Otvoreno pismo Bosancu Miloradu

Gospodine Predsjedniče,

Priznajem da sam dugo razmišljao kako da naslovim ovo pismo duboko svjestan da naslov u mnogome određuje ton pisma. Ne možeš  se nekome obratiti sa Poštovana ekscelencijo pa mu pisati kako je krao krompir od seljaka i prodavao ga nakupcima na pijaci. Ili švercovao cigaretama. Ili naftom. Ili, šta ja znam, prodavao pravo na bespravnu gradnju. U tom slučaju moraš pismo početi sa, recimo, Lažni uzvaniče ili Vrli liferantu ili tako nekako.

Obraćam ti se sa predsjeniče zato što mislim da ta imenica ponajviše paše uz tebe. Od kad te znam, a ima tome više od 30 godina, ti si nečemu predsjednik. Od predsjednika opštinske vlade u Laktašima, preko predsjednika stranke do predsjednika vlade, republike, druge republike…Ti, međutim, ne predsjedavaš, jer bi to podrazumijevalo i neko davanje. Ti si više presjednik kako te i zove dio tvog biračkog tijela. „Onaj što sjedi i ništa ne radi. K’o presjed!“, kaže naš narod (kojeg ću se takođe ovdje dokačiti, al’ kasnije) za takve neke. Ni ono gospodine u naslovu nemoj shvatati kao izraz poštovanja: to mu dođe kao neka poštapalica, pridjevska imenica koja paše i uz sudiju i uz optuženog, kao neka pomoćna drvena noga koja se podmeće pod klimav astal. Za svaki slučaj.

Mi smo, zapravo, više znali jedan za drugog nego što smo se lično poznavali. Krajem osamdesetih ti si bio reformski orijentisan šef opštinske vlade u Laktašima, a ja urednik regionalne novine u Banjaluci i dopisnik reformski orijentisanog nedjeljnika Vreme iz Beograda. Biće da je ta reformska orijentacija ono što nas je, ideološki, jedno vrijeme spajalo. Ti ćeš se kasnije u politici priključiti reformistima Ante Markovića, a ja ću glasati za njih. Izgubili smo, obojica, s tim što si ti napustio ideju da bi ostao u politici, a ja napustio zemlju da se ne bih odrekao ideje.

S obzirom na sadržaj poruke koju ti želim prenijeti učinilo mi se u jednom trenutku da bi najbolje bilo da pismo započnem sa: Zdravo zemo! Sjećaš se tog prijateljskog oslovljavanja? Tako su mene, za vrijeme studija u Novom Sadu, a i tebe, siguran sam, dok si studirao u Beogradu, zvali naši zemljaci. Kolege iz Bosne. Srbi, Hrvati, Muslimani. „Đe si, zemo“, odzvanjalo je studentskim domovima sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, a čulo se, bogami, i na beogradskoj Skadarliji ili u Dunavskoj ulici u Novom Sadu. I na zagrebačkoj Ilici, ali to pripada nekoj drugoj priči. Studenti iz drugih republika nas su zvali Bosancima, dok smo se mi, međusobno, zemali.

Eto, riječ po riječ i dođoh do onog što sam ovim pismom htio da ti kažem. A sve povodom jedne tvoje izjave oko koje se u, kako ti voliš reći, „sarajevskim političkim krugovima“, digla graja. Nije to, doduše, ništa novo, svaki put kad ti nešto lupiš digne se graja. Kad lupiš šakom po stolu najavljujući da ćeš raspisati ovaj ili onaj referendum, digne se graja. Kad pričaš viceve o tome kako tvoji momci lome rebra opozicijskim političarima ili kad kažeš kako prisluškuješ privatne razgovore svojih političkih protivnika, opet se digne graja. Uz graju digne se, bogami i prašina kad uzletiš helikopterom koji si prisvojio sa sve ekipom helikopterskog servisa Republike Srpske. Pa sa skupštinske govornice kao iz helikoptera podvikneš, onako baš „srpski“, da ti se „jebe za (nečije) poštenje“ i da ćeš ti i dalje raditi šta i kako hoćeš jer si ti „izabrani funkcioner“.

Kao što turbo-folk pjevači(ce) izazivaju skandale jer to ide uz image estradne zvijezde tako ti izvaljuješ skandale jer to ide uz image estradnog političara. Svejedno je da li sa skupštinske govornice poručuješ narodu da ti se „jebe za (nečije) poštenje“ ili tom istom narodu pod vašarskom šatrom zapjevaš: „Ne može nam niko ništa…“ ti svaki put, kao kakav folk-influenser, nepogrešivo učvršćuješ image estradnog političara. Ivica (Dačić) ti nije ni do koljena! Ne samo fizički! Mogu zamisliti da ga ljubomora grize svaki put kad vidi kako pocupkuju Davidovi nasljednici dok s cajkama pjevaš pod zmijanjskim šatrama! Nema takvog majstora političke estrade u cijelome srpskom rodu. Sve do Vučića. Ali, on je viši nivo. Velemajstor. Sa njim se nikome nije mjeriti. Mada…

Elem, ti nedavno reče da „mi nismo bosanski Srbi. Mi smo, jednostavno, Srbi“. Ni bosanski ni crnogorski ni ovi ni oni. Jednostavno, Srbi. Ajde, dobro, hrvatski Srbi bi još možda i moglo, ali o tom tek treba da se dogovoriš s kolegom Milanovićem.

Govorio si ti to i ranije, nije da nisi. Sad si dodao još i to da će Bošnjaci za tebe biti Muslimani dok god Bakir (Izetbegović) tebe odnosno Srbe u Bosni zove „bosanskim“ Srbima. Svaka čast, predsjedniče. Ala si im se nagovorio. Onima iz „sarajevskih političkih krugova“.

Možda će ti izgledati čudno, možda u prvi mah i nevjerovatno, ali ja se u ovome potpuno slažem s tobom. Nisi ti bosanski Srbi. Nisam ni ja. A, s nama, ni ovih nešto manje od milion duša u Republici Srpskoj i diljem Bosne.

Ti to osjećaš u dubini svoje srpske duše. Koju bolno, kao nožem, zasiječe uvreda koju čuješ svaki put kad dođeš u Beograd. Kad ti tvoji Srbi, oni s kojima te veže i vjera i jezik i, šta ja znam, ljubav prema Rusima ili Trampu, kažu „Mile Bosanac“. Ja razumijem da ti voliš da ideš u Beograd. Tamo si studirao, na Dedinju imaš kuću i imanje, tamo te dočekuju kao pravog predsjednika. Vidi se i na televiziji da si u Beogradu kao kod kuće. Naročito pred Patrijaršijom. Nije ni čudo, pa sam patrijarh ti je na slavu dolazio. Sve ti je, vidi se, tamo potaman samo ti jedno smeta: kad te zovu Bosancem. Džaba je što im svaki put kažeš: „Nisam ja Bosanac, ja sam, bre, Srbin.“ Oni te gledaju, malo se smješkaju i klimaju sumnjičavo glavama. „Znamo mi, Mile, da si ti Srbin, ali nisi Srbijanac! Zato si, za nas, Mile Bosanac. I, nemoj, bre, da se ljutiš. Volimo mi Bosance, i među vama ima ljudi.“

Dok se ti u Bosni iz petnih žila napinješ da dokažeš da nisi bosanski Srbin, u Beogradu te pravi Srbi svaki put na đon dočekaju trpajući te tamo gdje stvarno i pripadaš: među Bosance!

Za utjehu ni tvom drugu Bakiru nije lako. On uporno muti vodu da se nebi  vidjela razlika između Bošnjaka i Bosanca. Pa među Bošnjake gura i Srbe i Hrvate. Kao pravoslavne i katoličke Bosance. Miješajući u bosanskom loncu tako i religiju i naciju i etničko porijeklo. Ako nastavi ovako Bakir bi se mogao nenadano naći tamo gdje nikako ne bi želio: među bosanskim Bošnjacima! Jer ako su Srbi i Hrvati u Bosni bosanski onda su, istom logikom, i Bošnjaci u Srbiji srbijanski, a u Crnoj Gori crnogorski.

Eto Mile predsjedniče, dovde se slažem s tobom kad je riječ o bosanskim Srbima. Odavde, meni je jasno da je nacionalni pridjev ispred etničkog imena uvijek, a ne samo u Bosni, besmislen! A, tebi?

Ja, naime, jasno vidim da ti kao i tvoji politički partneri Dragan Čović i Bakir Izetbegović sebe predstavljate kao političke predstavnike tri naroda koji žive u Bosni. Ne jednog naroda, bosanskog, već tri naroda: bošnjačkog, srpskog i hrvatskog. Iako se međusobno držite na sigurnom odstojanju kako bi, tu i tamo, mogli da jedan drugome pod noge bacite kakvu političku petardu kao varku za narod, među vama ipak sve odlično funkcioniše. Dok god svoja krda držite svaki u svom toru hraneći ga istim nacionalističkim smećem, ni jedan od vas neće pristati da bude – Bosanac. Da bude jasno, da Bosanaca u Bosni ima samo tri odsto (prema podacima sa popisa stnovništva u Bosni, 2013. godine) nije nikakvo čudo: zajedno ste ih protjerali ti i tvoji politički kompanjoni.

Ma koliko se upirao, ti u Beogradu, a oni u Zagrebu odnosno Sarajevu, da negirate svoj kao i nacionalni identitet etničkih grupa kojima kleptokratski vladate, u pasošu kojim prelazite torove svojih etnija pod stavkom nacionalnost stoji Bosna i Hercegovina.

Dakle, Mile Srbine, da bi znao šta da odgovoriš svojim beogradskim prijateljima kad te, posprdno ili ne, pozdrave sa:“Gde si, bre, Bosanac!“ kao i da svojim drugarima, Bakiru i Draganu, znaš reći ko su, šta su i kako da se ponašaju u vezi sa vlastitim identitetom:

Ti si, Milorade, Srbin ali ne po nacionalnosti nego po rodovskoj ili etničkoj pripadnosti. Po nacionalnosti ti si – Bosanac. Po religijskom određenju se vičeš pravoslavnim iliti ortodoksnim hrišćaninom iz pastve Srpske pravoslavne crkve. Svoj maternji jezik zoveš srpskim.

Između tebe i Novaka Đokovića ili bilo kojeg Srbina u Srbiji ili bilo gdje na kugli zemaljskoj, nema etničke razlike! Ali nacionalne – ima. I te kakve. To znaju svi Srbijanci koji te zovu Bosancem, a to znaš i ti samo se praviš lud.

Bakir Izetbegović je tvoj zemo i, kao i ti, on je po nacionalnosti Bosanac. Po liniji roda odnosno prema etničkoj pripadnosti on je Bošnjak, a po religijskom ubjeđenju sunitski musliman kao i većina Bošnjaka. Bakir svoj maternji jezik, koji se ni po čemu ne razlikuje od tvoga, zove bosanskim. Između Bošnjaka Bakira i bilo kojeg Bošnjaka iz Sandžaka, Crne Gore ili Amerike…po etničkoj pripadnosti nema razlike. Po nacionalnoj – ima. I te kakve. Bakir to dobro zna ali se, kao i ti, pravi lud.

Dragan Čović je, kao i vas dvojica, po nacionalnosti Bosanac. Po etničkoj pripadnosti on je Hrvat, a po religijskom ubjeđenju se vika rimokatolikom. On svoj maternji jezik, koji je isti kao i tvoj i Bakirov, zove hrvatskim. Između njega i etničkih Hrvata iz Hrvatske, Srbije ili Australije nema etničke razlike. Ima nacionalne. Dragan Čović to, takođe, dobro zna. Ali se, kao i vas dvojica, pravi lud.

Za razliku od vas trojice ogromna većina Bosanaca ovo ne zna. Oni brkaju pojmove nacije, etnosa, religije, naroda. Vama to, očigledno, odgovara ili, kako bi ti to sočno rekao: jebe se vama što je narod glup dok vi ubirete porez na tu glupost.

 

 

Goran Trkulja, novinar

28-09-2020

‘s-Hertogenbosch, Holandija






Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *