Iz historije: Enver Marić (Video)

Zašto jedan od najboljih domaćih i svjetskih golmana proslavlja četiri rođendana

Jedan od najboljih jugoslovenskih golmana svih vremena postao je pravi miljenik nacije tek kada je 9. maja 1973, u utakmici SR Njemačka – Jugoslavija, uspio da odbrani penal koji je izveo čuveni njemački “bombarder” Gerd Miler – i to pod naletima kiše, kada mu niko ne bi zamjerio i da mu je lopta skliznula iz ruku, piše yugopapir.

Nedugo nakon toga, na vrhuncu popularnosti, otkrio je novinaru Tempa da nijedna fudbalska dogodovština ne može da se mjeri sa već doživljenim dramatičnim životnim iskustvima …

… Trebalo je da prođe 25 godina, jedan mjesec i 14 dana, da dođe utakmica SR Njemačka – Jugoslavija, da na Olimpijskom stadionu odbrani jedanaesterac čuvenom Gerdu Mileru, pa da za Envera Marića novinari napišu: rođen je novi Beara. Rođen je veliki golman…

I da golman Veleža i državne reprezentacije Jugoslavije, golman koji sve do skora više osporavan nego hvaljen, ubijedi i one najskeptičnije: da je najbolji, najveći, najatraktivniji…

Mnogi su tada, poslije Minhena napisali da je Enver Marić trenutno najbolji golman svijeta. Vjerovatno da je to vrlo blisko – istini. Enver Marić je na sigurnom putu evropske i svijetske afirmacije. A da bi sve to postigao, da bi se dokazao, Marić je morao da proživi i prevali jedan uzbudljiv životni put, put čudnih obrta, borbe između života i smrti, stradanja.

Uostalom, za čitaoce našeg lista biće dovoljan i ovaj podatak (koji mi prvi put objavljujemo): da Enver Marić svake godine proslavlja – ni manje ni više – nego četiri rođendana. Ove priče govore o tome…

– Djetinjstvo sam imao uzbudljivo. Bio sam nestašan, pun života, volio sam igru, priča Marić. – Jednom prilikom, u Bosanskom Novom, prvi put sam pogledao – smrti u oči. Ja i brat smo se igrali blizu kuće. U blizini je bila neka prodavnica, a iza nje naslagana ambalaža, drveni sanduci.

Kada smo to otkrili – niko nas više nije mogao odvojiti od tog mjesta. Bilo je to najbolje mjesto za sakrivanje. Prvo bih se ja sakrio, a brat bi me tražio. Onda se on krio… U jednom momentu, pošto sam se ja dobro sakrio i zamaskirao, brat je (da bi me natjerao da izađem) zapalio obližnje sanduke.

Plamen je brzo buknuo i obuhvatio i sanduk gdje sam ja bio sakriven. Osjetio sam dim i toplotu i još više sam se šćućurio u sanduku. Kada je vidio šta je učinio, i da ću nastradati u plamenu, brat je pobjegao i počeo da plače. Naišla je neka žena i upitala ga:

– Mali, što plačeš?

– Zapalio sam sanduke! A u njima je Enver, moj brat!

Žena je potrčala, pozvala ljude, pa su me krajnjim naporom izvukli iz zapaljenog sanduka. Vatra je već bila zahvatila odjeću, već sam gorio. Da spasioci nisu došli u posljednjem trenutku, sve bi kasnije bilo – kasno.

To je moj drugi rođendan…

Prije dvije godine, tačnije 1970. godine, trebalo je da pređem u Partizan. Čekao sam samo na jedno Veležovo »da«, pa da spakujem stvari i pređem u Beograd. Zbog toga sam godišnji odmor provodio u Mostaru, na Neretvi.

Jednog dana, kao i uvijek, rano izjutra otišao sam na kupanje sa djevojkom. Neretvu sam na tom mjestu odlično poznavao: svaki kamen, vir, brzak. I prosto su me zbunjivale i čudile priče da se u Neretvi neko udavio… Ta »hrabrost« mogla mi se grdno osvetiti.

U jednom trenutku, negdje pred podne, otplivao sam malo dalje od obale i odjedanput se dogodilo nešto neobjašnjivo: vodena struja me je povukla prema dnu, nespremnog i bez vazduha. Dodirnuo sam dno. Gotov sam! – pomislio sam i u onom paničnom strahu otvorio usta i kriknuo. Voda mi je istog trenutka ušla u usta, počeo sam da se gušim.

Posljednjim ostatkom svijesti pokušao sam da se spasim. Krajnjim naporom učinio sam trzaj i voda me je izbacila na površinu. Ali, avaj, ponovo sam pao na dno. U djeliću sekunde čitav život mi je proletio kroz svijest. Bio je to prvi znak da se gušim, da je gotovo sa mnom. Onda sam se potpuno onesvijestio…

… Osvijestio sam se dva sata kasnije, na obali. Nisam se, naravno, sjećao ni jednog momenta: ni kako sam spašen, ni ko me je spasio. Kasnije su mi ispričali da su sa obale primjetiii da se »nešto čudno batrgam«, ali su u prvom trenutku pomislili da se šalim, da nešto »izvodim«.

Međutim, kada me je voda i po drugi put izbacila na površinu, shvatili su da se davim i priskočili mi u pomoć. Pošto sam se oporavio, rekao sam sam sebi: nikad više u Neretvu! Tog »zavjeta« se i danas čvrsto pridržavam i više se ne kupam na Neretvi.

Taj dan, dan kad su me polumrtvog izvadili iz rijeke, slavim kao svoj treći rođendan…

– Treća priča – veli Marić – nekako je i najuzbudijivija. Nisam ja bio u opasnosti, ali sam zato mogao da ubijem najboljeg druga iz ekipe. A tada bih, vjerovatno, i ja bio »mrtav«…

Prošle godine nalazili smo se u karantinu na Buni (mjesto pored Mostara). Karantin kao i svaki karantin – dosadan. Vrijeme smo obično prekraćivali igrajući – karte. Kada nam je i to dosadilo, neko od igrača je u sobu donio jedan stari pištolj. Počelo je razgledanje, tj. u jednom trenutku »muzejski« pištolj se našao i u mojim rukama. Uzeo sam ga i, onako rasklimatanog, uperio u Halilhodžića. Pošto je Salem bio pobjednik u kartama, upitao sam ga:

– Da li si igrao pošteno?

– Jesam!

– Nisi!

– Jesam!

– Nisi! Pazi, govori istinu, pucaću!

– Govorim istinu, igrao sam pošteno!

Da bih se malo našalio i »zaplašio« Halilhodžića, pritisnuo sam oroz. Odjeknuo je pucanj. Halilhodžić se uhvatio za glavu. Bacio sam pištolj i poleteo prema drugu.

– Saleme, jesi li povrijeđen?! – povikah u paničnom strahu.

– Izgleda da nisam – čujem Halilhodžića kako kaže.

Srećom, moj drug i najbolji prijatelj nije bio povrijeđen. Metak je proletio pored njegove glave i zario se u zid iza njega. Tek kada sam vidio šta sam učinio, i kako se sve moglo da završi, skamenio sam se od straha. Mogao sam da ubijem najboljeg prijatelja, mogao sam…

Ne smijem ni sada da pomislim na posljedice te moje nesmotrenosti. I to je, eto, dan mog četvrtog rođendana. Mog i – Halilhodžićevog. Jedino mi ni dan-danas nije poznato: kako se pištolj našao u sobi, odakle metak u njemu, i kako sam mogao da budem tako nesmotren da prvo ne provjerim da li je prazan ili pun.

Priča o prvom rođendanu sasvim je obična: Enver Marić rođen je 16. aprila 1948. godine u Mostaru.

Zabilježio: Nikola Simić

Foto: Tempo (Tempo, 1973.)

 






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *