Jasna Merdan Kolar – najtrofejnija sportašica BiH

Spread the love

Djevojčica, visoka i vitka poput jablana. Imala je tek četrnaest godina. Tada je prvi put istrčala na rukometni teren, u dresu ŽRK „Lokomotiva“, imala je premijeru u prvom timu. Bila je najmlađa. I zato je još igrala i u juniorskoj „sedmorki“, ali je mogla da se takmiči i za pionirke. Kalila se u prvenstvenim susretima, u Jedinstvenoj republičkoj ligi BiH. Provjeravala na juniorskim šampionatima, na nizu turnira. I najavljivala da će se razviti u vrhunsku rukometašicu sa gromovitim udarcem.

Trinaest godina, od 1964. godine, „Lokomotiva“ se uspinjala, jurila, zastajkivala na „malim stanicama“. A, zatim, u sezoni 1976./77. godine protutnjala je nezadrživo kroz drugoligaški cilj i kvalifikacije da bi, najzad, stigla u Prvu saveznu ligu. U toj ekspresnoj vožnji „Lokomotivu“ je predvodila kao već iskusni „strojovođa“ Jasna MERDAN (Mostar, 1956.), naravno s kapitenskom trakom. Ona je tih junskih dana, 1977. godine, s ushićenjem govorila:
– To je najradosniji trenutak za nas. Vjerovati nismo mogle, ali kad je sudija posljednjim zviždukom označio kraj, kada smo jedna drugoj poletjele u zagrljaj, sve nam je bilo jasno. Nakon trećeg juriša postale smo članice najelitnijeg društva.

Bila je izuzetno cijenjena od svojih klupskih drugarica, ne samo kao rukometni velemajstor i kapiten, nego i kao čovjek najplemenitijeg kova. To se najbolje mogao uvjeriti onaj ko bi bio u neposrednoj blizini „lokosica“, kada su vodile najžešće i najznačajnije bitke. To pamte i sportski novinari-izvještači. Primjerice: u (tada) čehoslovačkom gradu Partizanske, 15. januara 1984. godine, „Lokomotiva“ je na parket dvorane, u uzvratnoj utakmici četvrt-finala Kupa IHF, izašla s prednošću od šest golova (27:21). I s nadom u dalje koračanje po Evropi. I prvi četvrt sata igre nagovještavao je da je to moguće. Do 15. minuta održavana je rezultatska ravnoteža – 5:5. A, onda sudije iz Mađarske Pap i Kiš počinju otvoreno iskazivati svoju naklonost prema ekipi domaćina „Iskri“. Imaju drugačije aršine u dosuđivanju sedmeraca (10:5 u korist Čehoslovakinja), prekršaja u napadu, isključenja (4:22 minuta!) i grupici mostarskih novinara, nemoćno sležući ramena i šireći ruke. I na taj način nijemo komentarišući ono što se događa na parketu. Rukometašice „Iskre“ su, naravno, iskoristile darežljivost arbitara i pobijedile „po mjeri“ za proboj u polufinale Kupa IHF. A tuga i suze u očima djevojaka iz Mostara. I na ručku stravična tišina, „lokosice“ i ne pomišljaju na jelo, boli ih nepravda. Iza stola prva ustaje Jasna, a za njom i sve rukometašice. I u autobusu do Mostara sve je nijemo.

I kad se suočavala sa problemima, vječnim pratiocima sporta, Jasna „lokosice“ nije htjela ostaviti na cjedilu. Primjer prvi: u njenom vremenu „Lokomotiva“ je, u sedam sezona, vodila 154 prvoligaške bitke. Ona je izostala samo iz jedne! I to poslije hirurškog zahvata na nozi. Željela je, ipak, igrati, ali tek nakon ubjeđivanja vođstva i suigračica ostala je na klupi! Primjer drugi: takmičarske 1983./84. godine „Lokosice“ su imale realne šanse da igraju u finalu i, možda, osvoje Kup. Na putu do tog cilja u Mostaru im se ispriječila „Budućnost“. Kako je Jasni umrla majka, dogovoreno je sa vođstvom Podgoričanki da se taj meč odloži. Ali, trener Vinko Kandija je prekršio džentlmenski sporazum. I Jasna nije mogla pomoći svojim drugaricama, i pored žarke želje. „Budućnost“ je, uz greške sudije, tijesno pobijedila (10:9) i poslije osvojila trofej Kupa!

Jasna Merdan je maestralno dirigovala orkestrom „lokosica“ na prvoligaškoj sceni punih sedam sezona, do kraja 1983./84. godine. I baš tada su, iako treće, po automatizmu ovjerile vizu za Kup evropskih šampiona. Ali, ona ih u tom pohodu nije predvodila. Godinu dana prije, 1982./83. godine, s „Lokomotivom“ je osvojila vicešampionski oreol, na kraju jesenje etape i lidersku poziciju. Ali tada nisu bile prvakinje, Mostarke jesu bile najefikasnije sa 555 golova. Autor skoro polovine – 264, bila je Jasna. Ona je s matičnim klubom dva puta stigla i do polufinala Kupa.
I u 1984. godini, kada se opraštala od svojih „lokosica“, njena zvijezda je zasijala punim sjajem. Bilo je to na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1984. godine. Tamo je bila junak, „četrnaestica“ koja je zadivila i oduševila sve uživo i TV gledaoce širom zemaljske kugle. U Los Anđelesu je dobila sve epitete koje jedna sportistkinja može da stekne: najbolja igračica, prva snajperistkinja s apsolutnim olimpijskim rekordom (48) i rekordom postignutih golova na jednoj utakmici (17 protiv domaćina SAD). Trener američkih rukometašica Klement Heplijer o Jasni je izjavio: „Kada imate takve rukometašicu u timu, kao da imate trenera na terenu. Ona je, svakako, najbolja rukometašica na svijetu“.

Zbog gracioznosti nazvana je „gazela“, a zbog izuzetne efikasnosti i „mašina za golove“. Sve laskavi epiteti i komplimenti.
A, ona je, neka i to uđe u istoriju, prva bosanskohercegovačka sportistkinja, iz jednog kluba naše Republike, na čijim je grudima zablistala najsjajnija medalja.
– Losanđeleski podvig je najveće odličje. To je, zaista, vrhunac moje karijere – tvrdila je Jasna u danima najvećeg slavlja, ali i poslije.
Na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine osvojila je srebrno odličje. Sa Svjetskog prvenstva u Mađarskoj, dvije godine poslije, vratila se sa bronzanim. Još dok je nosila dres matičnog kluba, uz to, u svoju već bogatu galeriju znamenja i laskavih naslova uvrstila je još nekoliko. Uz, ostalo, dva zlata i jedno srebro sa prvenstva Balkana. Bila je prva snajperistkinja Evrope i za to dobila vrijedan trofej. I četiri sezone najefikasnija prvoligaška igračica: sa više od hiljadu golova. U jednoj takmičarskoj godini tukla je, takođe, rafalno kao iz mitraljeza. I to rekordno: 267 pogodaka. Vlasnica je još jednog ligaškog rekorda: 22 gola na jednoj utakmici. U „Lokomotivi“ je, očigledno, bila na terenu „alfa i omega“: kapiten, dirigent igre i realizator. I u svemu uzor.
Takvu ulogu je preuzela i na novoj adresi, u bečkoj „Hipobanci“. Ono što nije ostvarila s „lokosicama“, jeste u žutoj majici austrijskih „bankarki“. S njima je više puta ispijala šampanjac za trijumfe u nacionalnom prvenstvu i Kupu. Sa „Hipobankom“ je tri puta slavila titulu klupskog šampiona Evrope. S Jasnom je taj klub, dakle, otpočeo vladavinom u ženskom rukometu na Starom kontinentu.

Jasna Merdan Kolar je među rijetkim sportistkinjama što su bile reprezentativke dvije države. Boje „A“ selekcije nekadašnje Jugoslavije branila je čak 84 puta. A 419 puta je zatresla protivničke mreže svojim razornim šutom. Gotovo takav bilans ostvarila je i u reprezentaciji Austrije. Uspješna i na „B“ svjetskim prvenstvima 1985., 1987. i 1989. godine. Uvijek među najzapaženijima, i igrom i efikasnošću.

Kada se ljeta 1984. vratila sa OI u Los Anđelesu, Mostar joj je, s razlogom, priredio veličanstven doček. A ona je, između ostalog, rekla:
– Ponosna sam što sam građanin ovog grada!
I Mostar može i te kako biti ponosan što je iznjedrio takvu „zlatnu“ sportistkinju. Najtrofejniju svih vremena.

(Tekst iz knjige “Mostar – kolijevka sporta”)



Please follow and like us:





Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

RSS