Pismo dječaku

Dječače dragi,

 

Uče te pogrešno.

Jer su i njih učili pogrešno.

Mjere te kalupima na koje se odavno uhvatila rđa i koji su prevaziđeni onog trenutka kada su i stvoreni. I ukoliko se ne uklopiš, sve što štrči nemilosrdno sjeku, pokušavaju da te na silu ukroje kako treba. Jer tako treba. I dodjeljuju ti etiketu. I ime. Za cio život. Jer u ovom životu sve mora imati ime i kod, inače ne postoji. Ne postojiš. Imena se daju i prije nego što se nešto rodi. Jer tako treba. Vagaju te nebaždarenim, prastarim vagama. Zakidaju. Dodjeljuju ti cijenu. Prvo te precjene, a zatim potcjene. Jer tako to ide.

Uče te pogrešno.

Dok i sam ne naučiš da učiš pogrešno.

Niko ti ne kaže šta da radiš ako voz, na primjer, zakasni, ili kako da se ponašaš ako brod krene da tone…? Šta da uradiš ako ti na pola puta nestane gorivo, a ti si sam, nigdje? Šta ako ti se padobran ne otvori? Ili te napadne medvjed? Jer laka su očigledna znanja, predvidive situacije, sigurni zalivi, kada sve dođe na vrijeme, tačno, po redu… Šta ćeš na otvorenom moru, gdje ne vidiš obalu? Kada voz iskače iz šina?

O tome ti ćute.

Vodi te instinkt.

Pa zašto instinktom ne živimo i ne biramo?

Zašto nam nameću zastarjeli red vožnje, prastara prevozna sredstva, sigurnosne pojaseve, faktor pedeset da sačuvamo kožu, neprobojni štit, zaštitna odijela, da smo bezbjedni, da nas sačuvaju…? Od čega? Od života?

Uče te da ispuniš očekivanja.

Ona njihova.

Da budeš dobar na način na koji su njima govorili da budu dobri. I znaju da se ponašaju ako se ponašaš onako kako očekuju. Ne znaju sa tobom ako se sjetiš da ne moraš baš onako kako treba i kako su rekli, ne znaju šta će sa tobom ako instinkt nadjača naučeno ponašanje, ako si svaki kalup prerastao i želiš da u svom obliku poletiš, bez kacige i padobrana… Gnušaju te se ako se otmeš ovozemaljskim mjerama. I odmah ti daju novo ime.

Da bi te se i ostali gnušali…

I uvijek si razapet između svog i njihovog.

Kao rascjepljeno jedro koje barku ne vodi nikuda, nego ga, kao sidrom, drži uvijek na istom mjestu.

Razapni se od sebe do beskraja!

Daj se vjetru!

Neka ti instinkt kormilo drži.

Pusti da ti sunce dodirne kožu. Da ti se lice nabora od pogleda pruženog ka horizontu…! Zaroni i isplivaj kada ostaneš bez daha! Pa udahni najdublje što možeš. Pusti da te talas zapljusne, da te izlomi da bi se ponovo sastavio, obezimljen!

Budi ništa i budi Ti.

Obezglavi se, obespameti se da bi svojom glavom mislio! Grebi i grabi da ti ispod noktiju ostane crno, izgrebi koljena i dlanove, osvoji svoje vrhove! Potom se zakolutaj odozgo, u neka druga podnožja, nekoliko puta umri da bi se nekoliko puta rodio i da bi znao da si živio.

Budi neuhvatljiv u ovom životu.

Bezimen leti!

Jer će te beživotnog ionako smjestiti u kalup, zapečatiti imenom i posaditi tamo gdje oni misle da je vječnost ,

A ti ćeš uveliko lud, blesav i drugim životom životan

Skakati sa oblaka na oblak.

Oslobođen svih.

 

Porasti van svake mjere…

 

S ljubavlju,

BEZIMENA






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *