirno, ako Bog da i dugo, a kada umrem, da sahrane me u našem groblju, kraj pokojnog brata, što poginuo je, na liniji u Šantićevoj.

Za koga smo se borili moj brat i ja? Za koga su se borili, oni s druge strane, od čijeg metka, poginu moj brat? Oni što njihova braća, ginula su od naših metaka. Ruke nisam okrvavio, s civilima, i nedužnima, a na liniju sam morao. Isto kao što morali su oni, s druge strane rijeke .

Da sam mogao naslutiti, da danas u pedeset i trećoj, odredište će mi biti njemačke bauštele, prvi bih među dezerterima bio! Po cijenu zatvora, i po cijenu metka! Ionako su nas godinama ubijali. I bez metka, ubili.

Rodica koja živi u Frankfurtu preko dvadeset godina, će me primiti na noćenje, prva dva tri mjeseca, dok ne zaradim nešto para, i unajmim sebi sobu. Pronašla mi je posao, kod našeg čovjeka, koji ima građevinsku firmu godinama , a ljude pošteno i na vrijeme plaća. Rekla mi je, da zove se Avdo, da je isto Hercegovac, i da je nekako odmah iza rata, došao u Njemačku.

“Rodice, reci čovjeku, ko sam, rat je ovdje bio, nisam ja nikom ništa uradio, ali na liniji, pucali smo jedni na druge, možda je čovjeku neko poginuo od naših, reci mu kako se zovem”.

“Ništa ti ne brini, sve sam ja rekla Avdi. Čovjek je normalan, i kod njega je važno, jesi li čovjek ili nisi. Tebi je brat poginuo u ratu, njemu je majka isto stradala od granate. Niste jedan drugom ništa krivi, zavadili narod oni, kojima uvijek bilo je dobro. Ni oni ni njihova djeca , ne idu sada kao ti, trbuhom za kruhom u Njemačku.”

I uvjeri me rodica, da sjednem na autobus , dok još Avdi treba radnika, i zaradim koji dinar, da mogu kredit plaćati , dok ne prođe ova kriza s koronom.

K’o se nadao da će mi firma propasti, i da ću u pedeset i trećoj učiti njemački, barem osnovno, da se mogu sporazumiti tamo.

Kupio sam kartu, spremio putnu torbu, sakrio, zamotao u donji dio trenerke dvije šteke cigara, jer znam da su gore skupe, da ne kupujem bar neko vrijeme. Rekli su mi, da samo jednu šteku imamo pravo prenijeti, ali ja sam odlučio rizikovati, pa ponijeo dvije.

Autobus je bio skoro pun, srećom sećija, na kraju autobusa ostala je prazna. Odmah sam je zauzeo, da mogu leći i pokušati zaspati. Bila su dva vozača, jedan je već bio za volanom i nisam ga vidio kada sam ušao na srednja vrata, a drugi je bio odnekle mi poznat, njemu smo davali karte na uvid, kada je autobus krenuo.

Prespavao sam veliki dio puta. Na kraće pauze izlazio samo zbog WC-a, i nazad na sećiju. U Sloveniji, napravili smo malo dužu pauzu, na pumpi gdje vozači točili su gorivo.

Aco! Nakon toliko godina, moj drug iz zgrade, Aleksandar, zvani Aco, je jedan od vozača mog autobusa za Njemačku. Kada smo pošli, on je vozio, zato ga jasno nisam ni vidio. Želudac mi se zgrčio, pobjegao bih iz svoje kože najradije, da sam mogao.

Na početku rata, odveli su Acinog oca. U kućnim papučama. Nikada se nije vratio kući, niti su ikada, tijelo mu pronašli. Aco, majka mu i sestra, otišli su za Srbiju. Neko je rekao da su u Bileći, stan su prodali, a nikada se nisu u Grad htjeli vratiti. Aco je prekinuo prijateljstva, sa svom rajom iz zgrade, i iz ulice. Povrijedilo ga, što niko nije od susjeda i komšija, pokušao zaštititi njegovog oca, mirnog čika Sretu. I sada, poslije toliko godina, na putu za Njemačku, na pumpi u Sloveniji, oči u oči, Aco i ja…

Pođoh mu se javiti prvi, ali me on preduhitri.

“Ma jesi li to ti, Zorane, majke ti? Nisi se promijenio puno, odmah sam te pozn’o. Odakle tebe, radiš u Njemačkoj?”

“A moj Aco, odakle tebe! Ko bi rekao ikada, da srest ćemo se poslije toliko godina, na pumpi u Sloveniji . Tek idem za Njemačku, našla mi rodica, posao na građevini, kod nekog našeg finog čovjeka”

Kada smo ušli u autobus, Aco mi došao na sećiju, da progovorimo koju, poslije toliko godina. Rekao mi, da majka mu je još živa, da oženio se i da ima dva sina. Kada su prodali stan, kupili su manju kuću u Gacku. Počeo voziti autobus za našu firmu ima nekoliko mjeseci, jer bolje plaćaju nego tamo gdje je prije vozio.

U stomaku mi čvor, bolna prošlost, što zaslužila je da se spomene.

“Aco, jeste li saznali ikad išta za starog? Znam da si ljut bio na nas sviju, razumijem te, ali vjeruj…”

Zaustavi me Aco. Prekinu na pola.

“Pusti to Zoka, nismo nikad ništa saznali. Rat nas je sviju uništio, raselio. Nama rat nije bio brat, oni kojima jeste, oni su sučuvali i oca i brata. Čuo sam da ti je brat mlađi poginuo, to je tuga. Pokoj im duši, i mom starom, i tvom bratu, jeli se ono Dario zvao, davno je bilo, zaboravio sam”.

Jeste, Dario. Potvrdio sam mu, i po ko zna koji put poželio, da sam u Maslinama kraj njega. Bio je mlađi šest godina od mene. Kao dijete, uvijek sam ga čuvao. Tu noć, kada poginuo je, nisam uspio da ga sačuvam. I zato, da mi je barem sada, da sam mu bliže, da ga čuvam dok zauvijek spava, od gromova i jakih jesenjih kiša… od naše snažne bure što nemilosrdno lica nam šamara.

Aco me prenu, iz sjećanja na brata, i reče da u Austriji pravimo dužu pauzu, i da tamo u restoranu gdje ćemo sjesti ima odličan gulaš, s domaćim kruhom ispod sača, i da ga moram obavezno probati. Toplo i kašikom, da izdrži se dalek put.

Poslušao sam Acu, porcija je bila velika, dobro duboki tanjir do vrha pun, i puna korpa kruha uz njega. Popio sam i kavu, da se razbudim malo, jer još je dosta puta ostalo. Pozvao sam konobara da naplati. Naš čovjek, srećom, inače ga ništa nebih razumio.

“Nemate šta platiti, plaćeno je, platio je vozač jelo i kafu.”

Bi me i sramota, i bi mi nekako dječije drago. Moj drug iz zgrade, nije više ljut na mene . Zaustavio ga na ulasku u autobus, i rekoh da nema smisla, da nije trebao platiti , i da na slijedećoj pauzi, ja častim.

A Aco mi reče: ”Ma pusti to, kad zaradiš prvu plaću, daću ti moj telefon, ja sam često u Frankfurtu, častit ćeš pivom. Nego slušaj, u Njemačkoj znaju zaustaviti na auto putu, pretresti torbe, zato ako imaš više od jedne šteke cigara, daj mi da je sakrijem među naše torbe. “

Odmotah donji dio trenerke, i dadoh Aci, sakrivenu šteku cigara. Na sve je mislio moj drug iz zgrade… da pojedem topao gulaš i da sakrije za mene šteku cigara.

Legao sam na sećiju, a autobus je nastavio prema odredištu, s nama umornima, koje čekale su njemačke fabrike i građevine. Razbudila me kava, i surova besimisao trenutnog života.

U Gradu, u groblju Masline, iako sam ga uvijek do sada čuvao, jer mlađi je od mene, ostavio sam mog brata Daria. Posjetio sam ga na polasku, i obećao da ću ako me gazda pusti, obavezno mu doći na rođendan.

U Acinim očima, vidio sam jezero tuge i razočarenja, ali nimalo mržnje prema meni. Obojica smo gubitnici, svako na svoj način.

Rodica mi je rekla, da moj budući gazda Avdo, ima jednu kćerku, koja dobila je ime po njegovoj rahmetli majci Emini, što poginula je od granate, s naših položaja. I u Avdinim očima, sigurno ću vidjeti tu istu bol, koju vidim i u očima svojim, kada pogledam se u ogledalo.

Moj brat… Acin otac… Avdina majka…

I sva ostala braća i sestre, sinovi i kćeri, majke i očevi…

Ništa nije bilo vrijedno niti jedne vaše suze, a kamoli života! Hej vi! Bezdušni! Uzeli ste nam život, i živote naših života ste uzeli!

A nas preživjele, umorne, poslali ste autobusima za Njemačku, na njihove građevine i teške fabričke poslove…

 






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *