Vrijedi li biti pošten u državi gdje većina to nije?

Spread the love

Jedne prilike sam od jednog ženskaroša dobio neobičan savjet, a ustvari, njegovo opravdanje za samog sebe: ”Bolje se kajati zato što jesi, nego zato što nisi.” Radilo se, doduše, o ženama, (ne)moralnim ispadima, prevarama i nevjeri.

Koliko to ima smisla, u to vrijeme nisam ni razmišljao. Nisam uopšte tu rečenicu pokušavao ubaciti u neki drugi kontekst.

Međutim, ovih dana mi se ta misao vrti po glavi. Ali ne vezano za žene, kao kod gore pomenutog lika, nego za riječ i djelo.

Gdje ograničiti djelovanje svog jezika? Ili da li ga uopšte treba ograničiti? Je li bolje kajati se zato što si nešto ispljunuo i olakšao se izlanuvši ono što te tišti i time se doveo u situaciju da snosiš određene (opravdane ili neopravdane) posljedice? Ili je bolje sve to zadržati u sebi i kajati se što nisi rekao, a imao si priliku?

Da li treba ukazati na nepravdu, a zatim, ako se zulumčar izvuče, snositi posljedice njegove osvete, pa se kajati zbog tih riječi? Ili je ipak bolje šutjeti u miru, pustiti da svako radi svoj posao, legalan ili ilegalan, pošten ili nepošten i ne izazivati vraga, a kasnije se kajati zato što to nisi uradio?

Recimo, u firmi postoje (ne)radnici koji se izvlače, eskiviraju, dok drugi radnici rade i svoj i njihov posao. To im prolazi, jer su u dobrim odnosima sa šefom ili s nekim drugim ko im čuva leđa. Da li takvog (ne)radnika treba prijaviti nekome ko ga može adekvatno sankcionisati? Ili treba raditi svoj (i ponekad možda i njegov) posao i pustiti da se drugi žale, ako hoće?

Da li treba, kad nas policajac zaustavi, bez rasprave, priznati grešku i platiti visoku kaznu, pa se kajati zbog silnih bačenih para? Ili treba policajcu dati mito da nam ne bi pisao visoku kaznu i kasnije se kajati, jer smo u tom slučaju isti kao i funkcioneri koje često optužujemo i pljujemo zbog mita i korupcije? Ako imamo i malo savjesti, pokajat ćemo se zbog toga. Što manje savjest radi, čovjek lakše čini prijestupe.

S druge strane, ako je osoba policajac ili doktor ili u nekoj sličnoj službi, poziciji… da li je bolje uzeti mito i kajati se kad te otkriju i kazne ili kad proradi savjest (ako proradi)? Ili je bolje biti pošten, odbiti mito i kajati se kad skontaš da ispadaš budala, dok većina drugih uzima i šakom i kapom?

Doktor koji neće da pregleda pacijenta ili očita nalaze ili da ga pripazi kako je plaćen, nego čeka da prvo pacijent njega dodatno pripazi odgovarajućom napojnicom. Da li pacijent treba čekati kad će se doktor smilovati i početi raditi posao za koji je plaćen i dovesti se u situaciju da se u međuvremenu stanje pogorša? Ili dati mito, kao i većina drugih pacijenata i učestvovati u svim standardnim dešavanjima korumpiranog društva? Da li će savjest proraditi?

Zapravo je u svemu tome osnovno pitanje: VRIJEDI LI BITI POŠTEN, u državi gdje većina to nije?



Please follow and like us:





Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

RSS