O svemu ponešto: Idem da osvojim Grad!

Spread the love

Niti puškom, niti s ispaljenom granatom, već srcem i s tom neopisivom vjerom i snagom prema onom, koji iznjedrio me. Grad. Moj je ovo i tvoj Grad!

Mostar…

Dosta je bilo, ulica mojih i ulica tvojih, mog i tvog dijela Grada!

Još uvijek asfalt s tih naših ulica duboko u sebi čuva mrlje od krvi tvoje i moje, a u tijelu nam suveniri od gelera, šta na svaku promjenu vremena, podsjete na ludost vremena u kojem zalutala su naša tada mlada tijela…

U nedjelju, olovkom, srcem i razumom, idem da osvajam Grad!

Zajedno s tobom, a ne protiv tebe, kako prije dvadeset pet i kusur godina, rekli su nam, da ti i ja, preko nišana jedino treba da se gledamo!

E njima, baš njima, danas pametniji i mudriji, suvenirima od gelera duboko u tijelu ukrašeni, reći ćemo, ono što trebali smo tada reći!

Da za istim stolom a pod plavim mostarskim nebom, sjedili su uvijek i Bog i Alah, i anđeli, arhanđeli i meleci, i svi su bili kao jedan… u stvari svi oni i jesu jedan. Da rame uz rame bili su i tata i babo i ćaća, i majka, i mama i mater, i bili smo bogati što isto smijemo se, i plačemo, i roditelje isto volimo, samo ih malo drugačije zovemo.

A kada zaspe Grad, stotinama zvijezda treperavih obasjan, poput velike i snažne braće držeći se za ruke jako, čuvale nas munare dzamijske i zvonici crkveni.

Božićne šape s orasima, Bajramska baklava i Slavsko žito, glasna muzika za Đurđevdan s Karašerbeša, radost Hanuke uglednih mostarskih Židova… sve mi ovo kroz vene teče, baš kao i tebi, prijatelju moj…

I zato, da možemo svojoj djeci reći da lijep je ovo i prelijep Grad, da trenutno nije, ali da biće opet i da ne tresemo se od straha da s navršenih osamnaest otići će daleko s pasošem u ruci, i kartom u jednom smijeru, u nedjelju idem da osvojim Grad!

Idemo zajedno moj nekada prijatelju, pa ratni neprijatelju, pa poslije ratni opet prijatelju!

Idemo zajedno zbog jedne te iste, a jednako moje i tvoje, Radobolje i Neretve, Fejićeve i Avenije.

Zbog djece naše, koja će poput nekada nas, imati pravo na cijeli Grad. I na oba roditelja zajedno, umjesto tate ili mame, što ostavlja život na slabo plaćenim poslovima hladne Njemačke.

I zato u nedjelju, nemoj kasniti, idemo ti i ja! Neprijatelju moj ratni i prijatelju moj prijeratni i dadašnji, da osvajamo Grad!

Ako te ne prepoznam, nakon dugih godina mraka, zovi me, odazvat ću se … i zvaću te, i znam da odazvati ćeš mi se!
Jer razumijemo se mi!

Tata moj!
Babo moj!
Ćaća moj!

Idemo zajedno da osvajamo naš Grad… Naš Mostar!



Please follow and like us:





Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

RSS