Čika Karlo

Spread the love

Ako nekada vidiš dobar bijeli Ford taunus, proizveden nekada davno, znaj da njega vozi i održava čika Karlo.

Kao djeca, neprekidno smo prolazili ispred i iza, preko i unutra, pored i sa strane naše roze, pa prljavo roze i dugačke zgrade u Kozarskoj ulici. Svađali smo se, igrali, trčali, gurkali, pa uživali, smijali i urlali, te šutirali loptu, najviše. Ponekada smo zaneseno igrali „guštera“, tenisa, košarke ili špijunirali ove malo starije koji su se tu nešto zaljubljivali, patili ili ko zna šta već radili. Da li naša ljepotica Maja i dalje voli Cunija ili se tu umiješao još neko, ko to zna.

Često su nam, po dobro poznatim betonskim kockama naše zgrade prolazili roditelji, bliži i dalji rođaci, komšije, podstanari, oni što dolaze u posjete, babe, dede, oni što hitaju na posao, oni što nezainteresovano lutaju i slični. Nismo primjećivali nikoga, niti nas je ko posebno zanimao, osim možda onih egzotičnih, drugačijih kojih smo se često i plašili:

– lude Zemire koja je tokom lijepih ljetnih popodneva šetala pored zgrade okružena djevojčicama iz komšiluka, sjetno i potiho pjevajući, a krajnje usamljeno živeći. Najčešće je fićukala onu: „Oj djevojko džidžo moja“. Samo smo jednog dana užasnuti čuli da su je pronašli kako visi obješena u svom stanu.

– pijanca Fjotka, invalida bez noge oslonjenog na dve strašne štake koji se povremeno teturao našim rejonom. Znao je da se napije u obližnjoj kafani „Tri lipe“, pa onako pijan da viče i podigne štaku na nas, zamahujući da nas kobajagi udari, gdje smo mi netragom i bez daha bježali, ne shvatajući tada njegovu nemoć i nesreću

– misterioznog biciklistu Ćoru, starijeg od nas nekih desetak godina koji je živjeo negdje gore na brdu kod Partizanskog groblja. Najčešće obučen u teksas, znao je da nam nepozvan navrati u  sitnim večernjim časovima pri povratku iz grada. Pažnju bi mu privukle neonke iz apoteke i naše čavrljanje dok sjedimo na stepeniku „penzionerske zgrade“, tačno ispred izloga apoteke „8. mart“. Tu nas je ispitivao štošta, ispod oka pogledavao u rafove apoteke i kovao planove kako da je jednog dana opljačka. Mamile su ga sve te uredne bijele kutijice bromazepama, trodona i farmako-drangulija.

Osim njih, nismo primjećivali gotovo nikoga, sem možda jednog čovjeka širokih ramena koji je gotovo neprimjetno bio tu negdje pored nas, ne remeteći ni jednim migom ritmove naših vrtoglavih dječjih igara. Samo je on od roditelja, nekih lijepih proljetnih ili ljetnih dana boravio ispred zgrade, često podvučen ispod limenog ljubimca, zavrnutih rukava karirane košulje i posvećen kao da na svijetu na postoji ništa drugo osim njega i njegovog trošnog četvortočkaša.

Šake su mu bile široke i koščate, a prsti najčećšće umazani i razmazani u kolomast. Nosio je široki osmijeh kao neki naš Klint Istvud sa Urija i svesrdno ga je koristio kada bi nam se lopta otkotrljala pod kola i kad nam je pomagao da je vratimo. Nerijetko je imao u neku potrganu krpu zadjenutu za pojas od koju je trao i muljao svoje ruke, skidajući slojeve prikupljene prljavštine. Zveket okastih ključeva od betonske ploče dvorišta je bila njegova aritmična muzička minijatura. Imao je razmaknute prednje zube i rupice na obrazima, kao i njegov sin, a jedan od mojih najboljih drugara Darko. Voljeli smo čika Karla i pazili smo lim njegovog bijelog ljepotana koliko je to bilo moguće u našem svijetu, mada bi naša gumena „polufudbalka“ iz Pirota ponekad u žaru borbe zveknula kao petarda pogađajući njegov blatobran ili haubu.

Znali smo ga ponekad zamoliti da se prilikom dolaska sa posla preparkira, te nam ostavi dovoljno prostora za naše male utakmice sa golićima od kamena ili ciporeksa, pozajmljenih sa gradilišta zubne ambulante u prizemlju zgrade. Nije mu bilo teško da nam učini takvu polzu uz naše bučno odobravanje i ushićenje zbog skorašnjeg okršaja.

On bi se samo široko nasmijao i nestao u srednjem haustoru zgrade, hitajući nekim novim obavezama.

……………………………………………………………………………………………………………

Ne znam gdje je sada tačno čika Karlo, ali znam samo da Ford taurunus ponekad i dalje obrne krug mašte po našim dječjim, nebeskim putevima djetinjstva, mameći naše osmijehe svuda gdje nas je život rasuo ..



Please follow and like us:


(Next News) »



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

RSS